Priča o povjerljivom mladiću i izgubljenoj bisernoj ogrlici

Kadija Muhamed ibn Abdul-Baki el-Ensari el-Bezzar, poznatiji kao kadija El-Māristani (umro 535. godine po Hidžri), bio je jedan od istaknutih učenjaka iz oblasti hadisa. Za njega se veže fantastična priča koja je puna pouka, pa ćemo je u cijelosti prenijeti i ispričati za naše čitaoce.

Naime, muhadis Muhamed ibn Abdul-Baki el-Bezzar, ispričao je da je bio u Meki u sezoni hadždža i da je ostao bez novca. Nije čak imao ni toliko da bi mogao kupiti sebi bilo kakvu hranu. Jednog dana, gladan i iscrpljen, izašao je iz Harema Ka’be da potraži komad hljeba ili nešto drugo od hrane kako bi utolio glad. Dok je išao ulicom ugledao je zavežljaj od crvene svile bačen na zemlju. Kada je odvezao zavežljaj imao je šta i vidjeti. Unutra je bila skupocijena biserna ogrlica čija vrijednost je iznosila 50 000 zlatnika. On ju je uzeo i vratio se nazad.

Vraćajući se prema Haremu Ka’be, čuo je jednog starca kako viče: ”O ljudi, ja sam izgubio zavežljaj od crvene svile. Ko ga nađe dobit će nagradu u iznosu od 50 zlatnika.” Muhamed je prišao starcu i upitao: ”Šta se nalazi u zavežljaju?” Starac je odgovorio: ”U zavežljaju se nalazi takva i takva biserna ogrlica i ona vrijedi 50 000 zlatnika.” Uvjerivši se da biserna ogrlica, zaista, pripada tom starcu, Muhamed ibn Abdul-Baki nije se nimalo dvoumio, već ju je odmah dao starcu. Starac je izvadio pedeset zlatnika da mu dadne obećanu nagradu, ali je Muhamed glatko odbio, rekavši: ”Zar da uzmem toliki novac zbog toga što sam našao tuđu stvar i vratio je njenom vlasniku?! Ja ti nisam vratio zavežljaj zbog tvoje nagrade, već zbog želje za Allahovim zadovoljstvom.” Odbio je uzeti pedeset dinara iako je okolo hodao gladan i nije imao ni toliko novca da kupi koricu hljeba. Starac mu se iskreno zahvalio i uputio dovu Allahu za njega i otišao svojim putem.

Junak naše priče ostao je izvjesno vrijeme u Mekki, a zatim je odlučio da se ukrca u lađu i da na drugom mjestu pokuša naći sebi nafaku. Dok je sa ostalim putnicima bio u lađi, naišla je oluja i poigrala se sa njihovom lađom sve dok je u potpunosti nije uništila i potopila. Muhamed se, uz Allahovu pomoć, spasio tako što se uhvatio za jednu dasku od uništene lađe na kojoj su ga morski talasi nosili sve do obale. Bio je potpuno iscrpljen od borbe sa morskim valovima, i ulažući posljednje atome snage došao je do prve džamije koju je vidio u tom mjestu gdje se zaustavio. Ušao je u džamiju, a nije poznavao ni to mjesto ni bilo koga od ljudi u njemu. Jedan od muslimana mu je prišao i pitao ga odakle dolazi, a onda mu je on ispričao šta mu se desilo i kako se obreo na tom mjestu. Taj musliman je odmah otišao i donio mu hranu i odjeću. Njihovom razgovoru pridružili su se i ostali džematlije, pa su ga, između ostaloga, obavijestili da oni traže nekoga ko bi im bio imam u džamiji i ko bi im podučavao djecu Kur’anu. Kada im je rekao da je on hafiz Kur’ana, požurili su da se dogovore sa njim oko angažmana i oko imamske plaće. Tako se Muhamed potpuno neplanirano zaposlio kao imam i muallim u toj džamiji.

No, to nije sve. Jednoga dana došli su predstavnici džemata i rekli mu: ”U našem mjestu ima jedna djevojka koja je jetim, i mi bismo željeli da te oženimo njome.”

O tome je Muhamed ispričao: ”Insistirali su da oženim tu djevojku i ja sam prihvatio njihov prijedlog, ali sam tražio da dovedu djevojku da je vidim i da se upoznamo. Kada je djevojka ušla kod mene, ja sam na njenim grudima ugledao bisernu ogrlicu i nisam mogao skrenuti pogleda sa njene ogrlice. Bio sam izvan sebe od iznenađenja. Pa, to je ona ista biserna ogrlica koju sam našao u zavežljaju od crvene svile u Mekki i vratio je njenom vlasniku. Vidjevši da ja netremice gledam u njenu ogrlicu, djevojka je izašla iz moje sobe plačući i govoreći: ”On ne želi da gleda mene, već ne skida pogleda sa moje biserne ogrlice.” Nakon što sam im kao imam predvodio sabah-namaz, oni su me obavijestili o tome šta je djevojka rekla, a onda sam im ja kazao da sam bio začuđen kad sam vidio tu bisernu ogrlicu, jer je to ogrlica koju sam prije izvjesnog vremena našao u Mekki i vratio je njenom vlasniku. U tom trenutku svi prisutni su počeli glasno izgovarati tekbire, a zatim su me obavijestili da je vlasnik biserne ogrlice otac te djevojke i da, osim nje, nema druge djece. On je kod njih radio kao imam i prije izvjesnog vremena je umro. Međutim, od kako se vratio sa hadždža nije prestajao učiti ovu dovu: ”Moj Allahu, ja još nisam sreo mladića poput onoga što je našao moju bisernu ogrlicu! Moj Allahu, omogući mi da svoju kćerku jedinicu udam za tog mladića!”

Zatim su kazali: ”Eto, Allah je uslišao njegovu dovu, doveo te u ovo mjesto da se oženiš njegovom kćerkom, makar i poslije njegove smrti. To je nagrada za emanet i čistotu duše.”

(Ovo je vjerodostojna priča koju su zabilježili mnogi historičari, a koju je, između ostalih, prenio i ispričao i šejh Ebu Ishak el-Huvejni u toku svog sedmičnog predavanja.)

balkanplus.net