Spisateljica Sara Sabri progovara: Možete mi skinuti hidžab, al’ zajedno s glavom!

Hoćeš li to, Bosno moja, čije sam državljanstvo tek dobila, da zažalim što sam odlučila živjeti u tebi? U Srbiji imadoh pravo pod hidžabom i da radim, i da studiram, i da se iz dokumenata ponosno osmjehnem svakom ko ih otvori, i da sa TV ekrana poželim dobro veče i esselamu alejkum gledaocima Dnevnika, i niko mi ne reče – kako ćeš?! I tužila sam, i sudilo mi se, i svjedočila sam Bogami – sve pod hidžabom. I studirala, i na seminare išla i pola svijeta svojom pokrivenom nogom pregazila – i skoro da me niko napoprijeko ne pogleda, niti išta dobaci, a ti, odnedavno zemljo moja, za koju mišljah da ću se tek u tebi osjećati kao svoj na svome, hoćeš da se boriš protiv diskriminacije preko mojih leđa, pa baš od mene pošla diskriminišući mene! Imade li, zemljo moja, ikakvu drugu diskriminaciju da liječiš ili društvo najviše boli ova moja, najviše mu je zla od mog hidžaba?

U Srbiji nam Amina “skroji” hidžab i prokrči put, kroz prosvjetu ga ugura u sve institucije, gledaj hrabrosti! A u Bosni bi Ruža da nam skida skrojeno i kroji po svom ćejfu, gledaj žalosti, gledaj paradoksa!

Tačno mi dođe da sjednem, pa da se zapitam: Bože dragi, reci mi jesam li pošla ili sam došla, i ako sam već pošla, objasni mi gdje sam ovo došla? Ja još ne mogu da se “opasuljim” i rashavizam…

Ali i ovako zbunjena, ma i u snu da sam, ma i pod narkozom da sam, ma i pri sebi da sam ko što sam, zemljo moja, i Ružo njena, besu vam dajem – možete mi skinuti hidžab, al’ zajedno s glavom! A i to samo ako vam JA dozvolim! Ali se, Ružo moja, nećemo bosti, čeputati i lomiti grane jedna drugoj. Tebi to možda može podoći, ali meni, mojoj vjeri, kulturi i mom hidžabu ne može. Mi za divljaštvo ne znamo. Ni za diskriminaciju drugoga, ni za omalovažavanje i diskreditovanje. Mi znamo samo za civilizaciju i poštovanje, bilo da si ritava, nagizdana, gola ili obučena.

I pošto si Ruža da ti ruža kaže: hidžab je moj svijet, a ja njegov trn.

Darne li mi ko u latice, bost ću kol’ko mogu i ne mogu! Ali će, cvijeta mi, biti po mom, a ne po Ružinom!

Sara Sabri