Šef (Bošnjak) zabranio radniku odlazak na džumu,direktor (Srbin) ga pustio i oslobodio radnih obaveza taj dan

Autor: Ahmed Lavić/ Preporod

Bolji je nekada gram ličnoga iskustva nego tovari teorija, samo što su grami razasuti a tovari skupljeni na jednome mjestu.

Historijski iskustvo je odavno pokazalo da logika nacionalizma ne toleriše prisustvo bilo kakvih alternativnih interpretacija nacionalne historije, drugačijih sagledavanja nacionalnih lidera i događaja iz zajedničke „nacionalne“ prošlosti. Narod u groznici ne vaga različita gledišta i ne razmišlja racionalno.
Nacionalistički trans guta stvarnost, te narod u transu vidi samo vlastitu veličinu i vođu koji im obećava mesijansko spasenje. Narod u transu nacionalnog jedinstva neophodnog za sukob protiv “onih drugih”, protiv neprijatelja čiji je navodni cilj da “nas” izbrišu sa lica zemlje, nema strpljenja za slabiće i kukavice koji svojim sumnjama škode jedinstvu naroda, u trenutku kad se radi o čistom preživljavanju. U takvim okolnostima običan čovjek je sasvim isključen iz mjesta gdje pripada, izbačen je i pomaknut drugdje, do prizemnosti i bezduhovnosti, do puke jednodimenzionalnosti vladajućeg sistema. Lično iskustvo se, zarad nacionalnih interesa, mora potisnuti zarad kolektivne interpretacije i kolektivnog pamćenja koje kreiraju nacionalni mislioci, historičari, filozofi… Lično iskustvo je potpuno irelevantno… Najvažnije je biti ideološki ispravan a biti ideološki ispravan najprije znači ne misliti, nema potrebe da se misli… Biti ideološki ispravan znači biti nesvjestan… U ovakvoj historijskoj stvarnosti lična iskustva običnih ljudi postaju potpuno irelevantna, iščašena iz “vladajuće” stvarnosti i nadasve nebitna…

Nedavno sam čuo svjedočanstvo koje je vjerovovatno irelevantno, nebitno, čak i nepoželjno da bude iznešeno… Svjedočanstvo radnika jedne sarajevske firme. Prije zadnjega rata direktor firme bio je Srbin. Srbin, ali što bi rekli Bošnjaci “dobar, ne faleć’ mu vjere”. Komunizam pa i vjera nije bila baš popularna, ko je išao u džamiju morao je da se krije, izmišlja izgovore itd. I hele nejse, jedan od ključnih ljudi u firmi (Bošnjak naravno) odluči radniku da zabrani odlazak na džumu. Kada je stvar došla do direktora, direktor, Srbin (“ne faleć’ mu vjere”) kaže: “Ne moraš nikako vraćati se poslije molitve petkom na posao, slobodan si”. Došao i prošao rat, (direktor pobjegao na Pale), što bi rekli: “novo vrijeme nova nafaka”, novi direktor Bošnjak, musliman, SD? kadar… Radnik se obradovao, “hvala Bogu kad se komunista riješismo”… Ali razočarenje je došlo ubrzo… Malo malo, direktor zabranjuje odlaske na džumu, psuje radnicima “kožicu”, počinju i razne malverzacije u firmi (7 zamijenjenih pločica fakturiše se kao 70), šikaniranja radnika, pokušaj preuzimanja firme kroz razne ucjene, itd. U isto vrijeme, isti taj direktor u ime firme kupuje novo izdanje Kur’ana i na otplatu daje radnicima, finansira odlaske na razna službena i neslužbena putovanja SD? političarima itd. Na početku gorljiv zagovornik i agitator SD? ideje izjavljuje “SD? je jedno od velikih zala što nas je zadesilo”… Nemam namjeru da tumačim relevantnost, utemeljenost ili svrsishodnost ovoga svjedočenja ali smatram da je potrebno da bude iznešeno i zabilježeno… Izvor ove informacije biće vjerovatno proglašen slabićem i kukavicom, nesposobnim da sagleda svu potrebu zbijanja oko “lidera” u opasnosti biološkog uništenja. Ali… Bolji je nekada gram ličnoga iskustva nego tovari teorija, razlika je u tome što su grami razasuti a tovari skupljeni na jednome mjestu.

Na kraju opisujući svekoliku nacionalnu misao bošnjaka sa kraja XX i početka XXI vijeka sjetih se one čuvene Orvelove misli koja sjajno opisuje totalitarizam ali se može primijeniti i na današnje stanje “neototalitarizam”: “Znati i ne znati, biti svjestan potpune istinitosti izgovarajući pažljivo konstruisane laži, imati istovremeno dva mišljenja koja su se međusobno isključivala, znajući da su proturiječna a ipak vjerujući u oba; služiti se logikom protiv logike, odbacivati moral zahtjevajući ga, vjerovati da je demokratija nemoguća a da je Partija čuvar demokratije; zaboraviti sve što je trebalo zaboraviti a onda to ponovo vratiti u pamćenje u potrebnom trenutku pa ga zatim smjesta ponovo zaboraviti i, prije svega, istom postupku podvrgavati i sam taj postupak. To je bila vrhunska finesa: svjesno se dovesti u stanje nesvjesti, a onda, postati nesvjesan upravo izvršenog čina samohipnoze”.

Saff