Sjedila sam s poznanicom na kafi i rekla mi je: Znaš, trudna sam, ali mislim da neću zadržati dijete…

Suze su mi curile niz lice, vlastite misli nisam mogla sabrati, a tjeskoba koju nisam mogla kontrolirati zavukla mi se u sve pore jer sam znala da se upravo u tom trenutku, na nekih par kilometara od mene, u jednoj ginekološkoj ordinaciji, upravo odvija abortus i završava se život jednog malog, maleckog djeteta koje nije dobilo šansu da se rodi.

Bio je zdrav, potpuno zdrav, ni njegovi roditelji nisu bolesni, niti nevjenčani niti materijalno nezbrinuti. Jedna sasvim obična obitelj, zaposleni, s natprosječnim primanjima,  sa stanom, autom, “tetom čuvalicom” i “tetom čistilicom”, obrazovani, ljudi koje većina nas ne zamišlja u statistikama za abortus. Da budemo precizni, oni se neće niti naći u službenoj statistici jer je taj zahvat obavljen u nekoj privatnoj ordinaciji, medicinski vođen pod tko zna što, vjerojatno kao patološka trudnoća ili spontani pobačaj, na volju tom liječniku.

Mlada žena ima dvoje djece, mlađe dijete čuva joj moja majka pa smo se tako i upoznale i više puta ugodno ćaskale uz kavu. Zašto je ona nekoliko dana ranije meni rekla da je trudna, ali da ne zna hoće li zadržati dijete, ne znam. Nismo bile toliko bliske, ali je očito imala poriv da popriča sa mnom, možda da čuje “drugo mišljenje”, neko izvan njezinog svjetonazorskog kruga. Gajila sam nadu da traži izlaz i da će moje riječi utjecati na njezine razloge za abortus. Meni su svi ti “argumenti” izgledali nevjerojatni i neozbiljni za jednu tako tragičnu odluku pa sam upotrijebila onoliko umijeća uvjeravanja i ohrabrivanja koliko sam mogla i znala (tješim se sad). U samoći sam molila za nju. Dok smo  razgovarale, nije izgledala nezadovoljno i ja sam povjerovala kako će prevladati želja da ugleda još jedno svoje dijete.

No, tog sam jutra, kad je ostavljala dijete na čuvanje mojoj mami, morala priznati poraz. Osjetila sam neopisivu mučninu i užas nakon što  je rekla – “Sad će nekoliko dana muž dovoditi maloga, ja ću se malo odmarati doma, za sat vremena sam naručena kod doktora na onaj zahvat, žurim, bok!”

I ode ona “na zahvat”.

Nakon toga nisam mogla otići na posao, javila sam da ću malo kasniti, otišla sam u sobu i dok sam molila za čudo, za nekakvo iznenadno čudo predomišljanja u zadnji tren, preplavio me nemir koji se ne da opisati. Samu sam sebe zaprepastila količinom očaja koji me obuzeo. Molila sam za čudo, za tu malu dušu, za nešto, nešto… U tom silnom nemiru, odjednom, ne znam koliko je prošlo, možda sat i pol, odjednom mir, kao da me nešto potapšalo po ramenu – dobro je, gotovo je. Znala sam taj tren, mala je dušica dala znak – riješeno je, ja sam u redu. Tako sam to sebi protumačila. Onako naglo kako mi je došao nemir zbog izricanja neopozive odluke, tako mi je naglo došlo smirenje. Bebica je mrtva, znala sam, otplovila je.

Gospođu sam srela nakon nekih tjedan dana i na moje pitanje u prolazu – Kako si? rekla je – “Ok, sve je prošlo ok, dobila sam antibiotik, nema problema. Čuj, hvala ti na razgovoru i podršci, ali ne možemo mi to, ovako je bolje”. I to je to. Došlo, prošlo, kako bi u narodu rekli.

Što da joj kažem? Ona je i dalje draga i simpatična žena, dobra majka svojoj djeci, dobra supruga, osoba koja ima sućuti za druge ljude, građanka koja daje humanitarne priloge, plače nad bolešću svoje i tuđe djece, jedna sasvim normalna osoba o kojoj  nemam ništa loše za reći. Mogu je samo žaliti jer ne shvaća i ne želi shvatiti što čini.

Mogu žaliti i nju i sve nas koji smo se zajedno doveli u takvo stanje svijesti da nešto toliko neprirodno i štetno razmatramo kao jednu sasvim razumnu opciju, otprilike kao da dvojimo – prihvatiti neki posao ili ne. Abortus smo postavili u poziciju nedodirljivog i neupitnog prava, nečega što se u modernim i razvijenim zemljama štiti kao svetinja.  Ono što mi je taj nedavni slučaj, u koji sam i ne hoteći bila uvučena, ponovno bacio pred oči, jest porazno stanje svijesti ovoga društva, nas svih redom, koji smo više ili manje prešutno, pokrivajući se ušima i gledajući svoja posla, došli do toga da na neku zamišljenu vagu našega odlučivanja postavljamo s jedne strane djetetov život, a s druge strane sve one naše želje i željice, strahove, bračne probleme, nedaće, nedostatak snage i hrabrosti  i to kao jednako vrijedne pri odlučivanju. I da vrlo često, prečesto, prevagne ovo drugo, a dijete završi kao medicinski otpad.

Tko pokuša upozoriti da abortus nije samo rutinski ambulantni zahvat nego prekidanje jednog života koji nije došao slučajno, kao čičak na nogavici koji ćeš otresti, ima čast dobiti etiketu – vjerski fanatik, inkvizitor, hoće zabraniti abortus! Nastane poprilično velika panika i redovi se stišću u obranu abortusa, kao da radi o najvećoj dobrobiti našeg modernog doba, a ne o barbarskom činu koji je pokazatelj svih naših neuspjeha – manjka zdravstvene edukacije, manjka morala, izostanka psihološke i financijske podrške majkama koje žele roditi, ali i simbol naše tvrdokorne želje da relativiziramo svoje postupke i posve uklonimo razliku između dobra i zla.

U ime tolerancije, sućuti i razumijevanja, tek kao statistički podatak u novinama registriramo da se rade tisuće i tisuće abortusa godišnje, ali bolje se u to ne petljati jer se nas to u stvari ne tiče. Ne želimo biti zabadala nosa u tuđe živote i drugima nametati svoj svjetonazor ili svoje moralne principe.

Uz to ćemo, također nesvjesni čemu i to vodi, raspredati priče po uredima, internetskim forumima i društvenim mrežama kako je danas “preteško i nemoguće podizati djecu”, “dvoje djece je ful dovoljno”, “pa gdje će se oni jednog dana zaposliti”, “joooj, gle one glupače koja je opet trudna”, “pa šta si oni misle, da će im društvo hraniti djecu”, “treba misliti unaprijed, tko će to odgajati”, “ne žive djeca od zraka ni od ljubavi”, “što si pak ovi crkvenjaci zamišljaju, oni nemaju ni jedno dijete, a od nas traže da rađamo”, “što se ne brinu za žive, za onu nezbrinutu djecu u Nazorovoj, a ne za nerođenu” itd., itd. …

Ne pada nam na pamet da svi ti naši stavovi i priče možda utječu na nečijeg muža, dečka, prijateljicu, na ženu koja je već unaprijed osjetila sram, neugodu, nemoć  i strah od trudnoće koja se neplanirano dogodila i da će u ključnom trenutku njezina svjesna ili podsvjesna spoznaja o tome kako društvo gleda na djecu, svjesnost o manjku podrške sa svih strana, biti samo mali, ali dovoljan poticaj da se uputi u ambulantu i “da se TOGA riješi”.

Puno tužitelja, malo branitelja

Mlada žena s početka priče jedna je od onih žena u Hrvatskoj koja je za svoj abortus našla prešutnu potporu muža, prijateljica (koje su i same abortirale, “samo” jednom), svoje mame, koja je također nekoć abortirala svoje treće dijete i “ne vidi tu problem”. Muž se nije miješao i odluku je prepustio njoj. Moj glas je bio očito neuvjerljiv i bez utjecaja. Jači su bili argumenti da su “ova djeca već porasla” i “tko će se sad opet buditi noću”, “nemam ja za to više živaca”, “na poslu neće biti oduševljeni”, “muž i ja nismo baš u najboljim odnosima”. Trenutno im financije nisu sporne, ali se spominjala budućnost, slanje na fakultet, starost dok djeca narastu… Što reći?

Kad se raspravlja o abortusu, puno je tužitelja za nerođeno dijete, malo branitelja.

Prijateljice međusobno tješe jedna drugu, nekako si služe kao opravdanje, svaka zna još neku poznanicu koja je isto bila na abortusu pa ako je mogla ona, mogu i ja.

I na kraju uvijek ostane i onaj zadnji, zaključni argument koji zapečati sve – nikoga se to ne tiče jer svatko odlučuje o svom tijelu i svom životu.  Ljudi nemoćno sliježu ramenima –  da, nikoga se ne tiče, svatko treba imati izbor i svoje pravo! Svi osim nerođenog djeteta koje nema ni izbor ni pravo.

Sjećam se kako sam se dobrano šokirala, prije kojih desetak godina, kad je moja susjeda, djelatnica jedne velike korporacije s većinskom ženskom radnom snagom, u nekom razgovoru na kavi izjavila da je išla prije par godina na “čišćenje”. Žene, usput rečeno, pričaju o tome ako se potegne priča o trudnoći, djeci…, nije da će baš o intimi raspredati s kumicama na placu ili davati izjave za medije, ali u krugu  prijateljica, kolegica ili susjeda pričaju, i to bez ikakve osude ili dobivanja okrivljujuće stigme (ako ćemo o stigmi).

Dakle, ona je tada na moje začuđeno – zašto? isto tako začuđeno odgovorila: “Pa kaj se ti pak čudiš, dosta mi je dvoje djece!” I onda dodala, valjda kao opravdanje i upućivanje mene, “mlade i neiskusne”, u tematiku – “Ja sam išla sam’ jedanput, ove moje babe iz firme išle su po 3-4 puta, to ti je normalno, pa kud bi mi s tolko dece?!”

Do tada sam (mlada i zelena) još bila u nekom svom oblaku neznanja, nekom naivnom uvjerenju da na abortus idu maloljetne ili neudane djevojke, nevoljnice. Zašto bi to bila opcija za  žene kao ona, u skladnom braku i sa solidnom egzistencijom, mislila sam. A naročito da idu više puta? Valjda sam zato i izvalila to – zašto?

Znala sam za odlaske na pobačaj svojih cimerica ili docimerica iz studentskog doma pa mi je ostala u glavi slika da abortiraju maloljetnice koje to kriju od roditelja, studentice iz provincije koje ne žele prekinuti studiranje, a “zalomilo” im se s dečkom koji im nije životni izbor ili su prekinuli vezu. I neke od mojih prijateljica upravo su iz tog razloga napravile pobačaj, nisam im nijednu riječ tada rekla niti ih pokušavala spriječiti. Tada sam smatrala ili da im ne znam i ne mogu pomoći ili nisam još bila načistu ni sama sa sobom. Šćućurena u svojoj mišjoj rupi kukavički sam bila sretna što nisam u njihovoj koži. Mogu se pokušati opravdati mladošću, ali me proganja misao da je moje tadašnje poimanje abortusa bilo jednako klimavo i jadno kao i mojih prijateljica. Za neke sam znala da me ne bi ni poslušale da sam rekla bilo što, ali  mislim da je ključan bio stav da se ne petljam u tuđi život i tuđe odluke, stav koji je i danas uglavnom kod većine prevladavajući.

I kasnije se tijekom godina ponavljalo isto. U tim ženskim pričama na poslu, na “babinjacima”, čujem – abortus ovdje, abortus ondje. Bilo je slučajeva da se žena predomislila, naručila se i odustala, puno situacija gdje su muževi vršili pritisak, ali žena nije pristala na abortus. I sad  zahvaljuje Bogu na toj snazi i tom djetetu. Čulo se svega. Često su se razlozi svodili pod ono “nemam snage”, “nemam živaca za još jedno dijete”, “muž ne želi ni čut’” ili “nismo planirali više”. Banalni razlozi za tako veliku odluku hoće li netko dobiti pravo na život ili neće. Nepodnošljiva lakoća odlučivanja.

Mit o nevolji iz koje nema izlaza

Daleko od toga da danas nema siromaštva, zlostavljanja i vrlo teških okolnosti u kojima se trudna djevojka i žena nađe. Vrlo dobro to znaju u udruzi Betlehem i drugim  udrugama koje pružaju skrb trudnicama i majkama koje su i obitelj i društvo odbacili.

No, ne treba biti naročito pronicljiv da bi primijetio kako je uzroke tisućama abortusa u našoj zemlji nemoguće tražiti samo u nekoj nepremostivoj životnoj nevolji.

Govorim o tisućama abortusa koji se bilježe godišnje, ne stotinama ili desecima slučajeva. Kad bi preteške životne nevolje bile jedini i isključivi motiv za abortuse koji se izvršavaju i kad bi odjednom, nekim čudom, ti strahotni uvjeti nestali, bi li se broj abortusa naglo smanjio? Naravno da ne bi jer su razlozi za abortus često banalni, odluke nepromišljene. Većinu abortusa rade žene koje žive sasvim običnim životima i idu na abortus u sasvim običnim okolnostima, a to nas dovodi pred pitanje kakve mi to skale vrijednosti poštujemo, kakve zakone imamo, kakvu edukaciju trebamo i je li to onaj društveni napredak kojim se ponosimo.
Ono što bi trebalo biti normalno, a to je roditi dijete kad je ono začeto, danas se tumači kao iznimna hrabrost, možda i ludost, a ono što je potpuno nenormalno, a to je ubiti začeto dijete, legalan je izbor, pravo, civilizacijski doseg ili, eventualno, nužno zlo.

Abortus se opravdava svim i svačim pa i time da danas nije lako imati djecu. Kao da je ikad bilo. U istim uvjetima u kojima jedne rode i podižu djecu druge abortiraju jer je njihova situacija “nemoguća”.
Odluka o abortusu stvar je moralnog osjećaja, duhovne zrelosti i svjesnosti da je to čin koji sa sobom nosi posljedice na tjelesnom, a još puno više na duševnom i duhovnom polju, neovisno o okolnostima.

Svaki je abortus suvišan i svaka je brojka prevelika, ali ovo što se događa danas, a naročito proteklih desetljeća, zaista je prava “kultura smrti” u punom zamahu, kako je to jasno upozorio sv. Ivan Pavao II.

Ako mi koji smo danas zreli ljudi ili one generacije prije nas nismo bili toga dovoljno svjesni, možemo barem pokušati utjecati na svoju djecu, na svoje kćeri i sinove koji odrastaju u ovom materijalističkom poimanju svijeta, usmjeriti ih da ne gledaju na trudnoću koja im se dogodi kao na bezizlaznu nevolju, da im pomognemo u odluci da se dijete rodi, a ne da u djetetu vide sve strahote ovoga svijeta koje njega i njih mogu zadesiti. Da se ne vode samo financijskom logikom.

Po toj logici, kojom se uzaludno tješimo, najviše djece imale bi bogate obitelji i bogate zemlje, one s visokim BDP-om. Kod njih ne bi bilo abortusa. A znamo da po tom pitanju stoje i gore od nas. Čekamo li po toj istoj logici da se u ovoj našoj zemlji stvore savršeni uvjeti za podizanje djece, bojim se da ćemo se dobro načekati i možemo slobodno potpisati izumiranje. Naši demografi kažu da smo to već i učinili.

 Što pričamo, to “lajkamo”

Javno se zaklinjemo da svi mi, u stvari, želimo da abortusa bude što manje, a oni koji nisu “baš ziher” kažu da “nisu za abortus” nego za “pravo na abortus”.
Imala bih štošta o tome reći, ali ću se osvrnuti tek na jedan dio, onaj koji pokazuje dajemo li makar moralnu, deklarativnu potporu rađanju ili na trudnoću gledamo kao na klopku.

Možemo se zapitati koliko često ocjenjujemo da nečija nova trudnoća, kako god ona nastala, nije baš “razuman potez” i glasno izričemo “proročanstva” da će im djeca “živjeti na tuđoj grbači” ili  “biti socijalni slučaj”. Puno sam puta čula kako se ne štede riječi kad treba osuditi mnogočlanu obitelj “za proizvodnju sirotinje”. Unaprijed se žali dijete s nekim zdravstvenim problemom, s Down sindromom ili drugim poremećajem pa se govori da je za njega bolje da ne živi. Svi ti komentari možda na jedno uho uđu, na drugo izađu, ali stvaraju ukupnu pro-abortus klimu. Možda jedan glas u nekom trenutku ne znači ništa, ali ti su se glasovi prikupljali  i množili godinama, posvuda.

U takvom će ozračju žena suočena s neželjenom trudnoćom ili onom koju ju je zatekla razmišljati – nemam ja snage za to, ne želim, tu je osuda okoline, loši odnosi s mužem, dečko me prisilio, premlada sam, prestara sam, svi će mi se rugati, nitko mi neće pomoći, ne mogu dijete prehraniti, svima će nam biti gore ako se rodi, njemu će biti gore, propast će mi ova druga djeca, moj život će biti uništen, njegov život će biti uništen… Redom opravdanja kojih možda ne bi bilo da žena zna kako će jedina reakcija okoline na trudnoću biti – Čestitamo! Kako ti možemo pomoći?

To je jedina normalna reakcija na trudnu ženu, a ne slanje prijekornih riječi i opravdavanje abortusa. Svi smo mi dio jednog velikog lanca međusobnog utjecaja. Sjetimo se toga kad raspravljamo s prijateljima uz roštilj ili  dok pišemo komentar na nekom internetskom forumu.

Promislimo što “lajkamo” – dijete ili abortus? Nema između. Formula koja podupire život  zapravo je vrlo jednostavna – treba život prihvatiti raširenih ruku, koliko god djelovalo teško i reći djetetu  – dobro nam došlo! I tu je početak dobre, a ne još jedne  tragične priče.

I za kraj, samo mali isječak teksta s jednog roditeljskog portala, s opisom razvoja djeteta od 5. do 8. tjedna života (abortus se u Hrvatsko radi do kraja 10. tjedna trudnoće):

“U petom tjednu vašoj bebi počinje kucati srce, a ruke i noge se naziru poput malih pupoljaka. Na majčin se krvotok spajaju djetetove krvne žile koje su se u međuvremenu razvile. Polako se već može primijetiti da u vama raste mali čovjek. Počinju se razvijati ruke, noge i prsti te se oblikuju nos, brada, usta i uši. Nekoliko dana kasnije beba u vama već može okrenuti glavicu. Krajem drugog mjeseca (s 8 tjedana) razvijeni su svi organi i sustavi organa. Beba se sada pomiče dosta jasno. Prsni joj se koš ritmično nadima i spušta, kao da diše. Može se istezati i protezati…”

Pa nek nam je živo i zdravo!