Ovo je bio najteži dan u Poslanikovom, s.a.v.s., životu

O prognani, tvoje ime ispunilo je dunjaluk

A sutra će se na svim usnama naći.

Njegov život postao je himna

Koju prenose s koljena na koljeno

Kamo sreća da su znali koga su prognali

A jadnici, obožavahu Lata i slijediše Menata.

Protjerali su ga u pećinu iz koje je pronikla

Veličina i slava čiju visinu ni zvijezde ne mogu dokučiti.

Protjerali su ga, a njegova vjera je dostigla vrhunac

Koji ni plamteće zvijezde nisu.

 

Dostigao je moć i slavu koju

Ni Kisra ni Kajsar u životu ne imahu.

Jednom je Poslanik, s.a.v.s., došao kod Aiše, r.a., sjeo pored nje i počeo razgovarati s njim. Razgovarali su poput muža i žene, a on se prisjećao starih događaja i prepričavao ih Aiši. Aiša ga je pitala o sjećanjima nakon Bitke na Bedru, Uhudu, ali i o drugim stvarima. Onda mu je kazala: Allahov Poslaniče, dan Uhuda je bio jako težak. Toga dana je ubijen ko je ubijen, a ranjen ko je ranjen – čak je i Allahov Poslanik, s.a.v.s., toga dana ranjen i slomljeni su mu sjekutići – pa jesi li imao teži dan od tog dana? Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: Da, Aiša, doživio sam od tvog naroda ono što sam doživio, ali najteže što sam doživio je na dan Akabe. Toga dana sam sebe izložio trojici braće, vođa plemena Sekif; Abduja’lilu b. Abdulkulali, Mes’udu i Habibu, sinovima Amra b. Umejra.

Njih trojica su bili vođe plemena Sekif i Poslanik, s.a.v.s., je s njima sjeo i pozvao ih u Allahovu vjeru. Jedan od njih je rekao: „Zar Allah nije imao nikoga drugog da pošalje do tebe?“ Drugi je rekao: „Ako je Allah tebe poslao, onda ću ja počupati ogrtač Kabe.“ Treći je kazao: „Tako mi Boga, ja neću pričati s tobom. Ako si ti poslanik, onda ja nisam dostojan da razgovaram s tobom.“ Poslanik, s.a.v.s., ih je tada napustio potišten i brižan.

Kazao je Aiši: Otišao sam od njih sa brigom na licu. Njegova briga nije bio dunjaluk, nisu bili ni užici, nije bila ni vlast. Njegova briga bio je poziv u Allahovu vjeru i dostavljanje poslanice, njegova briga je bila da ljudi prihvate vjeru. I ovo je jedan od znakova iskrenog daije, kao što Uzvišeni Allah kaže: Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju? (el-Kehf, 6) Tako je Poslanik, s.a.v.s., išao zabrinut, i u takvom stanju došao je do mjesta Karnu Se’alib. Tu ga je još više obuzela tuga, ali kada je pogledao prema nebu, prema oblaku iznad glave, u njemu je bio Džibril, koji ga je poselamio i obratio mu se: Allah Uzvišeni čuo je govor tvoga naroda, ono što su ti rekli i šta su ti odgovorili. On ti šalje Meleka brda da mu narediš ono što želiš da im uradi.

Potom mi se obratio Melek brda, nazvao mi selam i rekao: ‘Muhammede, Allah je zaista čuo riječi tvoga naroda koje ti je uputio. Ja sam Melek brda. Tvoj Gospodar poslao me tebi da mi narediš šta želiš. Ako želiš sravnit ću nad njima dva brda iznad Mekke?[1]

Ovaj događaj nam je potvrda da borba protiv ove vjere nije povezana samo sa Poslanikovim, s.a.v.s., putovanjem u Taif, već je povezana sa dugom etapom tvrdoglavosti, nijekanja i negiranja Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Dakle, historija nijekanja Allahovog Poslanika, s.a.v.s., tvrdoglavosti i pokušaja iskrivljenja slike islama na sve moguće načine, ružnim riječima i omalovažavanjem Poslanika, s.a.v.s., je veoma duga. Čak je bila i u suprotnosti s plemenitošću i moralima koji su Arapi posjedovali. Čak su, nakon što je jedna grupa ashaba učinila hidžru u Abesiniju, oni su za njima poslali deputaciju koja bi upozorila Abesince na Poslanika i njegove ashabe i zatražila od kralja da ih protjera iz Abesinije i vrati ih njihovom narodu.

Melek brda je ponudio Poslaniku, s.a.v.s., da na stanovnike Mekke obruši dva brda, pa je Poslanik, s.a.v.s., odgovorio: Nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti one koji će samo Njega obožavati i koji mu neće ni u čemu širk činiti.[2] Poslanik, s.a.v.s., je ovo kazao zbog svojih vizionarskih pogleda u protok stvari i događaja. Ali, u našoj kratkoročnoj percepciji, možda bi ovo bila rijetka prilika. Da se, možda, neko od nas našao u takvoj situaciji i da mu je ponuđeno što je ponuđeno Poslaniku, s.a.v.s., kazao bi: „Divne li ponude, sruši na njih ova dva brda.” Ovo su riječi običnih ljudi, koji stvari ne posmatraju dalekosežno kao što je to činio Allahov Poslanik, s.a.v.s., a ovo bismo mogli opravdati sljedećim:

Prvo: ti ljudi su mušrici, nevjernici i pagani. Čine Allahu širk čak i unutar Kabe. U okruženju Kabe nalazilo se 360 kipova koje su oni obožavali mimo Allaha.

Drugo: ovom narodu su pobijeni svi argumenti, predočeni su im dokazi i Poslanik, s.a.v.s., ih je pozvao u vjeru. Oni su znali njegovu iskrenost, povjerenje, vjeru i mjesto koje je među njima imao. Uprkos tome, odbacili su njegov poziv i ugnali ga u laž.

Treće: borili su se protiv muslimana i istjerivali ih iz svih mjesta.

Četvrto: sprečavali su arapska plemena da prihvate islam. Poslanik, s.a.v.s., je u vrijeme hadža i velikih sajmova predstavljao islam arapskim plemenima. Oni su se međusobno savjetovali, govoreći: „Da je istina ono u što poziva, povjerovao bi mu njegov narod. Oni su prvaci Arapa i najinteligentniji među nama. Pa kako da povjerujemo u njega prije njih? Ovo ne priliči nama niti našim plemenskim običajima.”

Peto: smrt i propast koja bi ih zadesila uslijed zemljotresa, propadanja ili sravnanja brda nad njima bila bi poučna priča. Onda bi i bliski i daleki kazali: Da nije bio vjerovjesnik, to se ne bi dogodilo. Allah ga je pomogao protiv onih koji su mu nasilje činili.

Možda bi to bio razlog da ljudi brže prihvate vjeru.

Dakle, ovo je klasično mišljenje. Ali pogledajmo u Poslanikovo viđenje situacije, dok je na vrhuncu tuge i žalosti kazao: Nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti one koji će samo Njega obožavati i koji mu neće ni u čemu širk činiti.

Da bismo shvatili suštinu priče, trebamo imati u vidu sljedeće:

Prvo: Poslanik, s.a.v.s., je nastojao da Uzvišeni Allah uputi njegov narod, pa makar oni i ne povjerovali u njega. Nadao se da će među njihovim potomcima biti onih koji će obožavati Allaha i koji Mu neće druga pripisivati

Drugo: Poslanik, s.a.v.s., nije želio da se dogodi nešto ovako, već je od Allaha molio da im odloži kaznu i da ih sačeka. Ovo ukazuje na Poslanikovu, s.a.v.s, prednost nad ostalim vjerovjesnicima, među kojima ima onih koji su tražili od Allaha da kazni njihov narod, nakon što su izgubili svaku nadu da će prihvatiti islam. Tako je Nuh, a.s., molio: I Nuh reče: Gospodaru moj, nemoj na Zemlji nikog od nevjernika ostaviti. (Nuh, 26)

Treće: Poslanikova, s.a.v.s., misija i vjerovjesništvo bili su utemeljeni na milosti. Zbog toga se Poslanik, s.a.v.s., smilovao svome narodu i uplašio se da ih ne zadesi smrt.

Četvrto: Ovo je pokazatelj Poslanikove, s.a.v.s., strpljivosti, uprkos konstantnoj gorčini, zlostavljanju i borbi koja se protiv njega vodila. Možda kada bi samo jedan dio toga se ispriječio pred nama mi bismo izgubili živce i izašli iz kolosjeka, tražeći da sve bude uništeno. Ali, Poslanik, s.a.v.s., je bio obasut smirajem, sigurnošću i strpljivošću čak i u najtežim trenucima.

Peto: Poslanikov, s.a.v.s., odgovor: Nadam se da će Allah iz njihovih kičmi izvesti one koji će samo Njega obožavati i koji mu neće ni u čemu širk činiti – ukazuje na to da se ova vjera temelji na razumskom uvjerenju i slobodi izbora. Ovaj narod je prihvatio Poslanikovu, s.a.v.s., da’vu nakon što je nestalo njihove vlasti i onoga što ih je sprečavalo u tome. Jasno su vidjeli istinu, kao što Uzvišeni Allah kaže: I Mi ćemo im pokazati dokaze naše na horizontima, a i u njima samima sve dok im ne postane jasno da je on istina. (Fussilet, 53) Primili su islam i slijedili Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i među njima je bilo onih koji su ubijeni ispred Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a bilo je i onih koji su se borili da štite Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Čak vidimo junake Kurejšija, poput Halida b. Velida, Ikrime b. Ebi Džehla, Ebu Sufjana b. Harba i druge, koji su se borili protiv Poslanika, s.a.v.s., kako su postali vođe imama i učenjaka. Allah je njima dao dobro i izbavljenje, pa ne da su iz njihovih kičmi i od njihovog potomstva postali muslimani, već su i sami oni postali muslimani uvjerivši se u istinitost vjere. Tako je sve došlo na svoje mjesto. Zbog toga je Poslanik, s.a.v.s., i poslat s dokazima i argumentima, a njegov najveći argument bio je Kur’an, kao vječna mu’džiza. U Kur’anu su brojni dokazi i nadnaravnosti, koje nisu povezane samo sa životom Allahovog Poslanika, s.a.v.s., već njih doživljavaju i u njima udjela uzimaju i oni koji dolaze nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s.

Da, Poslanik, s.a.v.s., se strpio,a  sa njime su se strpili i prva grupa vjernika, ashaba, sve dok im Allah nije otvorio zemlju. Poslanik, s.a.v.s., je preselio tek onda kada je vidio znake i nagovještaje pobjede. Tada mu je Uzvišeni Allah objavio: I kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u Allahovu vjeru u skupinama ulaze, ti slavi i hvali Gospodara svoga i za oprost grijeha moli, je On, doista prima pokajanje. (en-Nasr, 1-3)

Poslanikova pobjeda nije bila pobjeda snage i sile, to je bila pobjeda utemeljena na uvjerenju, na dokazima i čvrstim argumentima. Ovo je razlika između božanskog osvajanja, osvajanja koje je daleko od svakog vida nasilja i nepravde i imepratorskog osvajanja, čiji cilj je širenje teritorije, zgrtanje imetka, bogatstva i ostvarenje užitaka: A taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na zemlji ohole i da nered siju, a konačnica pripada bogobojaznima. (el-Kasas, 83)

[1]  Buhari (3231), Muslim (1795), Nesai (7706), Ibn Hibban (6561) i drugi.

[2]  Prethodni izvor.

 

Nemoj zaboraviti da podijeliš hair!

Autor: Selman el-Auda

iz knjige: Sa Allahovim miljenikom

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba