Znate li da se Iblis u liku Suraka ibn Malika borio protiv muslimana na bedru…

Kada Allah naredi Svome Miljeniku, Muhammedu sallallahu alejhi ve sellem, da učini hidžru (preseljenje iz Mekke u Medinu), on se odazva i spremi za put. Pored toga što je to trebalo da bude daleko i teško putovanje, problem je bio što su Kurejšije raspisale veliku nagradu onome ko sustigne Poslanika, s.a.w.s. i vrati ga u Mekku. Naravno, na ovom teškom putovanju, u društvu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bijaše Ebu Bekr, neka je Allah zadovoljan njime. Upravo ova potjera bijaše uzrok događanja jedne od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, mudžiza, ali i divne priče, koju ne mogu a da ne prenesem, poštovani čitaoče.

Suraka ibn Malik, bijaše jedan od najhrabrijih i najsposobnijih ratnika među Kurejšijama. Posebno se odlikovao gađanjem lukom i strijelom. On, za vrijeme hidžre Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio musliman, zbog toga odluči da uhvati bjegunce i tako osvoji vrijednu nagradu, koju osiguraše kurejševićki prvaci, a pored toga, da podigne svoj ugled u narodu. Suraka krenu u lov, ali nije mogao pretpostavljati da će taj događaj biti prepričavan do Sudnjega Dana.

Obzirom da je svu slavu želio za sebe, on izbjegnu ostale lovce i krenu sam. Slavu i blago je želio samo za sebe. Vrlo brzo otkri tragove dvojice muhadžira i krenu za njima. Ne prođe mnogo vremena, a Sureka ugleda dva jahača u daljini ispred sebe. Znao je da su to Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, i njegov drug. Odmorniji i svježiji, Surekin konj je lahko sustigao umorne putnike. Njegova slava je stajala tu pred njim. Ništa nije moglo da zaustavi snažnog ratnika da dođe do svoga cilja. Ili ipak jeste!!!
„Stigao nas je, o Allahov Poslaniče…“, uzviknu Ebu Bekr, posmatrajući ponosnog pustinjskog sina kako odapinje strijelu upozorenja. „To je Suraka! Precizni strijelac!“
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pogleda u lovca. Mnogo puta za vrijeme svoje poslaničke misije je padao u  teške i opasne situacije. Ovo je bila jedna od njih. Allahovo najodabranije biće biva napadnuto i progonjeno. Dajući nam vječiti primjer u svakoj situaciji, on okreće svoje lice prema nebu, tražeći zaštitu od svoga Gospodara.
„Allahu moj, zaštiti me od njih čime želiš i kako želiš! Ti si svemoguć!“, uzviknu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pun samopouzdanja i smirenosti.

Kada neko zatraži pomoć od Allaha, a uz to je siguran da će mu On uslišiti njegove zahtjeve, onda ga Milostivi ne ostavlja na cjedilu. Kakva je tek situacija kada pomoć traži plemeniti Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem?

Sureka nije imao šanse protiv čovjeka koga je Allah odabrao da bude uputa čovječanstvu. I on sam je to uvidio nakon što je dova krenula ka nebesima. Samo što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zatražio spas od svoga Gospodara, Sureka pade sa konja. On ponovo uzjaha i samo što se približio muhadžirima, ponovo pade kao pokošen. Pokuša lovac i treći put, ali sve je bilo uzalud. Njegov konj, a ni on sam, nisu mogli da se drže na nogama. Za njih tada nisu važili ovosvjetski zakoni.

Sureka priča svoju priču: „Shvatio sam da je taj čovjek nedodirljiv“, pa sam rekao: „Muhammede, daj mi nešto…“. Očekivao je veliku nagradu za hvatanje Alejhisselama, ali sada kada je vidio da od toga neće biti ništa, tražio ju je  od Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem.

Nadao se Sureka da će dobiti nešto od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve sellem Tražio je, jer je znao koliko je pošten i dobroćudan taj čovjek. Svi oko njega su to svjedočili. Nikada Muhammed, ssallallahu alejhi ve sellem, nije ostao dužan, niti je nekome nažao učinio. Svakog trenutka je koristio da učini pravu stvar. Nikada se nije svetio, neka je Allahova milost na njega. U svakom čovjeku je vidio potencijalnog prijatelja i onoga koji će sutra biti u njegovim redovima. Sa Surekom, kao i sa većinom onih koji su ga upoznali, je uspio, ispostaviti će se kasnije.

„Obećavam ti Kisrine narukvice!“, reče Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem Sureka upita: „Kojeg Kisre??? Kralja Perzije?“

„Da, Kisre, kralja Perzije!“, odgovori plemeniti Poslanik.

Suraka nastavlja: „I ja sam mu povjerovao…“

Ovo je bio prvi znak Surekinog imana. Nakon toliko godina u kojima je osuđivao i vrijeđao tog čovjeka, sada mu počinje vjerovati. Uostalom, vidio je mnoge neobične stvari od tog čovjeka. Čuo je najljepši govor iz njegovih usta. Zašto da ne posluša svoje srce, koje mu je negdje u dubini govorilo da se preda i da se odupre svojim škrtim i sebičnim hirovima. Vjerovatno je Sureka poslije duboko žalio što nije čitav svoj život proveo uz Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Da bi mu se srce smirilo, Sureka zatraži od Poslanika: „Napiši mi to!“ Dva muhadžira pogledaše jedan u drugoga, a Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem reče: „Ebu Bekre, napiši mu to!“ Ebu Bekr napisa ugovor na list papira, a Poslanik ga opečati svojim prstenom i dade Sureki.

Ne zna se tačno kada je Sureka ibn Malik prihvatio islam. Za vrijeme ovog događaja nije, ali se pouzdano zna da je postao musliman u godinama nakon hidžre.

Deset ljeta je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon ovog događaja, hodio po zemlji. Završio je svoju poslaničku misiju i otišao svome Gospodaru zadovoljan, a i Allah njime. Međutim, za vrijeme Alejhisselamovog života, Sureka ne dobi ono što je tražio. Ne samo to, dvije godine nakon Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti, na bolji svijet seli i njegov najbolji prijatelj, Ebu Bekr. Da li će se obistiniti obećanje koje je Sureka dobio?

Poslušajmo šta se dalje desilo!

Starac, duboko ušao u pozne godine, naslanjajući se na svoj štap, kretao se prema Poslanikovoj džamiji u Medini. Krenuo je na namaz. Nije znao šta se dešava u mesdžidu. Tamo je Omer ibn Hattab, neka je Allah zadovoljan njime, dijelio muslimanima ratni plijen. Omer je nastavio tamo gdje su Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekr stali. Pravedno je vladao, a granice njegove države su se neprestano širile. Upravo u to vrijeme njegova vojska se vratila iz Perzije sa dobrim vjestima. Medain, prijestolnica tadašnje ogromne Perzijske države je pala pod vlast muslimana. Kisrino carstvo je napokon palo, a ogromno bogatstvo bješe zaplijenjeno.

Starac uđe u džamiju i zaputi se ka Vladaru pravovjernih. Pored mimbera stoji Omer i djeli plijen. Odjednom pred njim zasjaše ogromne, zlatne narukvice. Omer ih uze u svoje ruke čekajući da ih pošteno podjeli kao i sav ostali plijen. Tada starac priđe Omeru i reče: „Daj mi te narukvice, moje su!“ Omer pogleda u čovjeka. Bijaše to Sureka ibn Malik. Omer jedva prepozna njegovo izborano lice. „Ne, ovo je ratni plijen i podjelit ću ga ratnicima. On ne pripada niti meni, niti tebi!“

-„Ali ja imam ugovor i obećanje da su narukvice moje.

-„A ko ti je to obećao?“, upita Omer.

Iz svojih njedara Sureka izvadi stari list papira rekavši: „Obećao mi je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem“, reče, pružajući hartiju Vladaru pravovjernih.

Omer uze papir i prepozna Ebu Bekrov rukopis kao i Poslanikov pečat. Niz njegovo lice potekoše suze. Omer ibn Hattab nikada nije prežalio svoga Poslanika. Ovaj list papira mu probudi emocije i sjećanja. Dade Sureki njegove narukvice i spusti svoj pogled. Ljudi se okupiše oko Omera pitajući šta ga je rasplakalo i rastužilo. Nedugo zatim niko od prisutnih ne mogaše da zaustavi suze. Toliko je vremena prošlo od kada je svome Gospodaru preselio njihov drug. Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, obećanje se ispuni i Sureka ibn Malik dobi Kisrine narukvice.

Vjerujemo u Tebe i Tvoga Miljenika, o Ti Koji sve možeš. Vjerujemo u svaku riječ koju izgovori Tvoj Poslanik. Samo ono što je potvrdio Vjerovjesnik smatramo ispravnim.

Kao što Sureka dobi svoje narukvice, tako ćemo i mi dobiti sve ono što je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, obećao. Male i velike predznake Sudnjega dana, konačnu pobjedu istine i pravde na ovome svijetu, kaburska iskušenja, Sudnji dan, Džennet i Džehennem, i u sve ostalo, vjerujem onako kako nam je on prenijeo, neka je Allahova milost i spas na njega.

Iblis, dakle Sejtan, koji je bio u liku Surake bin Malika u bitci na bedru, se prepao i pobjegao s bojnog polja. Bježao je sve do mora i zaronio u njega, govoreći: “Vi ne znate ono što ja znam!” Mušrici počinju bježati, a kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslije bitke ugledao tijelo ubijenog Ebu Džehla, rekao je: “Ovo je faraon ovog naroda!”

Allahu moj učini nas ispravnim i pravim sljedbenicima Tvoga Poslanika. Učini da slijedimo njegovu praksu i običaje. Ne dozvoli da povjerujemo kojekakvim prorocima i gatarima na ovome dunjaluku. Proživi nas sa Tvojim Miljenikom, o Ti koji sve možeš! Amin!

ljepota-islama.net