Tog dana kada sam imala osjećaj da ludim, da svijesno gubim razum, srce je lupalo…

Selam Alejkum!

Htjela bih podjeliti svoju pricu, u nadi da ce potaknuti druge ljude da ne gube nadu i da ne napustaju dragog Allaha u ni u kojem trenutku.

Kao djevojčica do 12 godine pohađala sam mekteb. Kada su dosli red na učenje sufare nisam bila pretjerano zainteresirana i nije mi isao arapski jezik, tako da sam prestala ici u mekteb,  pocela sam bit nezainteresirana za džamiju, ali i dalje sve do svoje 15e g sam osjecala povezanost sa dragim Allahom. Sve dok pubertet nije totalno lupio na vrata i ja sam pocela izlaziti, piti alkohol, gubila sam svaku vezu sa Allahom, udaljavala se od vjere, pocela slusat tesku muziku, izlazit u svakakve mracne klubove, u  klubove gdje se pusta rock i heavy metal muzika. I tako narednih 9 godina. Svih tih godina od svoje 15e,  bila  sam jako depresivna i prazna, nisam znala sto mi se događa, osjecala sam ogromnu prazninu, odbacivala Islam i dragog Allaha, (neka mi grijehe oprosti). Da skratim pricu, bila sam jako nesretna i tuzna, jako cesto sam plakala, trazila Allaha za pomoc i jecala zasto mi ne zeli pomoci. Sada shvacam, pa  zasto bi on meni htio pomoc, ja mu nisam nista dala zauzvrat. Prije godinu dana dobila sam napade panike, i dalje se nisam obratila Allahu, klanjala namaze, niti ista drugo, mozda  ponekad, tu i tamo. Sve dok me jednog dana dragi Allah nije kaznio i lupio na moju psihu.

Tog dana kada sam imala osjecaj da ludim, da svijesno gubim razum, srce je lupalo, htjelo je iskociti iz grudi. Prepala sam se kao nikad u zivotu. Uzela sam Kur’an u ruke, stavila ga na srce i pocela ucit sure koje sam do tad znala. I u tom trenutku sve se pocelo smirivati. Od tog dana, klanjam, zikrim, dovim, pokusavam bit sto bolja osoba. I dalje psihicki nisam bas dobro, ali nema veze, strpljiva cu biti dok dragi Allah ne odluci da li ce me izljeciti. Imam i boljih i losijih dana. Kada dođe jedan od dobrih dana, suznim ocima zahvaljujem Allahu, na barem jednom sretnom i lijepom danu bez psihickih problema, pa makar bio samo taj dan, jer sam mu toliko zahvalna sto me nije napustio unatoč svemu. I drago mi je da mi je na tezi nacin pokazao put do Njega natrag, jer da nije bilo tog puta, ja bih jos uvijek ostala prazna i na zalutalom putu. A sada mi je ime Njegovo stalno na jeziku. El hamdu lillahi…

Autor teksta poznat redakciji: NOVI HORIZONTI

 

 

Hvala!