Prva noć u kaburu

Dvije su vrste noći koje čovjek živi. Noći koje provodi u svom domu i sa svojom porodicom. Sretan i obasut blagodatima, u raskošnom življenju, zdravlju i zadovoljstvu. Noći u kojima se raduje svojoj djeci i oni se njemu raduju.

A onda, brzo dolazi noć u kojoj će ga posjetiti melek smrti. Ostavljen u kaburu, sam, bez igdje ikoga. Pa šta misliš kako će biti u toj noći, kada budeš spušten u kabur? Nema drugova i ahbaba, nema sijela, nema žene, nema djece i nema imetka na koje si navikao. „ Oni će poslije biti vraćeni Allahu, svome istinskom Gospodaru. Samo će se On pitati, i On će najbrže račun svidjeti.“ ( Al-Ana’am, 62. Ajet ). Prva noć u kaburu. Zbog nje učeni plaču. Pametni tuguju. Pišu knjige. Reći će čovjek: Kako da me djeca u ovom trenutku ostave? Zašto mi se roditelji ne odazivaju? Zar se život tek tako ugasi? Zar se tako odlazi? Zar da tako izgubim, sve u jednom trenutku!? Prijatelji će govoriti: Ne idi! A ima li dužeg puta na koji se ide od ovog? Ima li strašnijeg na koje se ide mjesta od ovog? Ima li tamnijeg mjesta od ovog? „Kada nekom od njih smrt dođe, on uzvikne: Gospodaru moj, povrati me. Da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio! Nikada! To su riječi koje će uzalud govoriti! Pred njim će prepreka biti sve do dana kada će oživljen biti. ( Mu’minun 99-100. ajet ). Nikada… Zar se sada preispituješ… Zar se sada kaješ… Zar si sada shvatio da trebaš ostaviti griješenje…? Ti, koji si bježao od džamije, koji nisi spoznao zašto se namaz obavlja, koji si Kur’an zapostavljao, kršio Allahove propise, živio u grijehu, kršio ono što je Allah haramom učinio… Zar se sada kaješ? Gdje si prije bio?! Bilježi se predaja u kojoj stoji da je došao Ebul A’tahije jednom vladaru koji je bio opčinjen vlašću i slavom. Nije razmišljao niti imao na umu trenutak kada će biti spušten u kabur i prvu noć koju će u njemu provesti. Gradio je velike palate. Bilo je to u Bagdadu. Došao mu je jednog dana Ebul A’tahije, čestitao mu na uspjehu i svemu što je sagradio, a potom mu rekao u stihovima: Živi sigurno u ovim velikim zdanjima/Dobiješ ono što poželiš/Ujutro i navečer/Ali, kada duša zagrca/I iz prsa da izađe poželi/Tada, zasigurno ćeš znati/Da si u očitoj zabludi bio./ Nakon ovih stihova, vladar je briznuo u plač. Zato, pripremimo za sebe svjetlost u kaburu, a nećemo svjetlosti tamo imati osim sa vjerom i dobrim djelom. U jednoj predaji se kaže da, dok je Poslanik a.s., bio u pohodu na Tebuk… Jedne noći je zaspao sa svojim ashabima. Ibn Mesu’d kaže: „ Ustao sam, pa sam pogledao u postelju Resulullaha a.s., i nisam ga vidio da leži. Stavio sam ruku na njegovu postelju pa sam vido da je hladna i da Resulullah nije tu. Potražio sam i Ebu Bekra i Omera, ali ih nisam našao. Potom sam ugledao svetlost na mjestu gdje je bila krajnja granica muslimanske postrojbe. Otišao sam do tog mjesta i ugledao iskopan kabur. Poslanik a.s., je bio sišao u njega. Bila je to dženaza. Ebu Bekr i Omer su nosili dženazu i spustli je Poslaniku a.s., a on ju je smjestio u kabur, zaplakao, okrenuo se prema kibli, podigao ruke i rekao: „ Allahu, bio sam ja sa njim zadovoljan, pa budi i Ti“. Kaže Ibn Mesu’d: Tako mi Allaha, u tom trenutku sam poželio da sam ja na mjestu onog mejjita“. Omer b. Abdul A’ziz je bio jedan od emevijskih prestolonasljednika. Dnevno je nekoliko puta mijenjao i oblačio novu odjeću. Zlato i srebro je bilo u njegovim rukama. Sluge i dvorci. Sve što bi poželio, bilo mu je na dohvat ruke. Ali, kada je postao halifa i preuzeo odgovornost upravljanja nad muslimanima i državom, sve to je ostavio sjećajući se kabura, kaburskog života i prve noći u njemu. Jednoga dana se popeo na minber da održi hutbu pa je zaplakao. «Dao sam zakletvu ummetu Muhammeda a.s.», rekao je. Bili su tu i namjesnici, ministri, učenjaci, pjasnici i vojskovođe. Potom je rekao: «Ne želim vlast. Odgovorili su da oni ne žele drugoga mimo njega. Nije prošla ni sedmica dana kako je postao halifa muslimana, a on to nije želio, Omer je izgledao kao bolestan i oronuo čovjek. Nije imao više od jednog odijela. Primjetivši promjene na njemu, neki su upitali njegovu ženu: «Šta je sa Omerom?» – Tako mi Allaha, on nikako ne spava. Legne u postelju, ali se u njoj tolio prevrće kao da leži na žeravici, odgovorila je. Stalno govori: «Uh, uh. Preuzeo sam na sebe odgovornost za vođenje ummeta Muhammeda a.s., a na Sudnjem danu će mi se obraćati i od mene potraživati i siromasi i nevoljnici i djeca siročad i žene nezbrinute».

Potom mu je neko od uleme došao i rekao: «O vođo pravovjernih! Znamo te još od prije, dok nisi bio preuzeo vlast, bio si u izobilju, raspoložen, veseo i zdrav. Kako i šata te je toliko promjenilo?» Omer je tada toliko zaplakao da je se počeo tresti od plača. Nakon toga je rekao ovom učenjaku, a bio je to Ibn Zijad: «A šta misliš kako ću izgledati u kaburu nakon tri dana? Kakav bi izgledao tada, bez odjeće, posut prašinom, odvojen od prijatelja? Allahami, sad znam da je to ono što te muči», odgovori Ibn Zijad. Šta smo pripremili za tu noć? Poslanik a.s., kaže: „Kabur je ili bašča od džentskih bašči ili provalija od džehenemskih provalija“.Osman r.a., kada bi pratio dženazu, toliko bi plakao dok ne bi u nesvijest pao, pa bi njega tako skrhanog nosili kući kao što se nosi dženaza. Jednom prilikom rekoše Osmanu: «Šta je s tobom?» – Kaže: «Čuo sam Poslanika a.s., da kaže: „ Kabur je prva od ahiretskih stanica“.
Pa, ako čovjek dobro prođe u kaburu, uspio je i spašen je, a ako bude kažnjen u kaburu, bojat se je da mu je i ahiret propao.
Reče pjesnik u stihu: Kabur je bašča od bašči džennetskih, ili provalija od provalija džehennemskih / Ako on bude lijep , poslije njega / Gospodar je za robove Svoje mnogo ljepše pripremio / Ako kabur bude loš, poslije njega čeka gore još / Pa teško se robu koji od puta Allahova zakreće.
(Sa arapskog: hfz. Alija-ef. Rahman)

preporod