PRIČA O MLADIĆU IZ GAZE KOJI JE PRVI PUT VIDIO OCA DESET GODINA NAKON NJEGOVE SMRTI

Priča koja je pred vama dolazi iz porobljene Gazze, iz zemlje hiljada šehida, zemlje gdje se za Bajrame kupuju ćefini umjesto odijela. I ovo je priča o šehidima, o najbrojnijim stanovnicima Gazze. Ovo je priča o počastima koje je Uzvišeni Allah darivao šehidima.

Prije deset godina, 2004. godine, u mjesecu martu, u okršaju sa cionističkim okupatorima poginuo je Hasan Zuhd.

Toga dana, prije deset godina, njegova supruga Ummu Ahmed Zuhd (46) dok je pospremala kuhinju, čula je na lokalnom radiju ime svoga supruga među šehidima. Nije mogla vjerovati tome što je čula. Na trenutak je zastala zbunjeno, ali je ubrzo pred kućom čula skandiranja komšija koji su spominjali ime šehida. Radio je ponovo spomenuo ime njenog muža i mjesto na Islamskom fakultetu gdje je radio. Tada joj je bilo sve jasno.

Kao munja je pogodila vijest o preseljenju supruga, koji je iza sebe ostavio nju sa pet kćerki i sinom i drugu ženu sa jednom kćerkom. Njegova žena ga opisuje kao skromnog, pobožnog i nadase čovjeka koji je svima bio od pomoći. Žudio je za šehadetom, pa je često svoju djecu podsticao da čine dovu za njega da pogine kao šehid. Govorio im je: „Ako volite vašeg baba, onda molite Allaha da me uzme kao šehida.“

U to vrijeme njegov najmlađi sin Ahmed bio je u trećem razredu osnovne škole i oca se sjeća kao kroz maglu.

Deset godina nakon njegove pogibije, izraelska bespilotna letjelica ubija i njegovog sinovca Tarika Zuhda. Prije smrti, ovaj mladić je ostavio oporuku da ukoliko bude ubijen, bude ukopan u grobu svoga amidže, pored njega. Ime Tarik je dobio od svog amidže, u znak sjećanja na njegovog prijatelja šehida, Tarika Dehhana.

Ali, kada su počeli izvršavati njegovu oporuku, desilo se iznenađenje. Kada su otvorili Hasanov mezar, zatekli su njegovo tijelo, ukopano prije deset godina, kao da je juče ukopano. Na njemu nije bilo ni najmanje prašine, niti se oštetilo. Ruke su bile opružene i na njemu je bila odjeća u kojoj je ukopan.

Vidjevši to, prisutni su počeli tekbirati i veličati Allaha. Pozvali su njegovog sina Ahmeda, koji nije vidio oca deset godina i spustili ga u mezar. On je u plaču ljubio tijelo svoga oca, grlio ga, nakon deset godina… zaista je bilo teško odvojiti sina od oca šehida…

Nakon Ahmeda, u kabur je sišao Hasanov zatvorski drug, Dželal Sakr koji je 25 godina proveo u zatvoru i nije vidio svoga prijatelja u vrijeme pogibije i ukopa. Poljubio je svoga prijatelja kazavši: „Nisam te vidio punih 25 godina, a evo, Allah mi je propisao da te ovako vidim.“

Nakon toga su svi prisutni silazili u kabur i poljubili šehida Hasana, a onda ukopali i njegovog sinovca Tarika.

Nakon povratka sa dženaze, ispričali su njegovoj supruzi Ummi Ahmed šta se dogodilo, a ona je kazala: „Često puta ga sanjam… sanjam ga kako je živ, kako miriše. Također ga sanjam kako obavlja obrede hadža i umre. Pitala sam ga nekoliko puta u snu, ako je on živ, koga smo ukopali na njegovom mjestu… a on, uz osmjeh, odgovara: ‘Ja sam živ, i u izobilju sam…’ Uvijek se u snu smije.“

Nakon njegove pogibije mnogi prijatelji su ga usnili kao bijelu pticu koja lebdi… a prvo veče nakon akšama iz njegovog kabura proširio se predivan miris koji je, čak, izmamio i ljude oko mezarja da dođu i osjete tu ljepotu.

Njegova hanuma priča: „Svake godine pred početak školske godine, sam zabrinuta, ophrvana problemima i brigom kako ću osigurati porodicu i pripremiti djecu za školu. Ali, tokom noći ga usnijem kako dolazi, rukom me pomiluje po glavi, nasmije se i pruži mi duševnu snagu. Nakon toga osjetim divan osjećaj koji od mene odagna brigu i tugu…“

Ako su ovakve deredže za tijelo šehida, kakva ih tek nagrada čeka kod Uzvišenog Allaha…