U OVOM AJETU PREDSTAVLJENA JE NAJVEĆA ŽELJA KOJU VJERNIK TREBA IMATI NA OVOME SVIJETU

Za suru eš-Šuarâ’ (Pjesnici), može se reći da ima uvod od devet ajeta. Na neki način, ti ajeti mogu nas uvesti u svako zasebno kazivanje koje se nalazi u ovoj časnoj suri, pa tako i u âjâti šifâ.

„Tā-sīn-mīm. Ovo su ajeti Knjige jasne!“

(Među tim su i ajeti šifâa, o kojima ćemo govoriti.)

„Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici?“

(Sve što se događa u životu, događa se shodno Božijem određenju. Tako svaka bol, svaka bolest, rastanak s dragim ljudima, jedan je od ajeta koji nam otkrivaju dragoga Boga. Stoga ije mudrost željeti imati sve u životu, već je mudrost maksimalno se posvetiti nekome cilju a potom biti zadovoljan s Božijom sudbinom, kakva god bila.)

„Kad bismo htjeli, Mi bismo im s neba jedan znak poslali pred kojim bi oni vratove svoje sagnuli.“

(Ali, Božija mudrost ne djeluje tako već se od čovjeka traži stalan trud na putu približavanja uzvišenome Allahu.)

„I njima ne dođe nijedan nova opomena od Svemilosnoga, a da se od nje ne okrenu.“

(Jer, otkrivajući se, manifestirajući, svim ljudima Lijepim Imenom „Svemilosni“ – „Rahmân“, Uzvišeni svakom čovjeku daje mogućnost vjere, milosti i spasa, izlaska iz teške situacije, samo ako čovjek to prihvati.)

„Oni poriču, – pa, stići će ih sigurno posljedice onoga čemu se izruguju.“

(Prema čemu se neozbiljno, neodgovorno odnose pa zaborave na dragoga Allaha a podršku traže samo kod ljudi jer im je tako lakše i brže.)

„Zar oni ne vide kako činimo da iz Zemlje niče svakovrsno bilje plemenito?“

(I zar nisu svjesni da osjećaj ljepote, razgale, nježnosti i ljubavi koje pronalaze u svojoj duši, da su im to Božiji darovi, nešto što oduvijek imaju, a ne nešto što su u životu naučili ili stekli.)

„To je, doista, dokaz, ali većina njih ne vjeruje; a Gospodar tvoj je, zaista, Silni,“

(jer svakako uvijek bîva ono što On hoće a čovjeku pripada samo ono za šta se potrudi.)

„i Samilosni.“

(„er-Rahîm“, koji milost Svoju na Sudnjemu danu daje samo onima koji su Ga za prijatelja na ovome svijetu prihvatili. Jedan od tih je i hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam. O njemu govore ajeti šifâa, i evo kako je on taj položaj /mekâm/ zaslužio.)

U vrijeme hazreti Ibrahima-pejgambera, alejhisselam, ljudi oko nega klanjali su se idolima, a te idole poštovao je i jedan dio njegove porodice, njegov otac. Samis u odlučili, osmislili, kakav bi život trebao biti, kakav stil života voditi, kome se i kako obraćati za pomoć, a onda su to nametnuli kao životnu normu cijelome društvu.

Većina ljudi, kako to i inače bîva, prihvatila je što im je ponuđeno, zaboravljajući najljepši dar dât čovjeku – izravan kontakt s uzvišenim Allahom. I premda je to bio uobičajen način života, uobičajeno ponašanje, hazreti Ibrahim, alejhisselam, rekao je:

„Oni su moji neprijatelji, samo Gospodar svjetova nije!“

Makar ono što je loše i ružno bilo veoma rašireno, ne traba ga prihvatati. Stoga je jeidni izlaz za svakoga čovjeka okretanje uzvišenome Allahu.

Ko je istinski zaljubljen, svoju dragu često spominje, o njoj često razmišlja, njene riječi i želje dobro pamti. Onaj ko se počne ovako odnositi prema dragome Gospodaru, na putu je pronaći lijek za sve bolesti, a starost i smrt doživjet će kao dva najdraža gosta jer mu ona najavljuju skoru puninu susreta s voljenim Gospodarom.

Čovjeku su, između ostaloga, data dva oka – desnim poglead na uzvišeni melekutski (anđeoski) svijet, a lijevim na ovaja materijalni (mileć) svijet. Kada zikirom „zatvori“ lijevo oko, otvori mu se desno. Kada daljnjim trudom „zatvori“ i desno oko, otvori mu s eoko srca kojim pogleda na svijet pune duhovne snage (džeberût); a daljnjim trudom približava se sve više svijetu u kojem između njega i dragoga Allaha nema skoro nikakvih perdi (zastora), gdje postoji samo dragi Bog (Lâhût).

Ko je ovako uronjen u ljubav, samo o svojoj dragoj govori, pa je tako hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, u svih pet ajeti šifâa govor počinjao spominjanjem uzvišenoga Allaha: „i Koji…“, „i Koji…“, „i Koji…“, „i Koji…“, „i Koji…“

Zato govor zaljubljenoga često bude dosadan onima koji ljubav ne osjećaju. U nekoliko hadisi šerifa hazreti Pejgamber, alejhisselam, bivši iz ljubavi perma uzvišenome Allahu ljubomoran na Božije propise, ponavljao bi hazreti ashabima, svojim prijateljima, po nekoliko puta u jendoj prilici neke propise, da su oni prokomentirali:

„Pomislili smo – da bogdo hoće prestati…“

Kaže hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, u prvome ajeti šifâu:

„Onaj Koji me stvorio, pa On me upućuje.“ (ajet 78.)

Onaj Koji me stvorio, pa On me jedini i može uputiti, jeidna uputa dolazi od Njega. Hazreti Ibrahim, alejhisselam, već je bio upućen. Ali nam citirani plemeniti ajet otkriva da ljudi koji su posvećeni udovoljavanju sovjim strastima i prohtjevima, svojim konstantnim ali prolaznim željama, „ćejfovima“, makar i bili u ibadetu, zaklonjeni su od istine. Eto, zato im dragi Allah pošalje neko iskušenje kako bi prestali misliti na svoje nezrele sklonosti a okrenuli se prema Njemu.

U drugome ajeti šifâu, kaže hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam:

„On Koji me hrani i napaja“ (ajet 79.)

Pa jedino me, onda, On, uzvišeni Allah, može i nahraniti i napojati, žeđ mi ugasiti. Nijedno jelo niti piće, nemaju svojstvo potpune ishrane ukoliko se pri njihovome konzumiranju ne spomene Božije ime (ne prouči bismilla).

Kada se neko voli, samo ga voljena može nahraniti i napojiti, samo ono što ona dadne ima uvijek ugodan okus, uvijek sladak, makar sâm plod bio gorak.

Sultan Mahmud od Gazne imao je svog odanog hizmećara (pomoćnika)Ajjaza, koji ga je volio i odan mu bio. Jedne ga je prilike sultan Mahmud svojeručno hranio voćem a Ajjaz je s uživanjem jeo.

Otvori se, tako, i sultanu apetiti pa uze jedan plod, kad ono – voće je bilo gorče od čemera.

„Kako možeš uživati jedući ovako gorke plodove?“, upita sultan a vjerni Ajjaz odgovori:

„Sve što je iz tvoje ruke, slatko mi je.“

Hazreti pîr Uftâde-efendija, rekao je da se hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam, hranio namazom i zikirom a hranu je konzumirao samo zato da ne bismo pomislili kako ni nama ne treba jelo.

Eto, tolika je bila njegova ljubav prema uzvišenome Allahu! Kako se prenosi, vezivao je kamen za stomak kako bi umiro krčanje crijeva uslijed gladi. A to su, također, činili i hazreti Ebu Bekir, hazreti Omer, hazreti Osman, hazreti Alija, i još neki mubarek ashabi.

U trećem ajeti šifâu, hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, kaže:

„Onaj koji me, kada se razbolim, liječi.“ (ajet 80.)

Jedino On utječe na svaku bolest i lijek, sve dolazi od Njega. Iz edeba (poštovanja, odgoja) kaže se: „Razbolio sam se“, ali treba znati da samo dragi Allah daje bolest, te da jedino On daje i lijek za svaku bolest.

Različiti su putevi kojima se dolazi u kontakt i s bolešću i sa lijekom ali je nezreo onaj ko u tome ne vidi trag djelovanja uzvišenog Gospodara.

Kada su hazreti Ebu Bekiru došli jedne prilike prijatelji u posjetu da vide kako je jer se bio dobro razbolio, ponudili su mu zovnuti još neke ljekare, lječnike. hazreti Ebu Bekir je na to rekao:

„Baš me je Liječnik i razbolio.“

Kažu da bi se hazreti Ibrahim, alejhisselam, plaho obradovao ako bi se razbolio jer bi mu tada dolaziuo hazreti Džibrili Emin, alejhisselam, da ga pita kako je a njemu bi bilo drago jer bi vidio tog „ličnog Božijeg izaslanika“.

Uz svako iskušenje dolazi i „glas“ od dragoga Boga.

U četvrtom ajeti šifâu, hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, kaže:

„Onaj Koji me usmrćuje a potom me oživljava.“ (ajet 81.)

On, također, odlučuje o vremenu i načinu moje smrti, i o mome stanju nakon proživljenja. On u meni umtrvljuje ružna svojstva: nerazumnu ljubomoru, srdžbu, zavist, zlobu, škrtost, strah, ovisnost prema ljudima, samoljublje i samohvalu; a oživljava najljepše karakteristike: plemenitost, čežnju za susretom sa Njim, spremnost za pomaganje drugome, ljubav prema svim stvorenjima – jer su dio traga stvaranja koje jedino On daje.

On mi umrtvljuje zaluđenu, nečistu i neodgojenu dušu, a oživljava u meni čisto srce, božanske tajne i istinsku ljubav.

U posljednjem, petom, ajetu šifâa, hazreti Ibrahim-pejgamber, alejhisselam, kaže:

„Onaj Koji će mi, žudim za tim – oprostiti moje grijehe na Sudnjem danu.“ (ajet 82.)

U ovome ajetu predstavljena je najveća želja koju vjernik treba imati na ovome svijetu – da mu dragi Allah na Sudnjem danu oprosti grijehe!

Cijeli čovjekov život, svaki postupak, trebao bi biti sagledavan: Da li će mi zbog ovoga uzvišeni Allah podariti Svoj oprost? I tako se vrednuje sve u životu – jedino je vrijedno ono čime se zaslužuje Allahov oprost; ono što povlači za sobom grijeh bezvrijedno je; a ono što niti povlači grijeh niti Allahov oprost vrijedno je samo ukoliko služi kao pomoć u radu onih pohvalnih djela. I na koncu, na kraju čovjekovog života, čega bude više, tako će biti i čovjekov cjelokupni život ocjenjen. A niko ne zna kada će mu smrt doći!

Hazreti Ibrahim, alejhisselam, završava svoj govor zaljubljenog dovom:

„Gospodaru moj, podari mi znanje i uvrsti me među one koji su dobri.

I učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći.

I učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske (rajske) blagodati darivati.

I ocu mome oprosti (svim mojim bližnjim i dragim), on je jedan od zalutalih.

I ne osramoti me na Dan kad će ljudi oživljeni biti,

na Dan kad neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti.

Samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spasen biti.“ (ajeti 83.-89.)

Izvor: znaci.com