Stvaranje nevolja, patnje i boli i mudrost u tome

Slično onome o čemu smo govorili u prošlim tekstovima, i u stvaranju nevolja, patnje i boli kriju se mnogobrojne mudrosti, koje niko osim Uzvišenog Allaha nije u stanju spoznati i u potpunosti ih dokučiti. Te mudrosti jasno ukazuju na Allahovu dobrotu, Njegovu pravednost i milost, a u njih, između ostalog, ubrajamo i sljedeće:

Kao plod nevolja koje ih zadese, kod ljudi se pokazuje strpljivost, koja se još zove i ibadet tegobe. Uzvišeni Allah kazao je:
…Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti… (El-Enbija, 35)

Ukoliko ga Svevišnji Allah iskuša sa izobiljem i blagostanjem, čovjek je obavezan biti Mu zahvalan, dok je onaj kojeg Allah iskuša tegobom i nevoljom, obavezan strpjeti se. Da kojim slučajem nije blagodati i nevolja, koje se Allahovom voljom smjenjuju kod čovjeka, njegova iskrenost u obožavanju Uzvišenog Allaha ne bi došla do izražaja.

Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Čudan li je primjer vjernika! Šta god da ga zadesi, njemu je dobro, a u takvoj situaciji nije niko osim vjernika. Ako ga zadesi nešto lijepo, on se (Allahu) zahvali i to bude dobro po njega, a ukoliko ga zadesi nešto loše, on se strpi, pa to opet bude dobro po njega.”[1]

Čistoća srca i eliminiranje loših i ružnih osobina. Besprijekorno zdravlje, snaga i lagodan život ponekad će čovjeka učiniti obijesnim, lošim, oholim i zaljubljenikom u samoga sebe.
Međutim, ukoliko ta osoba upadne u nevolje, ili se razboli, ona se jednostavno “slomi”, a srce joj se raznježi, nakon čega mnogo lakše odbaci ružno ponašanje i pokuđene osobine kao što su oholost, hvalisanje, zavist, samozadivljenost i tome slično, a na njihovo mjesto dođu lijepe osobine poput osjećaja poniznosti i strahopoštovanja pred Uzvišenim Allahom, skromnosti pred Allahovim stvorenjima i udaljavanje od svakog vida uzdizanja nad njima.

Menbedži, Allah mu se smilovao, kaže: “Neka nevoljnici znaju da bi čovjek, da kojim slučajem ne postoje ovosvjetske nevolje i iskušenja, postao ohol, zadivljen samim sobom, uobrazio bi se i njegovo bi srce postalo grubo i bezosjećajno, a sve spomenuto uzrok je propasti na ovom i na budućem svijetu. Zato Allah, Najmilostiviji od svih milostivih, povremeno iskušava čovjeka raznim tegobama i nevoljama, kako bi ga one sačuvale od spomenutih ružnih osobina i pomogle mu da na ispravan način ustraje u obožavanju svoga Uzvišenog Gospodara. Također, kroz nevolje, kojima biva iskušan, čovjek se rješava primjesa pokvarenosti i niskosti, koje ga postepeno vode u propast, pa neka je slavljen Onaj koji nekom Svoju milost ukaže tako što ga iskuša nevoljom, a drugoga stavi na iskušenje tako što mu daruje razne blagodati. Pjesnik je rekao:

Allah nekom blagodati daje kroz grozote

Dok druge iskušava kroz razne dobrote.

Kada Uzvišeni Allah ne bi iskušenjima i nevoljama liječio Svoje robove od loših osobina, oni bi se uzoholili i postali obijesni, te bi zločine i nered na Zemlji činili, jer je ljudska duša prepoznatljiva po tome što se, ako je besposlena, pa joj se ukaže prilika da se za nešto pita, nekome nešto naređuje ili zabranjuje i čini šta hoće, a bez bojazni da će je neko u vezi s tim ukoriti i uputiti joj prigovor – uzoholi i usprkosi, te po zemlji počne nered sijati. Ljudi se u mnogim slučajevima ponašaju na ovakav način, čak i kada su upoznati sa kaznom i lošim završetkom onih koji su se u prošlosti oholili, a šta je tek onda sa onima koji ne znaju kako su i na koji način kažnjeni oholnici u prošlosti?!

Međutim, kada Uzvišeni Allah Svome robu želi podariti dobro i obasuti ga Svojim blagodatima, On ga stavi na ispit i kušnju shodno stanju u kojem se rob nalazi. Kroz to iskušenje Uzvišeni Allah od Svoga roba otkloni sve ono što bi ga, da je ostalo pri njemu, odvelo u propast, pa kada ga očisti od svega što je loše, On ga još na dunjaluku uzdigne na najviši stepen, odnosno, uputi ga na to da samo Njemu ibadet čini, a na ahiretu mu podari najveću nagradu, a to je Njegovo viđenje.”[2]

Vjernik postaje jači i čvršći. Razne tegobe i nevolje predstavljaju određenu vrstu treninga za vjernika. Prolazeći kroz iskušenja i nevolje, vjernikovo strpljenje postaje veće, a njegov iman snažniji i jači.
Vjernici postaju svjesniji da je samo Allah istinski Gospodar i da samo On zaslužuje da bude obožavan. Od Allahove odredbe i predodređenja niko ne može umaći. Ne postoji taj ko bi bio sposoban izbjeći iskušenje koje mu je On odredio. Mi smo Allahovi robovi i On nama upravlja onako kako to hoće i želi. Ma kako živjeli i bez obzira na stanje u kojem smo živote proveli, mi ćemo se Njemu vratiti i On će nas pred Sobom proživiti.
Iskrenost u dovi i pokajanju. Kada upadne u nevolje i iskušenja, čovjek uvidi koliko je u suštini slab i nemoćan, te postane svjestan da mu je pomoć njegovog Gospodara prijeko potrebna. Ta spoznaja učini ga iskrenijim, te se u dovama koje upućuje Uzvišenom Allahu u potpunosti preda i usmjeri samo Njemu. Također, ova spoznaja pomaže mu da se na najiskreniji način vrati svome Gospodaru i pokaje Mu se za učinjene grijehe.
Kada iskušenja i nevolje ne bi postojali, ljudi bi bili uskraćeni za mnoge iskrene i usrdne dove u kojima se obraćaju svome Gospodaru, kao i za iskrena pokajanja zbog onoga što su učinili. Uzvišeni Allah znao je da će mnogi Njegovi robovi biti nemarni i da će na Njega često zaboravljati, pa ih je zbog toga stavio na razna iskušenja i dao im da iskuse raznovrsne nevolje kako bi Mu se vratili i od Njega pomoć i oprost zatražili. U suštini, ovakve nevolje iiskušenja, koji će čovjeka vratiti njegovom Gospodaru, za vjernika nisu ništa drugo do jedna velika blagodat, a istinska je nevolja ono što čovjeka udalji od njegovog Gospodara i učini ga prema Njemu nemarnim.

Sufjan b. Ujejna, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ono što vjernik mrzi bolje je za njega od onoga što priželjkuje, jer (ukoliko ga zadesi) ono što mrzi, to ga usmjeri ka dovi (Uzvišenom Allahu), dok ono što priželjkuje (ukoliko to ostvari) učini ga nemarnim.”[3]

Iskušani se trgnu iz nemara. Koliko je samo onih koji su se nakon gubitka zdravlja Allahu iskreno pokajali, i onih koji su nakon propasti imetka svoj odnos prema Allahu popravili, i onih koji su sami prema sebi bili nemarni i od Allaha glavu okretali, da bi se, nakon nevolje koja ih je zadesila, iz tog nemara trgnuli, a potom se svome Gospodaru vratili?
Spoznaja koliko zdravlje istinski vrijedi. Spoznati istinsku vrijednost nečega, recimo zdravlja, nije moguće osim kroz upoznavanje njegove sušte suprotnosti, tj. bolesti. Kada to shvati, čovjek postaje Allahu zahvalan na blagodatima koje mu je podario, a zahvalnost Allahu sa sobom donosi povećanje blagodati.[4] Također, čovjek će zdravlje nakon bolesti cijeniti mnogo više nego što ga je cijenio prije bolesti, a takav je slučaj i sa smirajem nakon bolova i nevolje.
Ponekad će bolest i bolovi dovesti do izlječenja. Moguće je da čovjek, koji već boluje od jedne vrste bolesti, oboli i od druge bolesti, koja će biti uzrok da prva bolest bude pobijeđena i da dođe do izlječenja. Isto tako, ponekad se desi da određenu osobu nešto zaboli, te ona, nakon što potraži lijek protiv bolova, otkrije da boluje od neke druge, mnogo teže i opasnije bolesti od ove prve, a koju ne bi ni otkrila da se hitno nije obratila za pomoć zbog prve bolesti. Pjesnik Ebu Tajjib el-Mutenebbi kazao je:
Možda će se tvoja hromost dobrom pokazati

Ponekad će bolest t’jelu zdravlje don’jeti.[5]

Osjećaj samilosti prema osobama koje su u patnji i nevoljama. Čovjek koji lično doživi određenu nevolju lakše će osjetiti samilost prema osobama koje se nalaze u nevoljama, jer će ih bolje razumjeti. Taj osjećaj samilosti, koju ovakav osjeća prema ljudima, bit će povod da i Uzvišeni Allah njemu ukaže Svoju milost i nagradi ga velikom nagradom, jer onome ko milost ukaže onima koji su na Zemlji, smilovat će se Onaj koji je na nebesima.
Uzvišeni Allah donosi salavat, ukazuje Svoju milost i upućuje one koji su na iskušenjima. Svevišnji Allah kaže:
Mi ćemo vas dovoditi u iskušenje malo sa strahom i gladovanjem, i time što ćete gubiti imanja i živote, i ljetine. A ti obraduj izdržljive, one koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo kažu: “Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!” Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; oni su na Pravome putu! (El-Bekara, 155–157)

Velika nagrada, upisivanje dobrih i brisanje loših djela. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Vjernika neće zadesiti nikakva nevolja, pa čak ni ubod trna, a da mu Allah zbog toga neće upisati dobro ili izbrisati loše djelo.”[6]
Jedan od naših vrlih i uzoritih prethodnika kazao je: “Da nema dunjalučkih iskušenja, na Sudnji dan došli bismo u stanju bankrota (bez dobrih djela).”[7]

Treba napomenuti i to da nagrada za iskušenja i poteškoće nije rezervirana samo za onoga ko je iskušan određenom nevoljom, već će nagradu za njegovo iskušenje imati i neki drugi ljudi. Tako će, naprimjer, doktor musliman, koji liječi bolesnika nadajući se Allahovoj nagradi, također, uz Allahovu dozvolu, imati nagradu za svoj angažman, jer će od onoga ko od muslimana otkloni jednu od dunjalučkih tegoba, Uzvišeni Allah otkloniti jednu od tegoba Sudnjega dana.

Slična je situacija i sa čovjekom koji posjeti bolesnika – ovakav će, uz Allahovu pomoć, biti nagrađen, kao i osoba koja se brine o bolesniku.

Spoznaja ništavnosti i bezvrijednosti dunjaluka. Gotovo svaka nevolja koja zadesi čovjeka, pa čak i ona najmanja, pokvari njegovo raspoloženje, zagorča mu život i navede ga na to da zaboravi slasti i uživanja ovoga svijeta. Zbog toga, oštrouman i razborit vjernik sebi neće dozvoliti da ga dunjaluk zavede i postane mu najveća briga, već će on dunjaluk učiniti njivom koja će mu donijeti ahiretske plodove.
Ono što je Uzvišeni Allah odabrao i odredio robu bolje je od onoga što bi rob odabrao za samoga sebe. Ovo je velika i veličanstvena tajna o kojoj bi svaki vjernik trebao pomno razmisliti. Naime, Uzvišeni Allah je Najmilostiviji i Najmudriji i On najbolje zna šta je za ljude dobro, a šta loše, bolje i od njih samih. Također, milost Uzvišenog Allaha prema Njegovim robovima veća je i od milosti njihovih roditelja, kao i od milosti koju gaje prema samima sebi.
Zato, ukoliko Uzvišeni Allah među Svoje robove spusti nešto što im je mrsko i što preziru, to je (u konačnici) za njih bolje nego da se nevolja nije ni desila, jer On zna ono što oni ne znaju, pa ih je On, iz Svoje milosti i dobrote, stavio na to iskušenje.

Međutim, da je kojim slučajem njima bilo dato na volju da za sebe odaberu ono što žele, oni ne bi bili sposobni odabrati ono u čemu je za njih istinska korist, pa je zato to umjesto njih, Svojim sveznanjem, bezgraničnom pravednošću, mudrošću i milošću, učinio Uzvišeni Allah, bez obzira na to da li se to njima svidjelo ili ne.

Nijedan čovjek ne zna šta je u konačnici za njega istinsko dobro. Ponekad će čovjek žudjeti za nečim što će na koncu po njega biti loše ili će nešto prezirati da bi se na kraju to što prezire pokazalo za njega vrlo korisnim. Niko osim Uzvišenog Allaha ne zna kako će se određena stvar okončati i kakve će posljedice imati: dobre ili loše.
Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: “Allahova je odredba poklon vjerniku, pa makar se manifestirala kroz određenu zabranu. Ona je, u suštini, blagodat, bez obzira što izgleda kao patnja. Iskušenje koje Allah dadne čovjeku donosi mu zdravlje i pored toga što se čini da se radi o nevolji. Međutim, zbog čovjekovog neznanja, ograničenosti i nepravde prema samome sebi, on ništa od spomenutog, dakle, ni poklon, ni blagodat, ni zdravlje, ne smatra dobrim, jer on dobrim smatra samo ono s čime se naslađuje još na dunjaluku i ono što odgovara njegovoj duši, a u skladu je sa njegovim ovosvjetskim težnjama.

Kada bi kojim slučajem bio upoznat sa konačnicom stvari, shvatio bi da se u određenoj zabrani krije blagodat i da je iskušenje milost, pa bi u nevoljama uživao više nego što uživa u blagostanju, u siromaštvu više nego u bogatstvu, te bi (Allahu) bio zahvalniji na oskudici nego na izobilju.”[8]

Ulazak u skupinu Allahu dragih i bliskih robova. Vjernici koji proživljavaju nevolje i iskušenja ući će u skupinu posebno odabranih i Allahu dragih ljudi, kojima je On darovao Svoju ljubav, jer kada On zavoli određenog čovjeka, On ga stavi na iskušenje. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, tradicija ukazuje nam na to da su nevolje i iskušenja, kroz koje prolaze određeni ljudi, dokaz Allahove ljubavi prema njima. Rekao je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista je veličina nagrade srazmjerna veličini iskušenja. Zato, kada Uzvišeni Allah zavoli jedan narod, On ga stavi na iskušenje, pa ko (tim iskušenjem) bude zadovoljan – i Allah će njime biti zadovoljan, a onaj ko se (zbog tog iskušenja) rasrdi – takvome pripada Allahova srdžba.”[9]
Ponekad nam ono što mrzimo donese ono što volimo, i suprotno. Ukoliko vjernik na ispravan način spozna svoga Gospodara doći će do čvrstog ubjeđenja da sve patnje koje ga zadese i sve nevolje koje ga pogode, a koje on mrzi i prezire, u sebi kriju mnogobrojne i raznolike dobrobiti i koristi koje njegova spoznaja nije u stanju obuhvatiti, niti ih njegov um može dokučiti.
U nekim slučajevima korist, koja će čovjeku donijeti ono što on mrzi, bit će mnogostruko veća od koristi koju će mu donijeti ono što on voli, štaviše, većina istinskih koristi skrivena je pod plaštom onoga što čovjek mrzi i od čega zazire, kao što je i većina istinskih šteta i povoda koji vode ka propasti skrivena pod plaštom onoga što ljudi vole i za čim žude. Rekao je Uzvišeni Allah:

…moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao. (En-Nisa, 19)

…Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate. (El-Bekara, 216)

Kada vjernik postane svjestan da mu ono što prezire može donijeti ono što voli, kao što mu ono što voli može donijeti ono što mrzi, on nikada nije siguran da mu nevolja neće doći baš sa one strane za koju se nada da će mu s nje doći ono što ga veseli, kao što nije siguran ni u to da mu ono što ga veseli neće doći sa one strane za koju misli da mu iz njenog pravca dolazi nevolja.[10]

Pored spomenutih, u stvaranju nevolja, patnje i boli postoje još mnogobrojne mudrosti, koje poneki ljudi shvate, dok drugima zauvijek ostanu nepoznate.

Ukoliko smo dobro razumjeli izloženo, postat će nam jasno da u suštini ne postoji kontradiktornost između toga da Uzvišeni Allah želi da se nešto desi, a da On to u isto vrijeme mrzi i prezire, jer se iza svega toga kriju mnogobrojne i veličanstvene mudrosti. Ovdje valja spomenuti i to da “mnogi ljudi, pa čak možemo reći i većina njih, neće imati mnogo koristi od toga što će shvatiti Allahovu mudrost u pogledu određenog pitanja, i ne samo to, nego će im, u nekim slučajevima, spoznaja tih mudrosti čak i štetiti. Rekao je Uzvišeni Allah:

O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vas, ukoliko vam se objasni, samo ražalostiti… (El-Maida, 101)

Inače, pitanje suštine Allahovog djelovanja i šta je Njegova krajnja mudrost u tome, veličanstveno je, a možda i najkompleksnije pitanje koje se vezuje za Uzvišenog Allaha.”[11]

Ibn Kutejba, Allah mu se smilovao, kaže: “Najispravniji i najpravedniji stav u pogledu razumijevanja kadera jeste da čovjek zna da je pravednost Uzvišenog Allaha apsolutna. Zbog toga nije dozvoljeno zapitkivati: ‘Kako je Allah (nešto) stvorio? Kako je sve predodredio? Zbog čega (nekome) daje, a drugome uskraćuje?’ Također, čovjek mora biti svjestan da se sve dešava isključivo Allahovom voljom i da će se u kosmosu dogoditi samo ono što On želi. Mora znati i to da Uzvišeni Allah nikome ništa ne duguje i da niko ni na šta ne polaže pravo osim Njega. On (kome hoće) daje iz Svoje dobrote, a uskraćuje (kome hoće) iz Svoje pravednosti.”[12]

Dakle, potvrdili smo da je moguće i sasvim prihvatljivo da Uzvišeni Allah želi da se nešto dogodi, a da On to u isto vrijeme mrzi i da u tome nema kolizije.

O ovome će dodatno biti riječi u temi koja slijedi, tj. kada budemo govorili o mudrosti u stvaranju grijeha i njihovoj predodređenosti.

Nastaviće se…

____________________________

Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader

Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu

Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed

Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.

Preveo: Amir Durmić

___________________________

[1] Muslim, Sahih, br. 2999, od Suhejba, radijallahu anhu.

[2] Menbedži, Teslijetu ehlil-mesaib, str. 25.

[3] Ibn Ebu Dun’ja, El-Feredžu ba‘deš-šidda, str. 22.

[4] Rekao je Uzvišeni Allah: “…Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati…” (Ibrahim, 7) (op. prev.)

[5] Mutenebbi, Divan, 3/86.

[6] Muslim, Sahih, br. 2572.

[7] Nasiruddin ed-Dimeški, Berdul-ekbadi fi fakdil-evlad, str. 46.

[8] Ibn Kajjim, Medaridžus-salikin, 2/215–216.

[9] Tirmizi, Sunen, br. 2396, Ibn Madža, Sunen, br. 4031, od Enesa, radijallahu anhu. Imam Tirmizi za ovaj hadis kaže da je hasen – dobar, a to tvrdi i šejh Albani u djelu Sahihut-Tirmizi, 2/286.

[10] Više o nevoljama i o onome što one sa sobom nose vidjeti u: Ibn Dževzi, Sajdul-hatir, str. 91–95, 213–215 i 327–328, Ibn Kajjim, El-Fevaid, str. 137–139, 178–179 i 200–202, i Nasiruddin ed-Dimeški, Berdul-ekbadi fi fakdil-evlad, str. 37–39.

[11] Ibn Tejmijja, Minhadžus-sunna, 3/39. Također vidjeti: Minhadžus-sunna, 1/46, i Medžmuul-fetava, 8/81, kao i: Ibn Kajjim, Igasetul-lehfan, 2/187–195.

[12] Ibn Kutejba, El-Ihtilafu fil-lafzi, str. 35. Također vidjeti: Ibn Betta el-Ukberi, El-Ibana, 1/390.