Sjećanje na svoje umrle

August, 7. august, deveti put po redu. Prvih godina sam mislila samo na sebe i na svoju bol, bila sam sebična, željela sam samo sebi dobro, misleći koliko mene boli i koliko mi nedostaje. Zadnjih pet godina mislim na njega, kako je njemu, da li pati ili uživa u kaburu. Insan je…

takav, sebičan, najviše na sebe misli i kad nam preseli neko najdraži mi u suštini mislimo samo kako ćemo mi dalje bez te osobe, koliko će nam nedostajati, šta sve moramo proći i doživjeti bez te osobe, bez podrške, bez pomoći… Hvala Allahu na islamu, koji daje odgovore na sva pitanja. Hvala Mu na spoznaji da sve što se dešava, dešava se za naše dobro. Hvala Mu na spoznaji da ćemo svi jednoga dana biti u kaburu, da ćemo biti prepušteni sami sebi, da ćemo jednog dana vapiti za dovama naših najmilijih.

Sjetimo se naših umrlih dovom, sadakom, oni uistinu nemaju nikakve koristi od sjećanja po novinama, od dizanja skupih spomenika, od cvijeća, od hatmi, od jasina, samo dova i sadaka. Ti koji danas spuštaš svog oca, majku, svoje dijete, svog bračnog druga u kabur, ti koji ga pokriješ daskama, pa onda zemljom, zar ne razmišljaš kako je tvom najmilijem u kaburu? Ti ćeš večeras zaspati u toploj i čistoj postelji, a kako je njima? U mraku, u tami, možda pate, možda uživaju, Allah zna. Mislimo na naše mrtve i pomozimo im, jer nas oni uistinu trebaju. Mislimo da ćemo i mi jednog dana leći u kabur i da ćemo biti prepušteni sami sebi.

Allah daje i smrt da bismo i sami spoznali da je ovaj svijet prolazan, da ćemo i mi možda sutra biti od umrlih i da se moramo za istu i spremati. Radimo za Ahiret jer je on vječan, ne dozvolimo da nas dunjaluk previše uzme sebi!

M.M.