Sabur je njegovo svjetlo u tami

Kada mi je moj dragi prijatelj Amir, predložio da pišem priče o ljudima za koje se ne priređuju svečane sjednice, gala predstave i ne kinđure kamere koje će bilježiti svaku onu licemjernu suzu na komemoraciji.O ljudima, uglavnom težim invalidima minulog rata, koji niti jednog trenutka nisu klonuli duhom i nose samo dobrotu umjesto novčanika, tamo na lijevoj strani gdje po pravilima anatomije stanuje srce. O ljudima koji dođu i odu tiho, ostave svoja djela i onaj fini čovjeka trag na ovome svijetu. Rekao sam DA, makar toliko zaslužuju.

Autor: Said Šteta
Evo i deveta priča!

Batonci u trci života

Mirsad Šehović, svima bliži kao Šeha, rođen je 2.marta 1961. godine u Zapadi, zaseoku sela Gradišće, pored Zenice, od majke Šehrije i oca Hasana, kao drugo dijete, pored još dva brata i dvije sestre. Djetinjstvo provodi u Peharama gdje završava osnovnu školu a nakon toga upisuje i završava metalsku školu u Zenici. Odmah po završetku, dobija posao u Zagrebu, ali tamo ne ostaje dugo i vraća se u svoj grad. Nastavlja raditi u „Željezari“ do odlaska u JNA. Po povratku, vraća se na svoje radno mjesto i kao vrstan radnik, brzo napreduje u poslu. Ženi se suprugom Alijom, izabranicom za cijeli život, a godinu kasnije, rodio mu se sin Elzidin. Četiri godine potom, na svijet dolazi i kćerka Indira, kojoj se nakon godinu dana, javljaju zdravstvene poteškoće. Brojne su pretrage u Zenici i odlazak u Sarajevo, gdje konstatuju, da kćerka boluje od cerebralne paralize i epilepsije. Pred tom činjenicom Mirsad i Alija ne posustaju, nego se on baca na posao izgradnje porodične kuće u Peharama a Alija preuzima potpunu brigu o kćerki. Dolazi rat, koji ga je zatekao na poslovima „dreger čete“. Avionsko bombardovanje „Željezare“ od strane agresora! Spašavanje pogona, ali i cijelog grada, od eksplozije plina i veće katastrofe, bio je Mirsadov zadatak, koji je uspješno radio do početka 1993.godine. Tada odlazi u Armiju RBiH i biva raspoređen na mjesto vozača tenka. Za uloženi trud, umijeće i nadasve hrabrost, više puta je nagrađivan i pohvaljivan.

Nakon završetka rata, ostaje u vojsci na profesionalnoj službi, predan svakom postavljenom zadatku. Već na sljedećem specijalističkom pregledu, otkrivaju mu hepatitis „C“ i biva prisilno otpuštan iz službe. Nakon žalbe, ponovo ga vraćaju u službu i komisija mu određuje invalidnost II kategorije. Radeći dalje u vojsci, na svim poslovima koji su mu nuđeni, jer je bio čovjek od zanata, Šeha je ponovo otpušten i ponovo kreće od nule. Iako narušenog zdravlja pokreće privatan biznis, zanatskih djelatnosti, radeći kuće od temelja do krova, ali i bravarske, limarske, električarske i vodoinstalaterske poslove. Razumio se u sve i radio sve, samo da porodici ne zafali.
Tako se okušao i u slikarstvu kod prijatelja slikara, školskog i ratnog druga, Emina Skomorca. Kada je pohvaljen od strane umjetnika, naslikao je dvadesetak slika. Zdravlje se dalje komplikuje i 2004.godine, na bubregu mu otkrivaju cistu, da bi u Tuzli biopsijom potvrdili da se radi o karcinomu, nakon čega mu odstranjuju bubreg. Šeha ide dalje, radi i privređuje za svoju porodicu, pa 2009.godine od svoje ušteđevine odlazi na hadž, ispunjavajući time dužnost prema Uzvišenom Gospodaru i svoju davnu želju.

Ali, 2011.godine, otrkrivaju mu ponovo karcinom, na nadbubrežnoj žlijezdi, koji odmah hirurški odstranjuju. Od tada počinju sve veće komplikacije. Česte upale očiju, usne šupljine, bile su jako bolne, da bi nepunu godinu kasnije izgubio vid na lijevo oko. Šest mjeseci poslije, nekako u avgustu, vozeći autom prema selu u kojem je rođen, počeo je gubiti vid i na desno oko, da bi vrlo brzo potpuno oslijepio. Javlja se i artritis. No Šeha, kao ni mnogo puta prije, ni tada ne posustaje i nije napustio vjeru u Allaha, Gospodara svjetova. Zajedno sa svojom suprugom Alijom, nastavio je strpljivo koračati dunjalukom!

–Tražio sam, i tražim, samo da mi Allah da snage i sabura i da mi sačuva razum. Nafake imam elhamdulillah, reći će Šeha dok razgovaramo u kasnim satima. –Ali da mi nije moje Alije, ne znam da li bih izdržao. Ona je veliki borac a ne ja. Ona, koja bdije nada mnom evo godinama, a nad kćerkom sad će trideset godina ravno. Najviše mi fali Musaf, volio bih učiti, jer sam znao polijepo dok sam vidio. Eto, sada ne mogu…
Glavom klonu na prsa skrivajući tako bolan grč na licu, kao da svojim rukama otkida dio sebe i zašuti. Uzdah se izmače iz njegovih prsa, poleti u plafon pa se odbi o zidove. Gledam ga i sjetih se „Batonovog“ putovanja u Livno i te neumorne žene, koja mu umjesto bijelog štapa čini korake sigurnim i sabura. A u muzeju Gorica, Šeha se zaustavlja ispod slike „Proplanci Bosne“ koju je slikar Gabrijel Jurkić naslikao već potpuno slijep.Ništa nije slučajno, jer kasnije mu ispriča supruga kako i Šeha ima jednu nedovršenu sliku.

-Uzme me ponekad srklet lošeg odnosa države spram teškim invalidima, ratnim i neratnim. Onda se abdestom razgalim i padnem Svome Gospodaru na sedždu. Tako saburam! Tu je i moj „Baton“ u kojem nalazim mjesto za lijepo, iskreno druženje. I koju pametnu da čujem! Ne propuštam „Batonove“ muhabete, sportska druženja, putovanja. Bio sam čak i u streljani, nastavlja vidno umorno Šeha. Rukom potraži Amira, predsjednika „Batona“ sa njegove desne strane i opet ušuti.
– Šeha je moj vjerni pratilac svih kulturnih dešavanja u „Batonu“. On plati komšiju, taksiste, nekad i autobusom se prebacuje, samo da prisustvuje. Neumoran je. On eto već godinama živi sa karcinomom, potpuno slijep a aktivan je za primjer. Njegova supruga, Alija hanuma, žena je koja me posebno fascinira svojom strpljivošću i predanošću da služi njemu i kćerki Indiri, ali pripazi i porodicu starijeg sina. Svaki put se iznova divim snazi i strpljenju našega Šehe i njegove Alije hanume, ispriča Amir.
A kada pritisnu poteškoće, Alija uzme abdest i padne na sedždu, potom Musafom razgali dušu. Kažu da su tri stuba kuće na ženi. Upoznavajući Šehu i njegovu vjernu suprugu Aliju, ne mogu a da ne pomislim kako ova hrabra i nadasve strpljiva žena, na svojim plećima nosi i onaj četvrti stub, i temelj i krov porodične kuće u Peharama. Nosi i ne žali se!

Sabura, sa vjerom u Svemogućeg Gospodara, danonoćno hizmeteći kćerki i suprugu, a da nikada nije izgovorila „Uh“. Time pokazuje, da se sa iskrenom vjerom u Jedinog Gospodara, sve životne teškoće mogu pretvoriti u epizode života, koje se žive tiho i dostojanstveno, sve do volje Stvoritelja.
Na kraju razgovora, Šeha mi saopšti i svoje dvije želje. Jedna je da ponovo ode u Meku i rukom dodirne Kabu, a druga da nabavi bicikl dvosjed. Vozit će onaj što vidi, a on svoju Bosnu svakako dušom gleda. Samo mu zafali mirisa Bosne, njezinih gradova, rijeka i planinskog vjetra, što mu u mislima slika one slike, koje Šeha nije stigao naslikati.
-Šta kada bi sutra progledao samo na pola sata, šta bi poželio?, upita ga Amir.
– Da se nagledam unučadi i otvorim Musaf, koji ajet da proučim… Niz lice mu se ote suza koju ni sabur nije uspio zaustaviti. Usne su mu podrhtavale dugo, dok je smogao snage i ponovo progovorio.
– I još nešto, poruči Šeha na kraju, samo da Allah podari zdravlja mojoj Aliji. Noć se uvlači u sitnu satnicu, a mi se rastajemo sa Šehom ostavljajući ga, ne zadugo. Pod rukom stežem listove zapisanog u kojima naučih još jednu lekciju o strpjenju, kakvu ne nađoh u pročitanim knjigama. Lekciju teškog života u bolesti, punog vjere i saburanja, na tankom bijelom štapu, kojeg proždire mrak.