Zašto je rudar nasmijan, a kadrovik namrgođen?

Kome ne valja gdje radi, neka provede sedam-osam sati pod zemljom, pa će ljubiti onaj sto i stolicu u kancelariji.
Piše: Ajdin Hasanić

Sinoć, kasno nekad, dobih poziv da budem fotograf na setu snimanja za novi spot hora Rejjan. Kako navedoše, kroz video-spot, žele dokučiti ljudima koliko je potrebno napora, odricanja i truda fizičkog radnika, kako bi obezbijedio sebi sredstva za posjetu muslimanima najčasnijem gradu – Mekki, te obavio hadždž. Prihvatih poziv da budem fotograf. Kontam, prošao sam pola svijeta, ništa plaho mi neće biti zanimljivo u rudniku, ali eto, usluga prijatelju je usluga prijatelju.

Grdno se prevarih. Radni dan mi poče vrlo rano, skokom klanjah sabah, spremih opremu i zaputih se prema Zenici u posjetu rudniku Raspotočju, gdje nas je čekala ostala ekipa.

Pri ulasku u rudnik, ostavismo bitne podatke, u slučaju da nam se, ne daj Bože, štogod loše dogodi. Oblačeći rudarska odijela, uspjeli smo se upoznati s radnicima koji su se vraćali sa smjene.

Iako su vidno iscrpljeni i umorni, ti ljudi ne skidaju osmijehe se lica!

Odmah sebi u mislima napravih paralelu sa gospođom sa studentske službe, čije radno vrijeme u klimatizovanom prostoru ne prelazi četiri sata, a koja je vazda onako, tersli namrgođena i nevoljna. Pobogu, ovi su ljudi proveli osam i više sati pola kilometra pod zemljom, u uslovima koje ću kasnije da spomenem, i uprkos tome, njihovi osmijesi blistaju!

Poželješe nam sreću.

Nakon što smo obukli odijela, uputiše nas u prostoriju u kojoj ćemo imati kratku obuku prije ulaska u jame. Nadzornika smjene smo pozorno slušali dok je pričao o situacijama koje se nerijetko dole dešavaju.

“Ima raje, radi po 15 godina, ne desi mu se ništa. Ljetos, dođe mladić, kršan, jak poput stijene. Mi se obradovali, kontamo, biće nam lakše dole, u utrobi Zemlje. Poginuo je četvrti dan na poslu, nije mogao da izdrži pritisak, šta li. Srčani ga opalio. Eh, da nastavimo, lampe aktivirate tako što ćete..”.

Oni nasmijani, mi zabrinuti

Nakon ove rečenice, u meni se stvara nešto, što mi krajišnici zovemo prpom. Prevedeno, ismijano – strah, nesigurnost, neugodnost. Nastavljamo dalje.

Ulazimo u lift, koji liči na sve osim na lift. U meni k’o da kuha nešto. U glavi mi luksuzni liftovi kojima se prevozi namrgođena gospoda, tamo negdje daleko, gdje nisu upoznati sa uslovima kojima se ovi kaharli ljudi svakodnevno susreću. Sedmoro nas je u liftu. Petoro od ekipe, i dva rudara.

Oni nasmijani, mi zabrinuti. Mi smo im pomalo i smiješni, pokušavaju nas oraspoložiti, ali neuspješno. Četristo metara ispod zemlje, lift naglo staje, od čega dobih osjećaj da mi se utroba okreće. Opet mi se smiju, tapšu me po ramenu, a meni do smijeha nije.

Izlazimo iz lifta, gdje nas dočekuju rudari koji su se, tik ispred nas, spustili u tmine zemljine utrobe. Ne trebam napominjati da smo dočekani s osmijehom! Ljudi mirni, opušteni, k’o da su na godišnji odmor krenuli, a ne u tamu, znoj i beskrajno lopatanje.

Jarane, odeš u kancelariju neku, papir vadit’ pa te mrko pogleda, muka mu što klimu ima, muka mu kožna stolica i laptop. Muka mu što ima pauzu na svježem zraku, muka mu onaj obilni topli obrok, muka mu milja i po maraka (u odnosu na 600 KM koje rudari imaju), muka mu što ima trinaestu platu..

Ne cijenimo svoja radna mjesta, narode! Ne cijenimo blagodati koje svakodnevno uživamo.

Kruh sa sedam kora

Kome ne valja đe radi, neka provede sedam-osam sati pod zemljom, pa će ljubit’ onaj stol i stolicu, klimu pogotovo. Nije džaba rudarski kruh – kruh sa sedam kora..

Bio sam dole svega nekoliko minuta. Osjećao sam se zarobljen. Brže-bolje napravih nekoliko fotografija Nikonom (mobilni telefoni su zabranjeni dole) te zamolih uljudnog čikicu da me lansira čim prije na površinu.

“Sve je dobro dok se ne oženiš. Zapravo, devera žena, razumije. Problem su djeca. Djetetu je teško reći ‘nemam.’ Dijete hoće marku-dvije, da može sebi kupiti užinu u školi. Jedan od rudara se ljetos gadno povrijedio. Godinu dana krpio rane, pa se vratio. Nema gdje, kaže. A sve desetke na fakultetu im’o.. tuga prijatelju moj, tuga. “ – ispriča mi jedan od rudara dok smo se uspinjali prema površini.

Izlazim iz rudnika, a dio svog srca i duše ostavih dole, sa onim dobrim ljudima. K’o što je moja majka rahmetli znala reći za kadaif; “I suh i mokar u isto vrijeme”, takav I ja bijah. I sretan i tužan istovremeno. Sretan, jer ponovo vidim svjetlo dana (iako sam, napominjem, dole proveo samo nekoliko minuta), a tužan zbog patnje i uslova s kojima se ljudi nose. Na usnama mi osta’ dova Gospodaru da dobrim rudarima olakša situaciju. Amin!

Izvor: Al Jazeera