Poruka 26-godišnje muslimanke koja je umrla od raka

Sestra muslimanka Rehab El-Buri je na ahiret preselila u svojoj 26-toj godini, 6.3.2011. Umrla je od kancera, i to nakon duge i hrabre borbe. Prije smrti je na svom blogu ostavila poruku od koje se možemo svi okoristiti, pa poslušajmo predivne riječi naše rahmetli sestre, i zamolimo Uzvišenog da joj se smiluje i uvede je u vrtove obećane Njegovim plemenitim robovima:

„Trebala su mi tri dana da prihvatim da ću ubrzo umrijeti. Prvog dana mi je um bio u haosu. Drugog sam dana otupjela. A trećeg su mi dana, moj muž i majka počeli ulijevati nadu i u svemu sam tome došla do važnih spoznaja:

1. Svi ćemo umrijeti. Ljudi koji su vijest o mojoj vijesti primili smireno, i oni koji su se uspaničili – i oni će svi jednog dana napustiti ovaj svijet. Smrt je jedna od onih životnih stvarnosti u koje možemo biti potpuno sigurni, ali se opet nekako zavaramo da joj možemo izmaći.

2. Ovaj život živimo samo radi – idućeg života. Provela sam svoj život kao muslimanka…klanjala sam i postila, ali sam si ipak dopustila da mi cilj u životu bude kupovina novih tanjira za iduće proslave, dobijanje popusta pri narednoj porudžbini, i potraga za jastucima koji se uklapaju s krem bojom moga kauča. U životu sam bila konzument i provela sam ga zabavljajući se i gubeći vrijeme. Dopustila sam da mi izmakne ono što je bilo istinski važno…
Da sam istinski živjela svoj život radi ahireta, ne bih se toliko bojala budućnosti koja je bila preda mnom. U Kur’anu stoji: „Život na ovome svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo onaj svijet je – život, kad bi samo oni znali!“ Kur’an, El-Ankebut, 64.

3. Niko od nas nema nikakve garancije na život. Naše zdravlje, naša imovina i naše porodice su samo emanet koji nam je povjerio Allah – i On nam ih može oduzeti kad god to, iz Svoje neizmjerne mudrosti, odredi. Svi mi tvrdimo da u ovo vjerujemo, ali se u praksi često puta spotaknemo. Ne znam ni sama zašto sam mislila da mogu iz uma odagnati misli o smrti još nekih 30 do 40 godina. A Allah, dželle dželaluhu, nam može duše uzeti u bilo kojem trenutku. Ja sam po tom pitanju ista kao i svi drugi ljudi – ne znam još kad će doći moj edžel, ali bih trebala da svaki dan živim i iskoristim kao da mi je posljednji.

4. Svaki je dan – POKLON. Saznanje o skorom napuštanju ovog svijeta mi je došlo poput poziva na buđenje, i to doživljavam kao blagodat jer mi Allah svaki dan pruža mogućnost da učinim još dobra i da se pokušam iskupiti za greške iz prošlosti. Jutra su mi, iz ko zna kojeg razloga, naročito teška. Mislim da mi je najgore kad se probudim iz sna i shvatim da i dalje moram da živim s ovom bolešću. Ipak, svako si jutro nastojim reći: „Elhamdulillah, danas se lijepo osjećam. Šta danas mogu učiniti od dobrih djela?“

Ove spoznaje, kao i podrška moje majke, muža, svekrve, mojih sestara, muževih sestara, moga oca i svekra, prijatelja i zajednice su mi ne samo pomogli da se izborim s onim kroz šta sam prolazila, već i da očekujem nagradu za svoja iskušenja i da pokušam da iskreno prihvatim Allahovu odredbu.“

Izvor:http://www.bosnjak-ks.com/