Prilikom kliničke smrti vidjela sam Džennet

U tom vremenu otišla sam kod svojih susjeda muslimana i zatekla dedu hadžiju kako klanja. Nakon nekoliko minuta zamolila sam da mi daju knjigu koju je on čitao. Zastala sam sva u grču držeći tu knjigu i tresući se: ta slova, to sam već negdje vidjela. Užurbano sam ostavila knjigu i vratila se u kuću, sjela za računar i na pretraživaču napisala ’’muslimani’’… Tada su u moje sjećanje navrle slike i prisjetila sam se stanja kada sam bila u bolnici, tj. kada sam doživjela kliničku smrt: slova koja sam imala na svojoj ruci bila su ista slova koja pripadaju muslimanima

Bismillah… Nakon dugog traganja, lutanja… očaja i tuge, napokon sam i ja spoznala ono što sam tražila punih dvadeset osam godina… Potječem iz jedne katoličke porodice u kojoj je posebno držano do vjerske tradicije: crkva je bila druga kuća. Kao i mnogi moji vršnjaci, živjela sam u toj sredini sa majkom, sestrama i bratom, dok je otac živio i radio u Njemačkoj. Svaki dan nam je bio isti: bili smo bezbrižna djeca. Sve do jednog dana kada se razbuktao rat.

Bilo je to vrijeme očaja, ali ne za mene, nego za moje komšije: ja sam opet nekako bila zaštićena. Ali, jednog dana ’’razbio’’ se zaštitni zid oko mene: povrijedila me osoba koja je bila dio crkve… Kako je samo boljelo to saznanje da su crkveni ljudi zli, a još je više boljelo to što nikome ništa nisam smjela reći, jer bojala sam se okoline, roditelja, svega. Rasla sam tako noseći u sebi pitanje: Kakav je ovo Bog u kojeg vjerujem, kakve su časne sestre, svećenici?

Prolazilo je vrijeme, ali moja su pitanja i dalje bila prisutna… Ostala su neodgovorena iako je moja sestra otišla u samostan. Ja sam živjela sa majkom sve do srednje škole, kada sam i ja napustila porodičnu kuću… Ali, sa sobom sam ponijela i svoj bol… Kako sam odrastala, ono dijete u meni još uvijek je plakalo i jecalo… Taj tihi krik pratio me kroz život: postala sam žena, majka, političarka… Imala sam karijeru, novac… sve sam imala, ali nisam imala ljubav i sreću. Moje srce nastanjivala je samo gorčina, bol, tuga…

Svih tih godina iša sam i dalje u crkvu sa ostalima, ali ne zadugo… Ubrzo je na moja vrata pokucala bolest i svaka godina se pretvorila u borbu za život… Tako je trajalo sve do 2007. godine kada sam bila podvrgnuta operaciji, gdje je moj život visio o koncu, kako sam tada govorila… U tom bunilu doživjela sam kliničku smrt… Nakon oporavka, djelimično sam zaboravila šta se desilo, ali nakon pola godine, vratilo mi se potpuno sjećanje.

U tom vremenu otišla sam kod svojih susjeda muslimana i zatekla dedu hadžiju kako klanja. Nakon nekoliko minuta zamolila sam da mi daju knjigu koju je on čitao. Zastala sam sva u grču držeći tu knjigu i tresući se: ta slova, to sam već negdje vidjela. Užurbano sam ostavila knjigu i vratila se u kuću, sjela za računar i na pretraživaču napisala ’’muslimani’’. U tom trenutku zapitala sam se šta to radim: pisala sam i tražila nešto što nisam voljela, a ipak sam željela da saznam. Tada su u moje sjećanje navrle slike i prisjetila sam se stanja kada sam bila u bolnici, tj. kada sam doživjela kliničku smrt: slova koja sam imala na svojoj ruci bila su ista slova koja pripadaju muslimanima, a miris koji sam osjećala tada bio je neopisiv i pitala sam se da li ću ga ikad više osjetiti…

Prekinula sam razmišljanje o tome, ugasila računar i otišla na posao. Ali, nemir se nastavio… Više nisam mogla smisliti crkvu, prezirala sam sve iako sam sve imala, u braku je vladala mržnja, osjećala sam da me niko ne voli… U mojoj glavi vladao je košmar: od toga da imam djecu i da pripadam tu… Ali ne, nisam pripadala tu već duže vrijeme. Tjelesno da, ali u duši ne… Gubila sam se u bolu, povredama… Razmišljala sam o tome kako je moguće da me može povrijediti neko kome sam rodila djecu… Ali, mogao je i povrijedio me…

Lomila sam se i govorila sebi da ne želim više živjeti, da želim umrijeti, da napuštam sve: djecu, muža, familiju, i odlazim u smrt. Sjela sam u auto dok su mi u mislila odzvanjala pitanja: uspješna sam, imam novac, kuću, djecu, more, plaže, sve što poželim, ali ja nisam sretna, ovo me ubija… Poniženje za poniženjem, maska na licu… Sve se dešava u četiri zida. Kakva je ovo vjera, gdje je taj Bog… Tada sam otputovala u Njemačku, sama, nisam znala ni gdje ću, besciljno sam hodala ulicom, uplakana…

U jednom trenutku naslonila sam se na zid, a vrata su se otvorila… Osjetila sam taj miris, tako mi je bio poznat… Ušla sam: sve je tako lijepo, miris me opija. Sjela sam i, iscrpljena od bola i tuge, zaspala. Kada sam se probudila, ugledala sam mlađe i starije ljude kako nešto rade, a oni su zapravo klanjali, a ja tada 2008. godine nisam znala šta rade…

Na tom mjestu provela sam tri dana. Zadnji dan izašla sam napolje i otišla u obližnji park, gušeći se u suzama, ne znajući šta da radim bez novaca i hrane, jer uza se sam imala samo dokumente i nešto odjeće. Tada sam telefonom nazvala svoje i rekla da se više neću vratiti. Plakala sam, gušila se u suzama. Ali, tada mi je, Allah je tako odredio, ellhamdulilah, prišla jedna sestra, skromna žena i upitala me šta mi je, a ja sam joj kroz suze rekla da sam iz Bosne, a ona je meni na našem maternjem jeziku rekla da je i ona iz Bosne.

Tada me odvela u svoj stan gdje sam joj ispričala svoju životnu priču… U njenom stanu ostala sam i naredni dan i rekla sam joj da želim biti muslimanka. Gledala me u nevjerici i ja sam ponovila da želim biti muslimanka i tada sam joj ispričala o svojoj kliničkoj smrti i da sam tada vidjela Džennet, cvijeće, miris, neviđenu ljepotu.

Tog trenutka izgovorila sam šehadet i počela učiti o islamu, elhamdulillah. Učila sam sama, korak po korak… Sada sam, elhamdulillah, sretna, puna poleta, živim islam, živim sunnet poslanika Muhameda, a.s. Ovo je samo mali dio priče koja će možda biti pouka mnogima da se trgnu sa dna, vrate iz beskrajnog ponora izgubljenosti….
………………….

Sada sam sretna muslimanka, ali tuga se ipak ponekad pojavi, jer moja djeca nisu sa mnom, niti me sad prihvataju sa mahramom, pogotovo sa nikabom. Ali, ovo je moj put i cijena koju plaćam na dunjaluku: ’’Allahova roba je skupa, jer Allahova roba je Džennet’’…

Sestra F. H.