Šta će biti sa životinjama na ahiretu?

Na pitanje odgovara: 
Samir Beglerović
Es-selamu alejkum,zanima me postoje li hadisi ili predaje koje govore o tome šta će biti sa životinjama na Sudnjem danu i poslije? Hvala i es-selamu alejkum.
Odgovor:
Alejkumus selam.
Dva od atributa dragoga Allaha su i atributi oduvječnosti (bespočetnosti) i zauvječnosti (beskrajnosti). Samo je Allah dragi, hvaljen i slavljen neka je, i Ezelī (oduvječan i bespočetan) i Ebedī (zauvječan i beskrajan). Samo On, dakle, nema početka i nema kraja.
 
A, sve drugo što je On stvorio u svome je postojanju ograničeno prema Njegovoj volji. Nešto od toga nema nijedno od dva pomenuta svojstva, dakle niti ima početak niti ima kraj svoga postojanja, i naziva se nepostojanje, a nešto od toga ima samo svojstvo beskrajnosti (Ebedī) ali ne i svojstvo bespočetnosti (Ezelī ), dakle ima početak svoga postojanja ali nema kraja jer mu je Stvoritelj odredio da, nakon što je jednom činom stvaranja izašlo iz ništavila, više nikada u njega neće biti vraćeno. Dragi Allah po Svojoj uzvišenoj volji odredio je za svako pojedinačno stvorenje da li će u svome postojanju imati i početak i kraj, ili samo početak ali ne i kraj. Mi o tome možemo znati samo onoliko koliko nas On, hvaljen i slavljen neka je, obavijestio.
 
Jedno od stvorenja dragoga Allaha koje ima svoj početak a nema svoga kraja jeste i duša. To jasno zbog toga što je proživljenje na drugome svijetu jedan od osnovnih temelja (šartova) vjere o čemu sasvim svjedoče sve objavljenje Knjige – Tevrat, Zebur, Indžil i Kur’an. Dakle dar duše znači dar besmrtnosti, odnosno beskrajnosti (Ebedī). Odatle su ljudi i džinni u koje je dragi Allah udahnuo dušu beskrajni. Za njih smrt nije povratak u ništavilo nepostojanja, već je ona samo prelazak u drugu etapu života (postojanja). Njima je vječnost zagarantovana, ali je glavno pitanje hoće li se ona provoditi u Džennetu za one koje zasluže ili hoće li se ona provoditi (i koliko), ne dao dragi Bog, u Džehennemu za one koji zasluže.
A što se životinja tiče, obzirom da i one imaju dušu, sve upućuje na to da će biti proživljene na ahiretu. Ovo jasno pominje i Kur’an časni:
Sve životinje koje po zemlji hode i sve ptice koje na krilima svojim lete svjetovi su poput vas, u Knjizi Mi nismo ništa izostavili, i sakupiće se poslije pred Gospodarem svojim. (El-En’am, ajet 38)
Prema tome, sigurno je da će se sve životinje i sve ptice poslije kraja svijeta sakupiti pred Gospodarem svojim, Allahom dragim koji ih je stvorio. Odatle je jasno i da će sve one biti proživljene nakon njihove smrti na ovome svijetu upravo radi pomenutog sakupljanja pred Stvoriteljem.
Međutim, ovo se odnosi samo na to da će životinje biti proživljene na budućem svijetu – pitanje njihovoga smještanja u Džennet ili Džehennem nešto je sasvim drugo.
Naime, Džennet i Džehennem, Raj i Pakao, su mjesta u kojima bića završavaju shodno, s jedne strane, Božijoj milosti ili srdžbi, te, s druge strane, shodno svome odnosu prema Božijim naredbama i zabranama vezanim za život na ovom privremenom, prolaznom, svijetu. Stoga, pitanje o nečijem statusu kao džennetlije ili džehennemlije podrazumijeva svijest upitanika da je ta konkretna osoba imala određene obaveze na ovome svijetu a na osnovu svoga odnosa prema njima, nakon njene smrti, raspravlja se (uglavnom – pogađa) kako će biti proživljena na drugome svijetu. Na tragu ovoga, status rajske osobe ili paćenika odnosi se na bića koja su u egzistenciji koja prethodni konačnom Danu obračuna (Jevmul hisab) imala određena zaduženja. A to su isključivo: ljudi, džinni i meleci (vidi npr. tefsir hazreti Imama Razija). I među ovim bićima postoje razlike, tako meleci neće ići u Pakao ali će njihova “aktivnost” biti vidljiva u oba staništa (Džennetu i Džehennemu: čuvari, pratioci, progonitelji, slavljenici i dr.)
S obzirom da je kompletan, uslovno rečeno, entitet Drugi svijet u svakome smislu iznad našega poimanja (naš diskurzivni, logički, um kreće se isključivo u mjerljivim kategorijama), brojne događaje ne možemo logički, racionalno, shvatiti, već tek u njih vjerovati ili, kome je to dato, u duhovnome smislu u njih se osvjedočiti (duhovni princip osvjedočenja – mušaheda). Otuda nije primjereno kretati se isključivo “logički” za vrijeme razmatranja principa vjere. Npr., na osnovu Kur’ana i Sunneta, vjernik vjeruje da uzvišeni Bog daje Svoju milost onome kome On hoće, a druga bića, opet, ostavlja u zabludi. Naša “ljudska moralnost” reagira svaki put, pokušavajući pronaći krajnje racionalno razrješenje ove, za nas kao “racionalna bića” teško podnošljive, uslovno rečeno zagonetke. Identično, naše reagiranje na činjenicu da, po našim racionalim mjerilima, i životinje trebaju biti nagrađene a ne naprosto egzistencijalno poništene, jeste ljudsko, osjećajno, ali ne daje nužno i ispravan odgovor. (Sasvim racionalan prigovor, kakav značaj, u kontekstu u kojem raspravljamo, shodno životu muslimana ima egzistencija svinje? Da li bi, u tome slučaju, ona “mogla” biti egzistencijalno poništena jer ničim nije “zaslužila” svoju nagradu? A ukoliko se pažnja usmjerava na činjenicu da ona sama po sebi nije ništa zgriješila onda se ponovno vraćamo na početak, naime, nijedna životinja niti je šta zgriješila niti je šta “zaslužila” s obzirom da one nemaju mogućnost izbora, tu mogućnost, kako smo već rekli, imaju samo ljudi, džinni, i, uslovno rečeno, meleci.)

U interpretativnoj tradiciji je poznato da će uslijed posebnoga blagoslova, deset životinja imati status na Drugome svijetu sličan statusu džennetlija (to su: “Salih-pejgamberova deva, Ibrahim-pejgamberovo tele, Ismail-pejgamberov ovan, Musa-pejgamberovo goveče, Junus-pejgamberova riba, Uzeir-pejgamberov magarac, Sulejman-pejgamberov mrav, Belkisina ptica, Ashabi Kehfov pas i Muhammed-pejgamberova deva Duldul”, /rahm. Hadžibajrić u Komentaru I sveska “Mesnevije” autora hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija, str. 308., komentar stihova 1022/)

Kao još jedan argument da je izuzetno “osjetljivo” praviti čisto racionalne usporedbe unutar iracionalnih kategorija, treba napomenuti da oblici (sura mn. suvar) zorni na Drugome svijetu ne mogu biti izraženi na način da nama budu shvatljivi, pa je otuda, i pored određene doslovnosti primjera iz Kur’ana i Sunneta, nužno uvidjeti i njihovo čisto usporedno, primjerno, navođenje. Npr., otac (po nekima tek predak, ne nužno otac) hazreti Ibrahima, blagoslovljen je, Azer, prije bacanja u vatru bit će hazreti Ibrahim-pejgamberu predočen u obliku vuka (dih) /bilježi Buharija, od hazreti Ebu Hurejre/. Isto tako, dobra i loša djela, bićima će se pojavljivati u različitim oblicima, među njima i oblicima životinja: “kamile, magarca, ovna…” (vidi npr. imam Gazali, “Život poslije smrti”, str. 63.)

Ono što daje osnovu da će i životinje biti proživljene na Sudnjemu danu, a upravo taj jedini odnosno ključni argument rijetko se spominje, jeste činjenica da imaju dušu. Ne kao čovjek (duša sa sposobnostima mišljenja, spoznavanja i sl.), ali ipak dušu.

Da zaključimo:

Sve životinje će, prema volji dragoga Allaha, biti proživljene na drugom svijetu i sakupit će se pred Njim.

Nije definitivno poznato da li će nakon proživljenja, gdje i kako one dalje egzistirati. Možda bi se moglo zamisliti da će biti na nekom ”trećem” mjestu, ni u Džennetu ni u Džehennemu (s tim da će navedenih deset životinja biti izdvojeno iz mase svih ostalih i posebno nagrađeno), ali u krajnjoj liniji i to je samo pretpostavka. Odatle, šta god neko o ovome pročitao ne može biti do kraja autentično niti konačno. Dragi Allah najbolje zna.

Mir i svako dobro.

Izvor:http://www.znaci.com/