ZNATE LI NA KOJIM MJESTIMA SU CRKVE U PRVOBITNO VRIJEME BILE DŽAMIJE?

Rekonkvista predstavlja pokret Španaca i Portugalaca čiji je cilj bilo protjerivanje Maura sa Pirinejskog poluostrva, te njegovo ponovno osvajanje . Uzrok Rekonkviste bio je prodor Maura u Evropu koji nakon 711. godine zauzeli veći dio poluostrva. Sama Rekonkvista počinje 718. godine oslobođenjem Galicije i Leona, odnosno Pelayovom pobjedom kod Covadonge 722. godine. Kastiljski kralj Ferdinand III 1236. godine primorava Granadski emirat na vazalske odnose, a portugalski kralj Alfons I 1249. godine osvaja Algavru čime se okončava portugalska Rekonkvista. Konačno protjerivanje Maura izvele su 1492. godine trupe tzv. Katoličkih kraljeva, kastiljske kraljice Izabele I i njenog muža, aragonskog kralja Ferdinanda II, uništenjem Granadskog emirata.

 

Poslije pada Granade 1492. godine, granadski emir Muhamed XII je pregovarao o uvjetima predaje i jedan od uvjeta, koji je  prihvaćen od strane Katoličkih kraljeva, bio je vjerska tolerancija prema muslimanima. To je značilo da će im biti dozvoljeno slobodno ispovjedanje islama, neplaćanje većeg poreza od kršćana, da kršćani koji su prihvatili islam neće biti nasilno vraćani u kršćanstvo, i dr. Isprva, katolički kraljevi poduzimaju mirno propagiranje katoličanstva, zadatak koji povjeravaju nadbiskupu Granade. Međutim, poslije jedne posjete Granadi, 1499. godine, vidjevši koliko je grad još uvijek imao muslimanske karakteristike, odlučuju pokrštavanje povjeriti kardinalu Cisnerosu koji je organizovao masovna pokrštavanja i spaljivanje svih vjerskih tekstova na arapskom jeziku. Ovakvo njegovo djelovanje je izazvalo pobunu (1499-1500.) i ubistvo jednog od kardinalovih agenata. Ovo je zauzvrat dovelo da kršćani opozovu svoja obećanja. U 1499. godini vjerski vođa Granade je pod prisilom predao više od 5.000 neprocjenjivih knjiga koje su spaljene, jedino su pošteđene pojedine knjige o medicini. U Andaluziji nakon 1502., a Valensiji, Kataloniji i  Aragonu nakon 1526., Maurima je dat izbor između pokrštavanja i egzila.

 

U španskoj Rekonkvisti kršćansko stanovništvo je često naseljavano sa ciljem uspostavljanja kršćanske baze koja bi bila odana kruni Kastilje i čija kultura bi zamijenila kulturu pokorenih Maura. Tokom procesa kristijanizacije, veliki broj džamija u osvojenim gradovima je uništen ili pretvoren u katoličke crkve.

 

Kada su španski kršćani zauzeli i preinačili džamije u crkve oni su zauzeli više od same zgrade. Džamije kao simobol islama imaju kako vjersku tako i političku dimenziju.  Prema islamskom učenju i praksi centralni dio džamije, mesdžid el-džami’, ispunjava potrebe muškog dijela muslimanske zajednice gdje se muškarci okupljaju za džuma-namaze. Posebni dio ovih zajedničkih namaza predstavlja hutba, preko koje se prenose kako vjerske tako i političke informacije.

 

Kršćani su bili svjesni dvostruke prirode džamija. Uspješnim osvajanjem muslimanskih gradova i pretvaranjem džamija u crkve i katedrale lagano je uništavana i zajednica muslimana jer je razbijeno njeno jezgro- džamija.

 

Džamija Bab al-Mardum u Toledu, preinačena je u crkvu i danas nosi naziv Cristo de la Luz. To je jedan od najstarijih objekata u Toledu. Džamija je izgrađena 999. godine, a nakon što su 1085., godine kršćani zauzeli ovaj grad, ona je pretvorena u crkvu. Ova džamija je samo jedan od deset koje su nekada postojale u ovom gradu, smještena je u blizini Puerta del Sol, područja koje se nekada zvalo Medina i gdje su živjeli bogati muslimani. Sagradio ju je Ahmed ibn Hadidi, član ugledne porodice iz Toleda a njegovo ime nalazi se ispisano na vrhu glavne fasade. Većina istraživača vjeruje da ova džamija predstavlja manju repliku kordobske džamije.

 

Uprkos maloj veličini, ova džamija bila je veoma važna u islamsko doba Španije, kako zbog svog položaja u bogatom dijelu grada tako i zbog njene blizine tvrđavi Alkazar.

 

Poznata lokalno kao Mezquita-Catedral,Velika džamija Kordobe je jedna od najstarijih građevina koja još uvijek postoji od vremena kada su muslimani vladali el-Andalusom (muslimanska Iberija koja je uključivala Španiju, Portugal i mali dio južne Francuske) krajem VIII vijeka. Historičari vjeruju da je na njenom mjestu prvo bio hram rimskog božanstva, Janusa.

 

Kordoba je predstavljala središte islamske kulture i civilizacije u Španiji. Uskladu s tim, 786. godine vladar Abdurrahman je postavio temelje Velikoj džamiji. Ova džamija je prošla nekoliko faza gradnje, da bi 987. godine, kada je kompletirano dvorište, dostigla sadašnje dimenzije. Njegov sin Hišam je 793.godine završio glavni dio džamije dodavši joj četverouglasti minaret. Minaret je visok 73 lakta. Na vrhu te kupole nalaze se pozlaćene i posrebrene jabuke. Dvije su bile od čistog zlata, a jedna od srebra. Ispod svake su se nalazili prekrasno izrađeni ljiljani, a na kraju raspona bio je mali pozlaćeni nar. Njihovi nasljednici doziđivali su dijelove na kordovsku džamiju. Dvijestotinedvadeset i tri stuba podupirali su njezin krov. Proširivanje i prepravke na njoj vršene su sve do vladara el-Mensura. Najveća promjena urađena na ovoj džamiji je gradnja renesansne katedrale u središtu džamije. Kordobska džamija je bila jedna od 1000 džamija u gradu i tada druga najveća u islamskom svijetu. Poznata je po mnogobrojnim višeslojnim lukovima koji su tada bili novo arhitektonsko dostignuće. Vrhunac unutrašnjeg ukrasa predstavlja mihrab.

 

Kada su Mauri poraženi  donijeta je odluka da se džamija pretvori u katedralu. Velika rekonstrukcija je počela 1523. godine. Dio džamije je oštećen tokom borbi ali je znatno veći dio namjerno uništen kako bi se napravio prostor za katedralu. Velika džamija Kordobe je najbolji primjer sposobnosti muslimanskog svijeta da brilijantno razvije arhitektonske stilove na osnovu već postojećih regionalnih tradicija. Ona je izvanredna kombinacija poznatog i inovativnog, a formalni stilski vokabular koji može biti prepoznat kao islamski čak i danas.

 

Nakon što je Sevilja pala u ruke kršćana 1248. godine njena glavna džamija je služila kao crkva do 1401. godine kada su crkvene vlasti odlučile da je sruše. Seviljska katedrala je izgrađena iz dva glavna razloga. Prvi je da je stara džamija bila u veoma lošem stanju nakon zemljotresa iz 1356. godine. A drugi je da su vladari Sevilje odlučili za izgradnju novog hrama kako bi pokazali bogatstvo grada i kršćansku dominaciju nad muslimanima.  Kažu da su u prvom poglavlju naredbe o gradnji katedrale stajale riječi: “Izgradite katedralu toliko veliku i lijepu da oni koji je vide pomisle da smo ludi!” Novi, španski vladari zadržali su prekrasni minaret La Hiralda koji su pretvorili u zvonik, a koji predstavlja najbolji primjer minareta iz razdoblja dinastije Almohad, koja je Seviljom te jugom Španije i Portugala vladala sve do sredine XIII vijeka. Iz maurskoga doba ostao je i Patio de los Naranjos, odnosno dvorište s narančama u koje je zapravo bilo dvorište džamije sa fontanom gdje su vjernici uzimali abdest. Dvorište je napravljeno negdje oko 976. godine što ga čini jednim od najstarijih vrtova koji još uvijek postoje na Zemlji. La Hiralda je veličanstveno proporcionalan i dekorisan minaret čija se boja mijenja sa promjenom svjetlosti, skoro savršen primjer islamske gradnje.Unutrašnjost minareta ima rampe umjesto stepenica, kako bi se omogućilo mujezinu i drugima da se na konju popnu na vrh.

 

Patio de los Naranjos en la Catedral de Sevilla

 

Ronda je bio jedan od najvećih andaluzijskih gradova podignutih na uzvisinama, bogate arhitekture i historije a također i jedno od posljednjih maurskih uporišta koje je palo pod naletom krstaša 1485. godine. Vjeruje se da je ovaj grad bio islamski preko 700 godina. Kada je osvojena, njena glavna Medina džamija iz XIV vijeka je pretvorena u crkvu lokalno poznatu kao Iglesia de Santa María de la Encarnación la Mayor. Zemljotres koji se dogodio vijek kasnije izazvao je obnove i dogradnje koje su trajale tokom XVIII vijeka. Rezultati su bili ili papazjanija ili fuzija koja je uključila elemente mudehara, gotike, renenesanse i baroka. Pojedini ostaci mihraba su preživjeli kršćanska prekrajanja a također sačuvan je i izvorni oblik zgrade. Zanimljivo je da se mogu primijetiti sjeverno-afrički utjecaji izgradnje.

 

 

Mertola je bila pod islamskom vladavinom više od 500 godina i jedino je mjesto u Portugalu  gdje je sačuvana srednjevjekovna džamija. Sančo II, zapovjednik reda Santiago, predvodio je osvajanje grada 1238. godine, a kasnije džamija je pretvorena u crkvu Martiz. Uprkos tome što je prilagođena u kršćansku crkvu još uvijek postoje četvoro vrata sa potkovičastim lukom kao i mihrab i minber.Minaret je po običaju pretvoren u zvonik ali je zadržao islamski stil gradnje.

 

U samom osvajanju kako bi se pokazala razlika kršćanski oltar postavljen je na sjeverni zid zgrade gdje je ostao sve do obnavljanja početkom XVI vijeka. Ono što je zanimljivo za ovaj period jeste da je stanovništvo grada tražilo od kralja da oltar postavi na mjesto mihraba jasno pokazujući da još uvijek nisu izgubili sjećanje i osjećaje za okretanje prema Kibli. Nekoliko decenijakasnije, inkvizicija je naredila da se mihrab zazida i da se lokacija za kršćanske liturgije vrati na sjeverni zid. Ova pozicija oltara ostala je sve do XX vijeka kada su iz Odjela za zaštitu nacionalnih spomenika vratili otar u njegovo nekadašnje okruženje

 

 

 

Islam je stigao na Balkan polovinom osmog vijeka po Hidžri, tokom nadiranja osmanske vojne sile. Osvojili su grad Plovdiv 1363. godine, a zatim Sofiju 1385, da bi zauzeli cijelu zemlju 1393. godine. Osmanlije su ostale u Bugarskoj više od pet vijekova.  Krajem 19. vijeka a nakon Rusko-turskog rata, u kome je Turska poražena veliki dio Bugarske je dobio autonomiju i  1908. godine proglašena je kraljevina Bugarska. U Bugarskoj je za vrijeme osmanske vlasti bilo 2.356 džamija, 174 tekija, 142 medrese i 400 vakufa. U Sofiji postoje tri džamije, od kojih je jedna pretvorena u crkvu, druga u muzej, a samo je jedna džamija otvorena za vjernike.

 

Crkva Svete sedmorice (Свети Седмочисленици) izgrađena je na temeljima Crne džamije (Kara Camii) koja je 1528. godine izgrađena po naređenju Sulejmana Veličanstvenog. Izgradnja džamije povjerena je poznatom osmanskom arhitekti Mimar Sinanu. Ova džamija je na početku bila poznata kao Koča Mehmed pašina džamija po Mehmed-paši Sokoloviću, drugo ime po kojem je bila poznata je Imaret džamija, na osnovu kuhinje za siromašne koja se nalazila u neposrednoj blizini džamije, a čije ruševine su pronađene 1912. godine.  U sklopu džamije nalazila se i medresa na mjestu gdje se danas nalazi mala bašča između moderne crkve i Škole grofa Ignjacija. Medresa je nakon pada Bugarske služila kao zatvor. Druge osmanske građevine uključivale su karavansaraj i hamam.

 

Džamija je dobila ime Crna zbog tamnog granita od kojeg je bio napravljen njen minare.Minaret je srušen tokom zemljotresa u 19.vijeku, a nakon što su Osmanlije poražene, džamija je korištena kao vojno skladište i zatvor, da bi na kraju bila pretvorena u crkvu.

 

Islam je u Ugarsku stigao vrlo rano, već polovicom desetog stoljeća. Ugarski velikaši, vičnu ratovanju, imali su malo iskustva u stvaranju državnih institucija kao što je pošta, monetarni sistem, trgovina i drugo. Ugarski vojvoda sa Balatona, zvani Takšonj poziva iz iranske pokrajine Huvarizm muslimane da im pomognu izgradnju zemlje i državnih institucija. Među prvim muslimanskim doseljenicima bili su braća Bulčo  i Bila i njihov rođak, legendarni ugarski junak Heten. Muslimanska  zajednica u Ugarskoj uprkos teškoćama i izolaciji od islamskog svijeta ,  nije se dala asimilirati. Ugarski kraljevi kao što je Koloman, Andrija Drugi i ostali činili su sve da muslimane pokrste. Tako na primjer kralj Koloman je izdao Zakon o pokrštavanju muslimana, ali bezuspiješno. Prema putopiscu Ebu Hamidu el-Garnatiju islama ne samo da nije nestalo nego se broj povećavao. Mnogi kršćani su ostavljali svoju vjeru i prilazili muslimanima. Tek početkom 15. vijeka muslimani su napustili Ugarsu i dobar dio njih se odselio u Bosnu. Nakon Bitke na Mohaču 1526. godine i mađarskog poraza, veliki dio zemlje pada pod vlast Osmanlija. U zemlju dolaze muslimani iz svih krajeva Osmanske države, a najviše iz Bosne i Hercegovine. Samo u Budimpešti sagrađena je 61 džamija i 22 mesdžida, deset islamskih škola i brojne knjižnice. Još toliko, ako ne i više, sagrađeno je džamija, mesdžida i knjižnica u drugim ugarskim gradovima kao što je Eger, Mohač i Vasprim. U Egeru i danas postoji najviši minaret u Europi bez džamije koja je porušena. Nakon odlaska Osmanlija sve je to uglavnom porušeno, pretvoreno u crkve i druge objekte. Tako na primjer u Zoološkom vrtu u Budimpešti i sada postoji džamija s minaretom, mihrabom i mimberom koja služi kao štala slonovima.

 

Džamija Gazi Kasim paše je jedan od simbola grada Pečuha , a danas ona služi kao rimokatolička crkva. U crkvi se od 1868. godine služe isključivo kršćanska bogoslužja, više je puta adaptirana za te svrhe, ali je sačuvala oblik džamije. Sagrađena je u periodu 1543-1546. tokom osmanske vladavine a pretvorena je u crkvu  postavljanjem ‘raspeća’ iznad mihraba, a na polumjesec koji se nalazi na krovu također je postavljen krst.

 

Nakon zauzeća Pečuha 1686. godine džamiju su preuzeli jezuitski monasi. Minaret je srušen početkom 18. vijeka, a umjesto njega sagrađen je toranj. Džamija je pretvorena u baroknu crkvu, sagrađen je novi oltar i oratorij, a kupola je podignuta. Rekonstrukcija osmanskih dijelova džamije započeta je 1938. godine. Proširen je sjeverozapadni zid tako da je unutarnji prostor gotovo udvostručen. Između 1960.-1964. barokna kupola je obnovljena u izvornom obliku. Unutrašnji izgled džamije osim ove dvije izmjene se nije promijenio.

 

 

Danas u Grčkoj živi malo više od 1,3 posto muslimana dok ih početkom 20. vijeka bilo 68 posto čime su i činili većinu stanovništva. Islam se u Grčkoj pojavio vrlo rano već početko 3. vijeka po Hidžri. Muslimanski trgovci su dolazili s robom u Solun i otuda širili islam na Balkan o čemu postoje i pisani dokumenti.

 

Drastičan pad broja muslimana u Grčkoj rezultat je Sporazuma Grčke i Turske o razmjeni stanovništva koji je potpisan 1924. godine. Grčku je te godine napustilo više od milion muslimana, a ostalo je oko 200.000. Kada su muslimani otišli u Tursku iza sebe su ostavili oko hiljadu džamija koje su uglavnom pretvorene u muzeje i druge prostore. Danas u Grčkoj postoji oko 300 džamija i mesdžida, ali u glavnom gradu, Atini, kao i u gradovima gdje su Grci u većini nema ni jedne džamije. Treba također istaći da između grčkih vlasti i muslimana etničkih Turaka postoji veliko sporenje oko njihove nacionalnosti. Grčka vlada ponudila je muslimanima sva prava ako odustanu od nacionalnog imena Turčin, što ovi energično odbijaju jer se osjećaju Turcima od svojih prvih korijena. Za to je grčka vlada odbila dati muslimanima vjerske slobode. Zbog toga nema vjeronauka u osnovnim i srednjim školama, muslimani ne mogu vršiti popravke džamija i drugih vjerskih objekata i tako su  osuđeni na propadanje. Neprijateljstvo protiv muslimana eskaliralo je posljednjih godina. Tako na primjer, prema inforacijama koje prenosi novinska agencija El-Haber, grčke vlasti u zapadnoj Trakiji dva mesdžida su pretvorili jedan u konjsku štalu, a drugog u muzejski prostor.

 

Rotundu  je sagradio rimski car Galerije (305-11) kao dio velikog kompleksa palače u Solunu. Vjeruje se da je građena s namjerom da bude grobnica,ali nikad nije korištena u tu svrhu. Osmanlije su osvojile Solun 1430., a 1591. Rotunda je pretvorena u džamiju Sulejman Hortaji efendi, a minaret je dodat strukturi. Korištena je ko džamija do 1912. godine kada su tokom Balkanskih ratova Grci osvojili grad. Grčki pravoslavni zvaničnici pretvorili su je u crkvu ali su ostavili minaret.  Rotunda ili Sulejman Hortaji efendi džamija sada je  muzej a njen minaret je jedini koji je preživio u Solunu.

 

 

 

 

“Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džamijama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se oni poruše?

 

Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze.

 

Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku!”

 

(El-Bekare, 114)

 

IslamBosna.ba