Prvi ko je u islamskom ummetu porekao vjerovanje u Allahovo određenje

Spomenuli smo da je vjerovanje u kader nešto što je utkano u samu čovjekovu fitru, tj. njegovu urođenu i neiskvarenu prirodnost sa kojom je stvoren, i da ovo vjerovanje Arapi nisu negirali čak ni u predislamskom periodu, tj. u vrijeme paganstva, pa tako ni nakon što su primili islam. Međutim, nakon što su se u muslimanskim sredinama proširile knjige grčke i indijske filozofije, zajedno sa njima pojavila se i zabludjela sekta poznata kao kaderije, čije je ništavno uvjerenje u suštini predstavljalo prvi oblik širka koji se pojavio u islamu. Ova zabludjela ideja po prvi se put pojavila u Damasku i Basri, dok su Mekka i Medina, prvenstveno zbog ispravnog znanja i mnogobrojnih učenjaka koji su u njima boravili, ostale sačuvane. Kaderije su se pojavile pred kraj života mlađih ashaba poput Ibn Abbasa i Ibn Omera, radijallahu anhuma.

Izvori iz kojih svoje vjerovanje i propise uzimaju sljedbenici ehli-sunneta gotovo da jednoglasno potvrđuju da je prva osoba koja se usudila govoriti o kaderu, tj. poreći ga, bio trgovac iz Basre, za kojeg jedni kažu da se zvao Sinsevejh, drugi Sisevejh, a treći opet Susen. Ovu novotariju od njega je preuzeo čovjek po imenu Mabed el-Džuheni, a od njega opet Gejlan ed-Dimeški. Imam Evzai, poznati učenjak Šama, kazao je: “Prvi koji je počeo govoriti na temu kadera i poricati ga bio je čovjek porijeklom iz Iraka, a zvao se Susen. Ovaj je čovjek bio kršćanin, pa je primio islam, a potom se opet vratio u kršćanstvo. Ideju o poricanju kadera od njega je preuzeo Mabed el-Džuheni, a od Mabeda ju je uzeo Gejlan.”[1]

Mabed el-Džuheni živio je u Basri, a Gejlan u Damasku i njih dvojica mnogo su se razlikovali jedan od drugoga. Naime, Mabed je bio učen čovjek, ali je upao u klopku u koju su upali oni na koje se Uzvišeni Allah rasrdio.[2] Što se tiče Gejlana, on nije bio učen, naprotiv, bio je neuk, međutim, ova nakaradna ideja o poricanju kadera nekako je dospjela do njega, pa ju je proširio među svijetom i na taj se način pridružio onima koji su otišli u zabludu.[3] Prilikom samog nastanka ove novotarije, njeni pobornici imali su pri sebi nedoumicu koja ih je i navela da poreknu kader. Naime, zbog njihove pogrešne percepcije kadera porekli su da je sve predodređeno, želeći tako da od Uzvišenog Allaha odbace svaki oblik zla i negirajući da je Allah stvorio grijehe, čime su u suštini porekli kader, tj. Allahovo određenje svega.

Ashabi koji su još uvijek bili živi u tom vremenu, žestoko su se suprotstavili toj novotariji i odbacili je u potpunosti. Bili su to Ibn Omer, Ibn Abbas, Enes b. Malik, Džabir b. Abdullah i drugi, radijallahu anhum.[4]

Nakon Gejlana i Mabeda, pojavili su se i preteče mutezila, kao što su Vasil b. Ata i Amr b. Ubejd, koji su od ove dvojice preuzeli osnove kaderijske doktrine i proširili je među svijetom.

Islamski učenjaci ovu grupaciju, koja je prva počela polemizirati na temu kadera i poricati ga, prozvali su kaderijama, ali i medžusijama, tj. vatropoklonicima islamskog ummeta, jer su medžusije, koji su u osnovi pagani, pobornici dualizma, tj. vjeruju u dva temeljna principa, a to su svjetlost i tama. Oni kažu da kosmos ima dva božanstva: bog svjetlosti, koji je stvoritelj svakog vida dobra, i bog tame, koji je stvoritelj svakog vida zla. Slično medžusijama, i kaderije svojom pokvarenom i izopačenom percepcijom kadera ustvari tvrde kako stvorenja stvaraju svoja djela, dok u isto vrijeme priznaju da je Uzvišeni Allah stvorio čovjeka. Na ovaj način i oni u suštini tvrde da postoje dva stvoritelja, pa i više njih. Tako su učinili širk, jer su Uzvišenom Allahu pripisali sudruga ustvrdivši da mimo Allaha postoje i drugi stvoritelji, po čemu su slični medžusijama.

Među kaderijama ima čak i onih koji su otišli tako daleko da su porekli da je Uzvišeni Allah Sveznajući. Kao ekstremna reakcija na ekstremne stavove kaderija, koji su u globalu poricali Allahovo određenje, pojavila se nova sekta slična kaderijama, samo što su oni otišli u sasvim drugu krajnost. “Pred sami kraj vladavine Emevija pojavila se grupacija koja je tvrdila da su ljudi determinirani, tj. prisiljeni da čine sve vrste djela i da nemaju nikakvog prava da samostalno odlučuju o tome hoće li neko djelo uraditi ili ne. Jedna grupa među njima tvrdila je da čovjek posjeduje sposobnost da učini neko djelo, ali da ta sposobnost u konačnici ne igra nikakvu ulogu. Prvi ko je osmislio i afirmirao ovu gnusnu ideju bio je Džehm b. Safvan, a iz nje su se kasnije razvile mnogobrojne i raznovrsne zabludjele teorije i doktrine.”[5]

Nastaviće se…

____________________________

Naslov originala: El-Imanu bil-kada’i vel-kader

Naslov prijevoda: Vjerovanje u Allahovo određenje i sudbinu

Autor: Muhammed b. Ibrahim el-Hamed

Knjigu pregledao i svojim komentarima i opaskama popratio: Abdulaziz b. Abdullah b. Baz

Recenzija prijevoda: prof. dr. Zuhdija Hasanović.

Preveo: Amir Durmić

_________________________________

[1] Adžurri, Eš-Šeria, str. 243, i Lalikai, Šerhu usuli itikad, 4/750.

[2] Misli se na jevreje koji su svjesno odbacili istinu i krenuli putem zablude. (op. prev.)

[3] Misli se na kršćane koji nisu svjesni prave istine, već su nesvjesno skrenuli sa Pravoga puta. (op. prev.)

[4] Abdullah b. Ahmed, Es-Sunna, 2/420–421, Asbehani, El-Hudždžetu fi bejanil-mehadždžeti ve šerhu akideti ehlis-sunna, 2/15–16. Također vidjeti: Lalikai, Šerhu usuli itikad, 4/625 i 694–730, i Sefarini, Levamiul-envaril-behijja, 1/299.

[5] Dr. Omer Eškar, El-Kadau vel-kader, str. 23.