Tu noć sam prodala sebe!

Ni sama ne znam zašto, ali otkako sam pošla u srednju školu jednostavno me je vuklo da što prije izgubim nevinost. Sva moja nastojanja da uvijek odlično izgledam, da ljudi naprosto „bulje“ u mene, da mi se dive, tačnije, da se dive mojoj figuri i stasu, budila su u meni sve veći poriv da jednoga dana zaista i ustupim moje tijelo nekom princu na bijelom konju. Do te mjere da je taj osječaj prerastao u ospjednutost i bila je to moja furka koju sam zajedno furala sa drugaricama iz razreda. Skoro svo slobodno vrijeme smo provodile u razgovoru kako ćemo se pripremiti za tu ludu i nezaboravnu noć, ko će biti taj sretnik koji će imati tu čast da nam uzme nevinost, odnosno ko je drugi na listi želja ako prvi zakaže…

jer svaka od nas je imala svog favorita, i svaka od nas je imala svoju viziju te posebne noći…o kako je to tada izgledalo veliko u našim očima, šesnaestogodišnjih djevojaka, našminkanih i načičkanih, zahvačenih pubertetom. I zaista, sve sam poduzimala kako bih se što bolje spremila za tu nadolazeću noć, jer po mojoj tadašnjoj precepciji to se jednostavno moralo desiti i to što prije, to je tako normalna stvar, pa svi to rade, i to je tako „cool“, jer što prije izgubiš nevinost, biti ćeš omiljeniji u raji, svi će u tebe prstom pokazivati i govoriti „…hej, to je ona što je preko noći odrasla, postala je prava djevojka“.

Moj tadašnji dečko je bio jedan od najzgodnijih u našoj školi. Uspješan sportaš, dvije godine stariji od mene i poticao je iz vrlo bogate porodice što mu je davalo za pravo da bude mangup i buntovnik bez razloga te kao takav je bio idealan za moga princa na bijelom konju.

Ono što nisam znala tada, a sada vrlo dobro znam, je da ti prinčevi na bijelom konju obično odjašu od tebe, prije nego i skontaš šta te je snašlo. Ono što sam tada imala u svojoj glavi da će nakon te lude noći sve biti kao u filmovima, da ćemo se zauvijek voljeti, da ćemo osnovati porodicu, dobiti bebu i planirati neku zajedničku budućnost, sve je palo u vodu i postalo iluzija tri dana nakon tog „velikog“ iskustva kojeg sam si priuštila u životu.

Tu noć sam stala pred njega, tu noć sam se predala njemu, mome princu, tu noć sam dala nešto svoje najvrjednije što imam…ne, nije tijelo ako ste na to mislili…tu noć sam mu dala SVOJE SRCE, SVOJE SNOVE…jer sam ga voljela, bar sam tako mislila… jer sve djevojke tih godina i pored strasti koje ih obuzimaju, uglavnom stupaju u spolne odnose sa nekim prvenstveno zbog ljubavi i ogromnog povjerenja kojeg osječaju prema toj osobi…bezrezervno vjerujući da su ti osjećaji obostrani….i većinom se prevare, ali tada biva kasno…

I kao što to uvijek biva, nedugo nakon par dana ostala sam sama, bez svoga princa koji je odjahao do iduće princeze, iduće žrtve, a mogla sam se prije zakleti da nije on takav, tipičan… ma bio je nešto posebno, nježan, osječajan, pun razumjevanja – to je ono što sam svojim osječajima i opijenim srcem vidjela, dok mi je zbog zaljubljenosti razum bio pomućen, a vid zamagljen…ali bilo je već kasno za mene…

Prošle su godine, ja sam naučila školu, ožiljak na srcu je bio prevelik da bih tako lahko preko svega prešla, od tada nisam više pustila ni jednog princa u svoj život…sve dok se nisam okrenula vjeri.

Jedna televizijska emisija mi je okrenula čitav život, jedan primjer pokajanja žene bludnice i njena životna priča su mi otvorili oči, rasklopili ih, razbistrili pogled da konačno na svijet pogledam realno, onako sa zemlje, objektivno. Shvatih gdje sam griješila, odlučih se pokajati Allahu, okrenuh novu stranicu u svome životu…i kako je samo Plemenit Gospodar moj…otvorih mu srce svoje, grijehe svoje njemu kazah iako ih je znao i bez mog priznanja.

Te zatražih oprosta za dušu svoju, za sve ono što sam počinila u danima mladalačke opijenosti, a On, Plemeniti, Milostivi, usliša dove moje i posla mi pravog princa na bijelom konju, moga sadašnjeg muža, i ne samo to, obradova nas sa dva mala poklona, dvije kčerke rumene, dvije mamine princeze koje će, akobogda, svoje prinčeve čekati onako kako je Gospodar njihov zadovoljan i kako je On propisao.

Danas, pokušavam biti dobra žena svome mužu i dobra majka svojim djevojčicama…nemam priliku biti dobra kčerka svojim roditeljima jer su već napustili ovaj svijet i to me jako rastuži jer sam mogla biti puno bolja prema njima…da im bar nisam toliko bola nanijela zbog mojih „mladalačkih hirova“ i gubitka moje nevinosti, jer ih je to bilo strašno pogodilo…da, znali su za to, znala je cijela čaršija, jer u mahali rijetko šta može ostati skriveno, pa i ovaj moj slučaj je došao na red na nekom derneku gdje se moj nekadašnji princ hvalio kako je zaveo kčerku tog i tog hadžije i kako joj je nevinost uzeo.

I tako je sve to došlo do mog babe kojeg je to saznanje jako povrijedilo i njegov odnos se prema meni, od toga dana, mnogo promjenio. Ne, nije me kudio, niti tukao, samo je zašutio taj dan i poslije toga nikad više nije bilo kao ranije. Sada ga potpuno ga razumijem, bio je utučen time, razočaran, jer čitav život me je odgajao i pripremao za čestit život, čuvao od pogleda drugih, ulagao je u mene, ali nije imao dovoljno snage za moje pubertetske hirove tih godina i ja sam ga jednostavno pregazila ostajući gluha na njegove savjete, opomene i upozorenja…i sada mi ostaje samo gorko kajanje i nada da će mi Allah oprostiti tu nepravdu.

Stoga, savjetujem svaku svoju sestru muslimanku, koja nosi časno ime, dolazi iz časne porodice a koja je u isto vrijeme zahvaćena ovim ludilom u vremenu u kojem živimo, savjetujem te setro da zastaneš na tren, da razmisliš dobro, jer to što ti se sad čini lijepim i „cool“ da imaš momka, da izlaziš po diksotekama, da se zavodnički oblačiš, da se opijaš i onda na kraju da izgubiš nevinost sa nekim ko će te već nakon tri dana ostaviti, a za mjesec dana i zaboraviti da uopšte postojiš na ovome svijetu, to ti nimalo neće ublažiti okus žestokog kajanja i tuge, depresije i boli koji će ti se neminovno javiti u kasnijem dobu tvoga života…ZAPAMTI TO DOBRO, jer govori ti to neko ko je iz te čaše već pio, neko ko je prošao tu kratkotrajnu zanesenost i „sreću“ BLUDA, pa stoga dobro razmisli prije nego što učiniš sljedeći korak ka svemu tome.

Imaj na umu da jednom slomljena čaša nikad više ne može da bude kao ona nova, ma koliko je majstor uljepio i uglancao, a ti još imaš i dušu na kojoj trag ostaje do smrti…i dobro znaj da imaš Gospodara Koji te je stvorio, Koji ti je to tijelo podario, dao ga u emanet tebi, pa pazi kako češ sa njim postupati, jer češ Njemu odgovarati za svoje postupke. On bdije nad tobom od onog dana kada si došla na ovaj svijet, i ništa Mu nije promaklo od tvojih dijela.

Ali, ako si več krenula tom stranputicom, ne gubi nadu u Allahovu milost, pokaj se svome Stvoritelju i promjeni svoj život….ubrzo nakon toga čes osjetiti da je Allah divan Gospodar i da On mnogo mnogo prašta, jer On nas stvara i milostiviji je prema nama više nego što smo mi milostvi sami prema sebi.

(n-um.com)