Strahovi u nama i oko nas…

Prije neki dan sam dobila poruku od jedne hanume koja se žali na konstantno postojanje straha i panike kod nje, godinama. Liječi se, pije tablete, ide na terapije, međutim kaže da nema nekog pomaka. Na fb-u čak, kaže, ima grupa u koju su uključene mnoge mlade žene i ljudi koji imaju isti problem. Postavljaju pitanja psihoterapeutima, hipnotičarima i td., međutim, slaba fajda. Pitala me je koju bih joj moju knjigu savjetovala da pročita.
Na žalost, ni jedna moja knjiga se ne bavi tim problemom. I tek kad mi se nakon nje javila još jedna žena, pa na jednoj tribini još par njih, shvatila sam kako je to raširen problem o kome nisam naročito razmišljala.
Jedna žena mi je ispričala da je čak izgubila bebu u naletu panike koja ju je spopala iz čista mira dok se s posla vraćala kući. Dakle, problem je daleko ozbiljniji nego sam mogla i da pretpostavim.
Međutim, rekla sam joj, a i svim ostalima, da sam se ja sa strahom izborila na sljedeći način. Naime, ja sam se pokrila u 14.godini, a iste godine mi je na Ahiret preselila tetka sa samo 28 godina. Ja sam je ogasulila,tačnije asistirala muallimi koja je poslata iz Islamske zajednice. Nije me bilo strah. Nisam ni znala, zapravo, šta je strah do tada. Ustvari, do naveče kada se sve to završilo, dženaza otišla, tetka ispraćena, ukopana, a ja legla da spavam. Konstatno sam je sanjala iz noći u noć, učila joj Jasin, ali svejedno… Onda se u mene uvukao neki potuljni potajni strah koji je rastao i nije me napuštao. Bilo me je čak strah svojih ruku, jer sam nju dodirivala njima dok sam je gasulila. Trajalo je pune dvije godine. Kako sam ga prevazišla?
Uvela sam sebi praksu, znajući da šejtan ne može nauditi osobi pod abdestom, da svako jutro kada pođem u školu prvo uzmem abdest, obučem se, pa na vrata. U slučaju da u školi nekad izgubim abdest, odmah siđem u abdesthanu, obnovim ga, pa na čas. Doživljavala sam ga kao pancir.
Konstatno sam učila Kur’an. Kada bih se zamorila, pustila bih sebi kasetu. Malo malo nešto odradim po kući, pa 10-tak minuta pustim Kur’an i slušam.
Shvatila sam da ne trebam razmišljati o stvarima i bićima koja me plaše. Čim bi mi nešto tako palo na um, ja hop, ustanem i uzmem raditi nešto. Učili smo u školi da i samo razmišljanje o džinima i šejtanima prizove njihovo prisustvo.
Zatim, počela sam da “razgovaram” sa svojom nutrinom. Mislim da je i taj moment jako važan – uspostaviti komunikaciju sa sobom, kontrolirati sebe: Nije me NIČEGA strah, NIKOGA sem Boga. Ako je On odredio da mi se nešto desi, desit će mi se taman da na glavi dubim, a ako nije, zašto se uprazno sekiram?! Šejtan je slab, džini su kao bakterije svuda oko nas, ali je to (baš kao i bakterije) poseban svijet, nije me briga za njega, kao što ni njega nije briga za mene. Svako funkcioniše u svijetu u kom ga je Allah stvorio.” – i tako često.
Okupirala sam sebe sa milion obaveza. Po cijeli dan časovi, škola, sekcije, vannastavne aktivnosti, školski list, pisanje, rad po kući itd., i naveče mrtva umorna padnem u postelju i zaspim ko top!
Kad bi se u ovaj naš “muhabet” uključile osobe koje se bave liječenjem, savjetovali bi učenje na vodi, na maslinovom ulju, itd. Ja od toga ništa nisam radila, vjerujem da i to pomaže, ali ono što insan sam može da uradi je upravo ovo što sam napisala i što sam ja kao srednjoškolka od 14-15 godina “devamila”.
Od Kur’ana nema boljeg lijeka. Od zikra (spominjanja Allaha, dž.š.) nema boljeg druga. Od namaza nema bolje zaštite. A insan koji se inati sa sobom i okreće se svemu a ne vjeri, i traži medeta u svemu, a ne u vjeri, čini mi se da se ustvari inati sa Dragim Bogom, a ne treba da se pitamo ko će iz toga izaći kao pobjednik. Nemamo većeg prijatelja od Uzvišenog Gospodara, i nema snage ni sile koju ne možemo pobijediti Njegovom silom. Zato se samo na Njega treba osloniti, Njemu okrenuti, za Njega srce vezati i svemu što se oko nas dešava samo smješkati, a ni od čega ne strepiti niti strahovati. Ako je Najjači uz tebe, koga se bojiš?
Insan je JAK i to treba da ima na umu. Ja ne prihvatam slabost. Ko je prihvati sam će sebi nauditi… Insan mora ODLUČITI da želi i da će se izboriti sa problemom koji ima. Ako odluči da živi s tim problemom, nikad ga se ni kultarisati neće niti će se izliječiti. Vjerovatno će se navići na njega i vući će ga kao prikolicu cijelog života.Ako odluči da će da ga savlada, nadvlada, ubijedi sebe da to može, želi i hoće, uspijet će.
Najlakše je pomiriti se s tim i govoriti: „Ja sam bolesna, razumite me. Moje ponašanje je uzrok moje bolesti… Ja tako živim. Šta ću, giiidna ja…“ Ja to shvatam kao mirenje s bolešću. Kao kad ti se u kuću useli neki uličar i ti mu ne možeš ništa, predaš se i živiš s njim iako te on nervira, remeti ti život, kućni red, prostor.
Ja bih rekla ovako: „Ja sam trenutno u nekom maleckom mentalnom haosu koji će uskoro proći, nema mu druge, jer mu neću dozvoliti da traje i da me ometa.Imam mnogo planova i zadataka koje moram da uradim, da se ne bavim njime.“ Onda sva svoja stremljenja usmjeriš u tom smjeru – da uličara vratiš u njegovo “matično okruženje”, i počistiš kuću za njim, zaključaš vrata i odahneš.
Ja bih tako, a kako biste vi ne znam. Nek ste mi zdravo!
Sara Sabri
(Iz knjige: Sapucem ti kao Sara Sabri 1, Sarajevo, 2015.)