Poučna priča o inžinjeru poljoprivrede i dobročinitelju na čijoj dženazi se okupilo više od pola miliona ljudi

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić / saff

U malom mjestu Tafahna Al Ashraf, koje se nalazi u gradu Mit Ghamr u egipatskoj pokrajini Dakahlia, živio je poljoprivredni inženjer po imenu Salah Ateya (1946-2016.), kojeg su roditelji školovali uz ogromne napore, tako da nikada nije imao novu odjeću niti obuću, već mu je i odjeća i obuća bila trošna i stara. Iako je nosio obuću broj 42, morao je nositi stare cipele broj 44, jer mu otac, na osnovu proračuna za narednu godinu, nije mogao kupovati cipele svake godine.

Inženjer Salah j jednog dana odlučio da pokrene farmu za uzgoj pilića sa devet članova svoga sela koji su diplomirali agronomiju, a koji su patili od ekstremnog siromaštva. Svaki od njih je uložio po 200, teško zarađenih, egipatskih funti. Tražili su i desetog partnera, ali ga nisu mogli naći. Onda im je Salah rekao: ”Ja sam našao desetog saučesnika u našem poslu.” Oni su radoznalo upitali: ‘A ko je deseti?’ Salah je odgovorio: ”Deseti ”partner” je Allah i u ime Njega izdvajat ćemo desetinu profita u zamjenu za brigu i zaštitu našeg projekta i naše farme.” Svi su se složili sa Salahovim prijedlogom.
Nakon što je prošla prva faza od osnivanja firme, rezultati su bili mimo svih očekivanja: ogroman dobitak i besprijekorna produkcija.

U drugoj fazi projekta partneri su odlučili povećati udio desetog ”partnera”, pa su u ime Allaha izdvajali 20% od svoje zarade, tako da se taj udio svake godine povećavao dok nije dostigao procenat od 50%.

Razmišljajući kako da utroše i u šta da ulože zaradu desetog ”partnera”, odlučili su sljedeće:
Izgradili su osnovnu vjersku školu za dječake, nakon čega je izgrađena ista takva škola za djevojčice.
Izgrađena je također pripremna škola za dječake i pripremna škola za djevojčice.
Zatim je izgrađena srednja škola za dječake, a nakon toga i srednja škola za djevojčice.
Budući da je dobit i dalje rasla osnovali su dobrotvornu ustanovu (fond) za siromašne muslimane. Nakon toga počeli su razmišljati o osnivanju fakulteta u selu, pa su predali zahtjev za njegovo osnivanje. No, njihov zahtjev je odbijen, jer selo nije imalo željezničku stanicu i jer je praksa da se fakulteti osnivaju samo u gradovima.
Međutim, oni nisu odustajali. Podnijeli su i drugi zahtjev u kojem su naveli da će oni od svojih sredstava napraviti zgradu fakulteta i da će, također, svojim sredstvima uspostaviti i željezničku stanicu u selu. I dobili su odobrenje. Tako je u Egiptu, po prvi put, osnovan fakultet u malom mjestu. No, devetorica dobročinitelja nisu stali na tome, već su sve učinili da taj faklutet preraste u univerzitet na kojem su bila četiri fakulteta.
Zatim su izgradili studentski dom za žene, koji je mogao primiti 600 studentica, i studentski dom za muškarce, koji je primao 1000 studenata. Osim toga, uspostavili su i željezničku stanicu, odnosno željeznički saobračaj, tako da je svaki student imao besplatnu voznu kartu, a sve sa ciljem da im se olakša studiranje i dolazak na fakultet.
Zbog njihovog uspješnog projekta, ali i zbog posebnog fonda za muslimane, u selu nije bilo ni jednog siromašnog čovjeka. Eksperiment je proširen na susjedna sela, tako da Salah Ateya nije posjetio ni jedno selo, a da u njemu nije uspostavio i izgrado posebnu ustanovu ili fond za muslimane.
Pomagao je siromašne, udovice, jetime i obezbjeđivao poslove nezaposlenim ljudima, što ih je učinilo bogatim i neovisnim.
Povrće su izvozili u susjedne zemlje, a na dan berbe, pripremali su kese pune poljoprivrednih proizvoda i djelili ih svim mještanima sela kao simbolični poklon starijih mještana u korist mladih naraštaja.