Šta je nama kurban danas

O kurbanu se u Kur’anu ne govori često ako uzmemo u obzir sam izraz “kurban“, no žrtvovanje imetka, vlastitog života u ime Uzvišenog Allaha teme su koje nalazimo u brojnim ajetima časne Knjige
Iz Kur’ana se posve jasno vidi da je kurban bio propisan prvom čovjeku na Zemlji Ademu a.s., i njegovoj porodici. U suri El-Maide, 27. ajet čitamo riječi Gospodara našega: “Istinski im ispričaj događaj dvojice sinova Ademovih. Obojica su kurban žrtvovali i poklonili. Od jednog je kurban bio primljen a od drugog nije. Tada onaj reče drugom: “Tebe ću ubiti!“, a ovaj odgovori: “Žrtve Allah prima samo od dobrih i bogobojaznih!“
U ovom časnom ajetu nalazimo potvrdu da kurban kao praksa ne potječe tek od Ibrahima, a.s. kako mnogi misle i kako se često, pogrešno, prezentira.
Ovaj nam ajet daje još jednu bitnu dimenziju kurbana, a to je da u instituciji kurbana glavnu ulogu ne igra žrtva (kurban), njena kakvoća, nego iskrenost srca koje žrtvu prinosi.
Od samog početka bitisanja ljudi na Zemlji, odnosno od Adema, a.s., ustanovljava se pravilo da se žrtva izražava kroz formu žrtvovanja (klanja) domaćih životinja. U ta drevna vremena stoka je predstavljala imetak od najvećeg značaja i važnosti i sasvim je prirodno da su ljudi za Allahovo zadovoljstvo žrtvovali upravo stoku.
Islam je, dakle, odmah u startu, sa propisima koji su bili objavljeni Ademu, a.s., ustanovio propis kurbana, odnosno klanja stoke na ime žrtve Allaha radi.
U starim vjerozakonima islama koje su slijedili Ibrahimovi potomci po lozi njegova mlađeg sina Ishaka, a.s. poslanici Benu Israila žrtva se prinosila na taj način što se stoka na posebnom mjestu klala i potom bivala zapaljena. To je bila Žrtva paljenica kako se danas imenuje u tekstovima Starog i Novog Zavjeta i ona je, kako se vidi, vezana isključivo za odnos između Allaha i Njegova roba.
Kako je kurban bio propisan prvom čovjeku i poslaniku, Ademu, a.s., i njegovim sinovima tako je bio propisan i svim poslanicima poslije njega. Spominje se u nekim predajama da je Idrisu, a.s., bilo naređeno da prinosi tri stvari: tamjan, zaklane životinje i vino. Uz to je prinosio prve plodove od svega; od mirisnog bilja – ruže, od žitarica – pšenicu, a od voća – grožđe.[1]
U Starom Zavjetu u Prvoj knjizi Mojsijevoj kaže se za Nuha, a.s., da je prinosio žrtvu Bogu “od svake čiste stoke i od svijeh ptica čistijeh…“
Inače Stari Zavjet je krcat zapovijedima o prinošenju žrtava. Treća knjiga Mojsijeva sadrži posebna poglavlja o žrtvama naslovljena kao: “Zakon o žrtvama paljenicama“, “Zakon o žrtvama za grijeh“, “Zakon o žrtvama zahvalnim“, “Zakon o žrtvama jestivim“, “Zakon o žrtvama za prijestup“ …
Pored stoke i ljetine Židovi su u početku prinosili i ljuske žrtve. U Drugoj knjizi o carevima spominje se da je car Ahaz kao žrtvu prinio svoga sina. Kasnije se ova žrtva preinačila u žrtvovanje jednog dijela tijela te je tako obrezivanje (sunećenje) ostalo kao zamjena za ljudsku žrtvu.
U tekstu “Istorijat kurbana“[2], autora Rešada Bilalića, nalazimo prenesenu predaju po kojoj tradicija obrezivanja koja simboliše žrtvovanje, vodi porijeklo još od Adema, a.s.. U Barnabinu evanđelju[3] se navodi da je povod obrezivanju Ademov grijeh. Kaže se da se Adem zavjetovao da će pošto je zgriješio, usliša li mu Bog pokajanje, odsjeći jedan dio sebe. I kad mu je pokajanje uslišano na Džibrilovu uputu Adem se obrezao i ispunio svoje obećanje.
Sa hrišćanstvom ideja žrtve dobija nagli i potpuni preobražaj. Obznanjuje se da je Bog beskrajno Blag i Milostiv, ali i Pravedan. On ne traži žrtvu za iskupljenje pojedinačno od svakog čovjeka, On traži žrtvu za iskupljenje čitavog čovječanstva jer svaki čovjek je u biti grješan jer se rađa sa praroditeljskim grijehom praoca Adama. Da bi se svijet očistio, po hrišćanstvu, bilo je potrebno da Bog pošalje sina svoga jednorodnoga, koji će otjelovljen u ljudskom liku, živjeti ljudski život i biti iako sam bezgrješan, na krst razapet da bi svojom nevinom krvlju i mučeničkom smrću izbavio čovječanstvo iz grijeha.
Ovdje vidimo prisutnu ideju, ne žrtvovanja čovjeka radi Boga nego se žrtvuje Bog radi čovjeka.
Pored hrišćanstva žrtva je prisutna i kod drugih religija, a u stvari je, kako nam historija govori bila prisutna i kod svih naroda u svim vremenima.
Budući da islam ne započinje sa Kur’anom i časnim poslanikom Muhammedom a.s., kako se to danas ponegdje pogrešno predstavlja, onda nije čudo što u Kur’anu časnom nalazimo često pozivanje na “vjeru vašeg pretka Ibrahima“ i nije čudno što neke institucije i odredbe uspostavljene od ovog Poslanika, primjerice hadždž, kurban, obrezivanje, nalaze svoju potpunu primjenu u islamu.
Kod Ibrahimovih a.s. potomaka po lozi njegova starijeg, prvorođenog sina Ismaila, a.s., kurban (žrtvovanje stoke) se veže za obred hodočašća Svetog Hrama – Kabe, što ju Ibrahim a.s. skupa sa Ismailom, a.s., izgradi po Allahovoj zapovijedi u dolini Beke, kasnije nazvanoj Meka. Znači, kod potomaka Ismailovih, kurban je vezan za obred hadždža i u tom smislu se klanje kurbana obavlja u vrijeme obavljanja hadža (Kurban-bajram), i na jednom od mjesta hodočašća (dolina Mina). Sve je ovo, jasno, vezano za općepoznatu kušnju kojom je Allah iskušao odanost svog roba Ibrahima, a.s., naredivši mu u snu da kao kurban zakolje svoga sina Ismaila a.s.,: “Pa pošto je dostigao s njim (dobu) privređivanja, reče: “O sinčiću moj! Uistinu, ja sam u snu vidio da te ja koljem, pa gledaj, šta vidiš?” Reče: “O oče moj! Učini šta ti se naređuje. Naći ćeš – ako Bog da – da sam ja od strpljivih.”[4]
Pa pošto se oba pokoriše, i položi ga na čelo. I pozvasmo ga: “O Ibrahime! Već si ispunio snoviđenje. Uistinu, mi tako nagrađujemo dobročinitelje. Uistinu, ovo je to, kušnja očita.”
I iskupismo ga žrtvom golemom, i ostavismo među kasnijim (pokoljenjima):
“Selam Ibrahimu! Tako nagrađujemo dobročinitelje! Uistinu, on je bio od robova Naših vjernika.“
Ibrahim, a.s., je odabrao Boga i od Boga bio odabran. Pored ovog iskušenja da bi smo ovdje samo na tren potakli um na dosezanje deredža koje je imao Ibrahim, a.s., sjetimo se da je isti ovaj poslanik bio bacan u vatru od svog naroda i razna druga iskušenja u kojima je ostao čvrst na svom putu ka Bogu.
Ovaj običaj klanja kurbana potvrđen je objavljivanjem Kur’ana direktnom Ismailovom potomku, Resulullahu, Muhammedu, s.a.v.a., tako da kurban ostaje kao propisana forma žrtve u islamu sve do Sudnjeg Dana. Također je Kur’anom propisano da se meso koristi za ishranu određenih kategorija ljudi, tako da žrtvovanje kurbana nema samo karakter ličnog odnosa između Allaha i roba koji kolje kurban, već ono sada poprima širi društveni i socijalni kontekst.
“A kamile smo vam učinili jednim od Allahovih obreda hadždža i vi od njih imate koristi; zatospominjite Allahovo Ime kad budu u redove poredane; a kad padnu na zemlju, jedite ih, a nahranite i onoga koji ne prosi, a i onoga koji prosi; Tako smo vam ih podčinili da biste zahvalni bili. Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela vaša; Tako vam ih je podčinio da biste Allaha veličali, zato što vas je uputio. I obraduj one koji dobra djela čine.“[5]
Bez obzira na to što kurban sada poprima i širi socijalni karakter, njegova suština i dalje ostaje u relacijama između Rabba i roba zato što do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići iskreno učinjena dobra djela. Prema tome pitanje žrtve je uvijek vezano za lični odnos roba prema Allahu i za njegov lični nijjet. Stoga za potpuno shvatanje institucije kurbana trebamo posvetiti truda pokušaju dosezanja unutarnje dimenzije same žrtve u islamu.
Da bi donekle na jednostavan način predstavio pravu dimenziju žrtve u islamu poslužit ću se iznošenjem kur’anskih i starozavjetnih kazivanja o slučaju dvojice sinova Ademovih, od kojih je jednom, kako sam već naveo žrtva bila primljena, a drugom nije.
Pogledajmo ovo uspoređivanje u kojem se na najljepši način pokazuje šta je to ono osnovno što se gleda u svakom našem trudu pa i u našem prinošenju žrtve.
Kur’an se zadovoljava da ovo kazivanje nazove “viješću o dvojici sinova Ademovih“ koja je “istinita“ zanemarujući mjesto i vrijeme događaja, a ističući povod kazivanja “kad obojica žrtve prinesoše“.
Stari Zavjet je nešto iscrpniji u razradi fabule ove pripovijesti. On navodi imena sinova Ademovih; to su Kain i Abel (Kabil i Habil), njihova zanimanja; Kain je ratar, a Abel je pastir. Spominje se i priroda žrtve: “Kain prinese Gospodinu od roda zemaljskog, a Abel prinese od prvine stada svojega i od njihove pretiline.“ Te zato: “Gospodin pogleda na Abela i na njegov prinos a na Kaina i njegov prinos ne pogleda.“[6]
Abelova žrtva bila je u krvi a Kainova u žitu. Iz ovog starozavjetnog kazivanja da se naslutiti da je razlog prihvaćanja žrtve od Abela taj što je on prinio: “od prvina stada svojega i od njihove pretiline“, tj. od najboljeg što je imao dok u Kur’anu časnom nalazimo: “Bog prima samo od bogobojaznih.“[7]
Stari Zavjet stavlja akcent na materijalnu vrijednost žrtve dok Kur’an stavlja akcent na vrijednost namjere s kojom se žrtvuje. Tamo se traži čin, u Kur’anu se ispituje motiv. Tamo se polazi od izvanjskog i sporednog a u Kur’anu od unutarnjeg i bitnog. U prvom slučaju se namjera vrjednuje prema djelima a u drugom se djelo prosuđuje prema namjeri. U prvom slučaju se blizina postiže ponuđenom žrtvom a u drugom slučaju ona se postiže otvorenim i čestitim srcem jer: “Bogu neće nikad stići meso njihovo, niti krv njihova. Njemu će stići vaša bogobojaznost.“[8]
Naravno ako želimo da još dublje proniknemo u unutrašnju dimenzije žrtve u islamu potrebno je da svom umu, emocijama, svim našim unutarnjim čulima podastremo slučaj Ibrahima, a.s..
Možemo li pojmiti bol i borbu njegovu, kada je poslije sna koji je sanjao razabrao šta mu se naređuje. Možemo li sebi predstaviti dijalog između oca i sina, dijalog kakvog do tada historija nije zabilježila.
Budući da je tema ove knjige kurban i hadždž, onda je u stvari tema ove knjige Ibrahim, a.s., jer i kurban i hadždž obredi su u kojima mi danas oživljavamo sliku ibrahimovskog vremena, ibrahimovskih događaja. I jedan i drugi obred u stvari su naše posvjedočenje sveopće istine življenja, naše posvjedočenje iskrenosti naše odluke da ovaj dunjalučki život živimo kao pravi i iskreni vjernici.
Ovdje ću iznijeti nekoliko činjenica potkrijepljenih kur’anskim ajetima kako bi donekle razumu primakao shvatanje veličine Ibrahima, a.s. i samog pojma “Ibrahim-jedan ummet“ te podsjetio čitaoce na bitnije momente Ibrahimovog a.s. života bez čijeg poznavanja nema ni pravog i suštinskog shvatanja obreda kurbana i hadždža.

Ibrahim, a.s., – utemeljitelj islama
Po kur’anskom stavu prvi čovjek koji je imenom Islam prozvao ovu vjeru i koji je svoje sljedbenike zvao musli­manima jeste Ibrahim, a.s.,: “…vjera pretka vašeg Ibrahima, on vas je prije nazvao muslimanima…“
Zbog toga što je Ibrahimovo, a.s., pravo nad muslimanima veće nego što ga mi zamišljamo, ukazat ćemo na neke od njegovih usluga.
izbor imena Islam za vjeru i naziva muslimani za sljedbenike Islama;
udaranje temelja kući jednoboštva i kible muslimana: “I kada su temelje hrama podizali, Ibrahim i Ismail govorili su: Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš“[9]
traženje od Allaha, dž. š., da pošalje našega Poslanika, a.s.,: “Gospodaru naš, pošalji im Poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvoje kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si uistinu silan i mudar.“[10]
Utemeljenje Kabe: “Prvi hram za ljude jeste onaj sagrađen u Meki, blagoslovljen je on i uputa svjetovima.“[11]
Ibrahim, a.s., uživa veliki ugled među sljedbeni-cima triju vjera: jevrejstva, kršćanstva i islama. On spada u najodabranije poslanike. Otac je svih vjerovjesnika (ebu-l-enbija’), jer svaka knjiga koja je objavljena nakon njega, objavljena je poslanicima koji vode porijeklo od njegove loze. Ibrahim je imao dva sina koja je Allah dž.š., odabrao za poslanike: Ismaila i Ishaka. Ismail je djed poslanika Muhammeda a.s. i djed Arapa Hidžaza, jer njihovo porijeklo potiče od njegova dva sina: Nabita i Kajzara (Kedara).
Kur’an ukazuje na Ibrahimovo očinstvo Arapima: “… i u vjeri vam ništa teško nije propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu…“ [12]
Ishakov potomak je Jakub, koji je nazvan Israil i od njega vode porijeklo sinovi Israilovi, t.j. Jevreji. Iz njihove loze je bilo mnogo poslanika, a pečat im je bio Isa a.s.
Poznavanje vjere Babilonaca nam pomaže da shvatimo kur’anske ajete koji govore o vjeri Ibrahimova naroda. Stanovnici Babilona su imali više bogova. Svaki grad je imao svoje božanstvo koje ga štiti, a svaka provincija i selo je imalo manja božanstva koja su obožavali, iako su službeno imali svi najveće božanstvo. Vladari su osjećali veliku potrebu za oprostom i zbog toga su božanstvima gradili hramove u koje su stavljali namještaj, hranu i vino. U takvoj sredini odrasta Ibrahim kojem je Allah dž.š., darovao uputu i saznanje da je samo jedan Gospodar, Allah, i da On nad svim vlada. Nakon toga se Ibrahim upućuje svome narodu ukazujući im na istinu.
“Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali. Kad on ocu svome i narodu svome reče: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?“ Oni odgovoriše: “I naši preci su im se klanjali.“ “I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi“ -reče. “Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?“ – upitaše oni. “Ne“, -reče – “Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati.“ [13]
Pravdanje njegova naroda je bilo da su njihovi preci obožavali kipove i da ih oni samo slijede. To je neosnovan dokaz kojim nasilnici opravdaju svoje postupke u svim vremenima i na taj način slijepo slijede svoje pretke. Ibrahim je želio da oslobodi svoj narod od vjerovanja u kipove, i da ih uputi na pravi put ka robovanju jednom Gospodaru.
“A da li ste razmišljali“ -upita on – “da su oni kojima se klanjate vi i kojima su se klanjali davni preci vaši, doista, neprijatelji moji? Ali to nije Gospodar svjetova, koji me je stvorio i na pravi put uputio, i koji me hrani i poji, i koji me kad se razbolim liječi, i koji će mi život oduzeti, i koji će me poslije oživjeti, i koji će mi, nadam se, pogreške moje na Sudnjem danu oprostiti!“[14]
Ovi ajeti ukazuju na Ibrahimov iman, iman onoga koji je pokoran Allahu, i koji se riješio briga u svojoj duši u kojoj vlada samo spokoj i sreća. Ibrahimov otac ne samo da je obožavao kipove, već ih je pravio i prodavao. To je Ibrahima jako pogodilo i osjetio je da mu je dužnost da posavjetuje svoga najbližeg i da ga opomene posljedicama nevjerovanja.
Način na koji ga Ibrahim poziva je pun dokaza, obraćajući mu se lijepim govorom, punim nježnosti.
“Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik. Kada je rekao ocu svome: “O oče moj, zašto se klanjaš onome koji niti čuje niti vidi, niti ti može od ikakve koristi biti? O oče moj, meni dolazi znanje, a ne tebi; zato mene slijedi, i ja ću te na pravi put uputiti; o oče moj, ne klanjaj se šejtanu, šejtan je Milostivome uvijek neposlušan; o oče moj, bojim se da te od Milostivog ne stigne kazna, pa da budeš šejtanu drug“.
Otac njegov je rekao: “Zar ti mrziš božanstva moja, o Ibrahime? Ako se ne okaniš, zbilja ću te kamenjem protjerati, zato me za dugo vremena napusti!“
“Mir tebi!“-reče Ibrahim. “Molit ću Gospodara svoga da ti oprosti, jer On je vrlo dobar prema meni. I napustit ću i vas i sve one kojima se mimo Allaha klanjate i klanjat ću se svome Gospodaru; nadam se da neću biti nesretan u klanjanju Gospodaru mome.“
I pošto napusti njih i one koji su se mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo, i obojicu vjerovjesnicima učinismo.“ [15]
Njegov govor je bio iz srca i svaki svoj savjet počinje riječima: “O moj oče!“ Ibrahim navodi dokaze svome ocu i savjetuje ga da ne obožava onoga koji nema moći da mu pomogne. On ne naziva svoga oca neznalicom, niti sebe poznava-ocem kako ne bi odvratio očevu pažnju od sebe. Ibrahim nastavlja da ga savjetuje, ali njegov otac mu prijeti kamenovanjem. Na to mu Ibrahim ne uzvraća istom mjerom, već govori da će tražiti oprosta za njega i da će se odvojiti od njih ako im nanosi zlo. On traži oprosta za svoga oca, ali je to bilo prije nego što njegov otac odbija istinu:
“A što je Ibrahim tražio oprosta za svoga oca bilo je samo zbog obećanja koje mu je dao. A čim mu je bilo jasno, da je on Allahov neprijatelj, on ga se odrekao. Ibrahim je doista bio pun sažaljenja i obazriv.“ [16]
U Hadisu Kudsi je objavljeno: “Robe moj klanjaj mi se da bi te učinio Sebi sličnim.“ (da bi u sebi oživio moje sifate).
Bilo bi dobro da se ovdje podsjetimo na nekoliko momenata iz časne Knjige u kojima se naređuje poslanicima da se na lijep način ophode čak i prema onima za koje bi nejak ljudski um rekao da nema prilike da prihvate pravu vjeru. Sjetimo se Allahova dž.š. naređenja Musa a.s. da se “na lijep način“ on i brat njegov obrate Faraonu. Ova naredba “na lijep način“ upućena Musau i njegovu bratu Harunu a.s. dva puta se ponavlja u Kur’anu. Ovo je pouka svim vjernicima kako da u islam pozivaju. Vidimo da nema mjesta srdžbi, bijesu i krutosti, jer ako je Faraon zaslužio da bude lijepom riječju pozivan u islam, u pravu vjeru, onda su to sigurno zaslužila i naša sabraća, komšije itd. Ujedno ovo je poruka svim ljudima, dobrim našim Bošnjacima da za pokajanje nikad nije kasno, da za kurban nikad nije kasno, da za hadždž nikad nije kasno, da za namaz nikad nije kasno, naravno u smislu da se prihvatimo ovog ibadeta a ne u smislu da ga pod ovom izlikom ostavljamo za sutra.
Ovo je poruka svima onima koji kažu: “Mi smo živjeli u takvu vaktu, naše je vrijeme prošlo!“
Prošlo je jedino vrijeme onih koji nisu htjeli razmišljati, niti Bogu u pokajanju ruke podići za sve druge do zadnjeg daha njihova, ako Bog da, ima nade ukoliko se osvijeste.
Allah dž.š. u Kur’anu kaže: “Pa strpi se radi presude Gospodara tvog, i ne budi kao saputnik (velike) ribe, kad je povikao, a on je bio očajan. I da ga nije stigla blagodat od Gospodara njegovog, doista bi bio izbačen na pusto mjesto, i on bi prekoren bio. Pa ga je odabrao Gospodar njegov te ga učinio (jednim) od pravednih.“[17]
Ovdje se, očituje prednost Poslanikova a.s. nad Junusom a.s.. “On je dopustio da ga srdžba savlada pa je bio na udaru srdžbe Allahove. Ali smo ga ipak izabrali na osnovu onoga što je ranije činio i na osnovu ibadeta njegovih.“ Dakle, ono što čovjeka uzdiže jeste robovanje Bogu.
Slijedeća poruka ajeta sure An-Naml jeste da je svaka nova odlika i stupanj u usavršavanju čovjeka ustvari milost od Allaha dž.š. i da je sve to kušnja jer se kaže “da bi vidio hoću li biti zahvalan ili ću poreći.“ Zato je svaka podarena odlika ujedno i kušnja koja čovjeka može odvesti u propast. Također se u suri Al-Qamar: 54-55, kaže: “Zaista, samo oni koji taqwu[18] posjeduju oni će biti na mjestu istine u Džennetu vječnom.“
Ovdje treba naglasiti da između djela i njegova učinka postoji zbiljska nit koja ih povezuje, npr. namaz se ne svodi samo na obavljanje dužnosti, nego ostavlja i drugi trag u nama čineći onu stvarnu vezu sa Bogom.
U suri Al-Bekare: 183, kaže: “O vi koji vjerujete, propisuje vam se post kao i onima prije vas da biste takvaluk postigli.“
I u suri At-Talak: 2: “…Oni koji su mutekini On će za njih izlaz naći (okoristit će se Objavom).“ Također se na sličan način govori i u suri Ali ‘Imran o onima koji ne posjeduju nikakav strah nego se oslanjaju samo na Allaha dž.š..
Svi ovi ajeti ukazuju na suštinsku vezu djelo – učinak i kazuju o tome da će svako na Sudnjem Danu biti gost vlastitih djela. Svaka osoba čije ponašanje i djelovanje bude u skladu sa zakonima na kojima počiva kreacija Allahova dž.š., napredovat će putem svog savršenstva do konačnog cilja.
Stoga se u suri Al-Bekara: 261, kaže: “Primjer onih koji udjeljuju na putu Allahovu je primjer onoga koji posije zrno iz koga nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna.“ To umnožavanje čovjekovih djela grana se beskonačno do Sudnjeg Dana kao ono zrno koje će već u sljedećoj žetvi dati 49.000 zrna. I to umnožavanje djela dobrih će biti razlogom tuge mu’mina i kafira.Mu’mina zato što nije više dobra činio, a kafira što ga nikako činio nije. Allah dž.š. na kraju ajeta kaže: “Allah će dodati koliko On hoće, Allah je neizmjerno dobar i sve zna“.

Pouka iz kazivanja o Ibrahimu i Ismailu, a.s.

Za istinsko shvatanje uloge kurbana i same suštine ovog obreda neophodno je da shvatimo ovu bitnu povezanost dijela i nijjeta.
U jednom rivajetu se prenosi da je jedan čovjek sa prijateljima utanačio odlazak na hadždž nekom karavanom, ali je u posljednjem trenutku odustao. Kad su se prijatelji vratili rekoše mu: “Što nas prevari, kad si već išao zašto nisi htio ići s nama.“ On im odgovori: “Pa ja uopće nisam išao.“ Oni će na to: “Kako nisi kad smo te i mi i drugi vidjeli tamo.“ Riješili su svi skupa otići njihovu imamu da razriješe ovaj nesporazum. Imam ga je upitao za razlog zbog kojeg je u zadnjem trenutku promijenio mišljenje o odlasku. Čovjek reče: “Prije svog polaska sam sreo ženu koja je u ruci nosila crknutu kokoš. Pitao sam je zašto će joj ta kokoš. Ona mi nije htjela odgovoriti ali nakon mog insistiranja ipak je rekla da njome kani prehraniti bolesnog muža Sejida i njihovu djecu, te da misli da, s obzirom da nemaju drugog izlaza, njima nije haram jesti crkotinu. Ja sam se malo zamislio stavio ruku u džep i dao joj novac namijenjen za hadždž da prehrani svoju porodicu.“ “Eto zašto su te tvoji prijatelji vidjeli na hadždžu iako ti i ne znaš da si bio tamo. Allah dž.š. je poslao meleka u tvom obliku da svake godine do Sudnjeg Dana obavlja hadždž za tebe“, reče mu imam .
Naša djela na ovom svijetu imaju rezultate, a njihove rezultate ćemo ubirati i na onom svijetu. Dakle, odnos djelo – rezultat djela nije samo onaj odnos koji mi na prvi pogled vidimo nego je to nešto mnogo dublje.
Kada Allah dž.š. u Kur’anu kaže da će 700 puta uvećati naša dobra djela (7 klasova puta 100 zrna) da li se to odnosi samo na naša djela ili se odnosi i na nas same?
Čovjek je taj koji uzrokuje dobro djelo i svako djelo je učinjeno od nas samih.
U suri At-Tevba se kaže: “Allah je od vjernika kupio duše i imetke njihove…“
Također Al-Bekare, 207: “A među ljudima je i onaj koji je prodao sebe (svoju dušu) tražeći zadovoljstvo Allahovo…“
Ako Allah dž.š. na ovaj način pravi transakciju sa djelom onda će sigurno praviti istu transakciju i sa čovjekom. Onaj ko uradi dobro djelo (npr. pokloni nešto) dobija 700 puta višu nagradu ali onaj ko preda (Bogu) svoju dušu Allah mu je 700 puta uveća.
U suri An-Nahl: 120, kaže se: “Ibrahim je bio jedan ummet…“
Kako je to Ibrahim postao jedan ummet?
Nije li on zadobio Božiju nagradu u onom omjeru u kojem je to Bog obećao te tako uvećao sebe i svoju dušu na veličinu jednog ummeta..
Kur’an kaže čuvajte svoje duše, pazite na njih , a ako to budete radili, ako ste na pravom putu, zalutali vam neće moći nauditi. Jer šerijat i razum nalažu da prije očišćenja djela treba očistiti dušu.
Zato Poslanik a.s.. kaže: “Ko nekog uputi na dobro djelo piše mu se sevab.“
Iz Poslanikova a.s. kazivanja: “Ja sam proizvod Ibrahimove dove.“ da se zaključiti da će Ibrahim a.s. biti učesnik u dobrim djelima svih muslimana, a do ovakvog stupnja došao je pošto je nakon eslim-pokori se, rekao teslim-pokoravam se Gospodaru Svjetova i ustrajao na tome.
Ibrahim a.s. je odlikovan u Kur’anu sa titulom Halilullah (Allahov bliski prijatelj). U suri An-Nisa, Allah kaže: “Allah je uzeo Ibrahima za (bliskog) prijatelja.“[19]
On je također opisan u suri En-Nahl kao primjer: “Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim.“ [20]
Mnogo ajeta u Kur’anu opisuje Ibrahimovo, a.s., suprotstavljanje idolopoklonstvu. On to čini racionalnim argumentima nasuprot skepticizma i stavova mnogobožaca. U suri Al-BekaraAllah dž.š. objavljuuje “Zar nisi čuo za onoga koji se s Ibrahimom o njegovu Gospodaru prepirao, onda kad mu je Allah carstvo dao? Kad Ibrahim reče: ‘Gospodar moj je Onaj koji život i smrt daje’, – on odgovori: ‘Ja dajem život i smrt!’ – ‘Allah čini da sunce izlazi sa istoka’ – reče Ibrahim -, ‘pa učini ti da grane sa zapada!’ I nevjernik se zbuni. – A Allah silnicima neće ukazati na pravi put.“[21]
Napustio je zemlju svojih očeva da bi postao stranac u obećanoj zemlji. Zemlja gdje je Ibrahim nastavio svoju životnu borbu, pozivao u vjeru, sam noseći ogromnu odgovornost svoje mono-teističke misije u vremenu mraka, tiranije, nepravde i neznanja. Ibrahim a.s. nije imao djece. Kroz svoj poslanički vijek i službu Bogu, Ibrahim a.s. je stario i sve više želio da ima sina, ali njegova žena Sara je bila nerotkinja.
“Gospodaru moj, daj mi porod čestit!“[22] molio je Allaha dž.š.
I Allah je ispunio svoje obećanje i učinio Ibrahima, a.s., začetnikom dugog niza Poslanika, korijenom veličanstvene univerzalne religije.
“I Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi.“[23]
Allah dž.š. se smilovao starosti, usamljenosti, beznađu i muci svog vjernog Poslanika. Za Ibrahima, a.s., Ismail nije bio samo sin oca koji nije prije imao djece, on je bio kraj čekanja koje je trajalo cijeli život, bio je nagrada za cijeli vijek patnje, plod njegovog života.
Ismail, a.s, je bio obećanje za buduće generacije i na neki način Ibrahimov a.s. cijeli dunjalučki svijet.
Kroz radost i veselje Ibrahimovog doma, Ismail, a.s., je brzo rastao obasjan svjetlom očeve ljubavi. Ali Allah dž.š. je odlučio da ne ostane tako. Ibrahim, a.s., je trebao biti iskušan još jednom. Ibrahim je imao viziju u kojoj mu je Allah dž.š. naredio da usmrti svog jedinog sina. Nemoguće je riječima iskazati šta je značila Ibrahimu, a.s., Allahova, dž.š., naredba da žrtvuje svog jedinog sina Ismaila, a.s., Veličinu tog bola ne možemo ni da zamislimo a da ne zadrhtimo od straha. Kako može Ibrahim uzeti svog voljenog sina, plod svog života, radost svog srca, smisao svog življenja; svog Ismaila, položiti na zemlju, staviti nož na njegov vrat i ubiti ga?
Lakše je da Ibrahim bude zaklan od ruke Ismaila! Ali ne, mladi Ismail mora umrijeti a stari Ibrahim živjeti. Ibrahim, rušitelj idola, morao se osjećati raskomadanim!
Ibrahim nije odmah odlučio. Kroz snažan bol odlučivao se, a tek nakon treće vizije konačno je odlučio da sprovede Allahovo naređenje. Ovo je predstavljeno na hadžu kroz ritual kamenovanja tri idola koji predstavljaju prokletog Iblisa koji iskušava Ibrahima, a.s., da se ne pokori Allahu, dž.š.
Kada “istina“ veže nečiji zemaljski život, većina ljudi odmah postane tragalac za istinom. Ali kada se istina protivi životu i vodi teškoćama, gubitcima i opasnostima, vrlo je malo tragalaca za istinom. Iblis prokleti se daje na posao odmah čim nađe tragove straha, slabosti, dileme, očajanja, zavisti, sebičnosti i tada ima veću uspješnost protiv nekoga ili nečega. Iblis prokleti ponekada propagira logične razloge, intelektualna ili religiozna opravdanja da bi dosegao svoj krajnji cilj.
Na primjer, mi možemo zamisliti da je, slomljen bolom i rastresen, Ibrahim, a.s., mogao naći mnogo opravdanja:
Možda žrtvovanje ima samo metaforično značenje i treba da predstavlja ubijanje “ega“?
Možda “Ismail“ ima generalni smisao i ne odnosi se na Ibrahimovog, a.s., sina?
Možda “usmrti Ismaila“ zapravo znači “usmrti ljubav prema Ismailu“?
Ibrahim, a.s., je mogao pronaći mnogo interpretacija svoje vizije.
Ali Ibrahim, a.s., Allahov bliski prijatelj, je imao vjeru u Allaha, dž.š,. i znao da Allah od njega zahtjeva žrtvu.
Ibrahimova savjest je ismijala sva logična opravdanja i razloge.
Ibrahim, a.s., je stavio ljubav prema Bogu iznad samoljublja, poslanstvo iznad sina, odanost prema Bogu iznad lojalnosti obitelji, Istinu iznad stvarnosti, savjest iznad instinkta, odgovornost iznad zadovoljstva, dužnost iznad prava, monoteizam iznad mnogoboštva. Izabrao je napredak a ne stagnaciju.
Ibrahim je izabrao Boga i predao Ismaila.
Na Mini[24] se desila nevjerovatna i zastrašujuća konverzacija između oca i sina. Ibrahim, a.s., reče Ismailu: “O sinko moj, u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?“[25]
Kako zastrašujuće riječi za dijete!
Ismail, a.s., je mogao ne odgovoriti. Mogao je pitati Ibrahima da se uzdrži od toga.
Ali Ismail, a.s., je također bio vjernik. On se predao volji Allaha, dž.š.
Oslobađajući svog oca očaja, Ismail, a.s., mu je dao ove utješne riječi: “ O oče moj“– reče – “onako kako ti se naređuje postupi; vidjeti ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.“[26]
Ibrahim, a.s., je pitao sina i on se svojom voljom ponudio Allahovom naređenju.
Ibrahimov izbor je žrtva.
Ismailov izbor je vlastita žrtva, šehadet.
To je Ibrahimu dalo snage. Vezao je svoje srce za Boga, u jednu ruku uzeo Ismaila, radost svog života, a u drugu nož svoje vjere sve dok nije stigao do mjesta za žrtvovanje. Kroz svu patnju, bilo mu je moguće da se okrene i vrati. Ipak je položio Ismaila na zemlju, okrenuo njegovo lice od sebe da bi našao snage za slomljenu dušu i ukočenu ruku.
I tako je zaklan Ismail.
Ali, Allahovom milošću, nož Ismaila nije zasjekao. Ibrahim, a.s., je primio ovna i bio pozvan od Allaha:“O Ibrahime, ti si se Objavi u snu odazvao; – a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine, – to je zaista bilo pravo iskušenje!“[27]
Ibrahim je dobio sve i sačuvao Ismaila. To znači da Ibrahimov Bog nije krvožedan kao bogovi Inka ili Hindu božanstva.
I, simbolično, jedina krv prolivena u ovoj priči je krv Iblisa prokletog.
Ljudi imaju potrebe dok Bog ne treba ništa. On je Sebi dovoljan.
Allah, dž.š., i Njegova Mudrost su uzdigli Ibrahima, a.s., na najviši nivo žrtvovanja sina, bez žrtvovanja Ismaila.
Allah dž.š. uzdiže Ismaila na najviši nivo žrtvovanja sebe Bogu, bez bilo kakve štete po njega.
Ovaj događaj ne govori o muci i patnji ljudskog roda, već nas upućuje u perfekciju čovječanstva, slobodu iz zatvora instinkta i sebičnosti, uzdizanje duha.
Ovaj veličanstveni događaj nas također uči, kroz Ibrahima, da ljudski život, Ismailov, Ibrahimov, svačiji, dobiva svoje značenje i vrijednost od Boga, Izvora Kreacije – a ne od prirode.
Značajno je da dobre stvari u životu, predstavljene Ismailom, ne crpe svoju vrijednost iz činjenice da postoje i da mogu biti vrednovane, uživane i da se njima može oduševiti, već od Boga, Izvora Kreacije.
Ibrahim, a.s., je, na neki način, dao Ismaila da bi ga potom dobio natrag na prikladnijoj osnovi. Ovaj događaj nas uči da je Bog Dobrota, Ljepota…
Ibrahimov Ismail je bio njegov sin.
Ko je naš Ismail?
Šta je to?
Naša diploma? Naša reputacija?
Naš položaj?
Naš novac?
Naša kuća?
Naš automobil?
Naš voljeni?
Naša obitelj?
Naše znanje? Naše zvanje? Naša odjeća? Naša slava? Naša duša? Naša duhovnost? Naša ljepota? Naša snaga? Naša karijera….?
Kako znati?
Šta god u našim očima zauzima mjesto Ismaila u očima Ibrahima!
Šta god nas slabi na putu vjere!
Šta god nas zaustavlja u našem pokretu!
Šta god donosi sumnje našem osjećaju odgovornosti!
Šta god je zatvorilo našu slobodu!
Šta god nas tjera na kompromise i izgovore!
Šta god čini naše uši gluhe na Poruku Istine!
Šta god nas poziva da se zadovoljimo sobom!
Šta god uzrokuje da izbjegavamo dužnosti!
Ko god ili šta god nas želi zadržati samo pored njega/nje ili toga!
To su znakovi našeg Ismaila.

Esad Bajić (Iz knjige „Kurban i hadž“ Izdavač: Karađozbegova medresa u Mostaru 2012.g.)