Oslobođenje Mekke – ispunjenje životne misije

Dok je Božiji Poslanik, s.a.v.s., s velikom tugom i bolom napuštao Mekku Allah, dž.š., mu na putu Hidžre objavljuje:

„Onaj koji ti objavljuje Kur’an sigurno će te vratiti u zavičaj. Reci: „Gospodar moj dobro zna ko je na Pravome putu i ko je u očitoj zabludi.“[1]

Nakon iscrpljujućih bitaka na Bedru, Uhudu i Hendeku Allah, dž.š., podsjeća na Svoje obećanje:

„Allah će obistiniti san Poslanika Svoga da ćete, sigurno, u Časni hram ući sigurni ako Allah bude htio – neki obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, bez straha. On je ono što vi niste znali znao i zato vam je, prije toga, nedavnu pobjedu dao.“[2]

Ovim riječima Allah, dž.š., je nagovijestio uspješan završetak misije Allahovog Poslanika, s.a.v.s. On će se sa svojim muhadžirima i ensarijama, svojim ashabima, vratiti u Meku.

Bez obzira što to nije bila njegova primarna zadaća Muhammed, a.s., se kroz vođenje brojnih bitaka (taktiku i strategiju), pripremu za bitke i načine rješavanja posljedica bitaka istakao kao jedan od najeminentnijih vojskovođa u povijesti ljudskog roda.

Nema nijednog Božijeg poslanika, a.s., koji je doveo svoju misiju do konačnog uspjeha u svim aspektima života, kao što je to postigao Muhammed, s.a.v.s. Kada je Muhammed, a.s., preselio na ahiret, ostavio je iza sebe cijeli Arabijski polutok u islamu i armiju ashaba odlučnih i spremnih prenijeti njegovu poruku u najudaljenije krajeve zemaljske kugle. To je uspio ostvariti s grupom svojih veoma požrtvovanih ashaba koji ranije nisu znali ništa o objavi, civiliziranom društvenom životu, svjetskoj politici, dobrim karakternim osobinama i samodisciplini.

Islam je od nemilosrdnih ratnika koji su vodili neprekidne građanske ratove načinio neustrašive borce, naoružane vjerom, znanjem, dobrim karakternim osobinama, humanošću i duboko vjerujući u Allahovu, dž.š., nepromjenjivu sudbinu. Cilj Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nije nikada bio graditi svjetsko kraljevstvo. On je poslan da vodi ljude ka spasu na oba svijeta, materijalnom i duhovnom, on je došao da im podari život, a ne smrt.[3] I to je demonstrirao čak i kroz vođenje oružanih akcija.

Otuda je oslobođanje Meke 20. ramazana 8. god. po H. jedan od najznačajnijih događaja ne samo za Muhammeda, s.a.v.s., i njegove ashabe, nego i za cijelu muslimansku povijest i ono nema samo vojno-politički, već i moralno-etički i duhovno-vjerski značaj. Oslobađanjem Meke nisu samo okončane vojne aktivnosti protiv mekanskih idolopoklonika, nego su stvorene pretpostavke za efikasno suprotstavljanje svjetskim velesilama Bizantiji i Perziji, ali i privedene kraju aktivnosti na izgradnji duhovno i moralno jakog muslimanskog društva i pravedne države.

Historijski kontekst

Uvidjevši svoju grešku kršenjem mira, mušrici Meke šalju svog prvaka Ebu Sufjana da obnovi ugovor o miru. Ebu Sufjan je krenuo u Medinu uvjeren da će ugovor obnoviti, jer je njegova kćerka Ummu Habiba bila supruga Muhammeda, a.s., pa je smatrao da će njezina intervencija kod Resulullaha pomoći da se ugovor produži. Međutim, Ummu Habiba ne samo da nije intervenirala kod Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nego svome ocu nedvosmisleno kazuje da on ne može sjesti na prostirku na kojoj sjedi Božiji Poslanik, s.a.v.s., što je njemu bio jasan znak da od svoje kćerke ništa više ne može očekivati. Nakon ovoga Ebu Sufjan se direktno obraća Resulullahu. Muhammed, a.s., je primio Ebu Sufjana, ali odgovor Muhammeda, a.s., bio je vrlo jednostavan: ŠUTNJA. Pokušava Ebu Sufjan dalje intervenirati kod Ebu Bekra, Omera i Alije, ali svi oni odbiju da se u to miješaju. Neobavljena posla Ebu Sufjan se vraća u Mekku.[4]

Muhammed, a.s., naređuje mobilizaciju i poziva saveznike da mu se pridruže u pohodu na Mekku. I pored mjera predostrožnosti koje su sprovedene, Hatib ibn Ebu Belte’a, inače dobar musliman, pokušao je da o tome obavijesti rođake u Meki. Žena koja je obavještenje trebala prenijeti do stanovnika Meke sakrila je pismo u pletenice, ali je uhvaćena i vraćena u Medinu. Hatib koji je pozvan na odgovornost, pravdao se time da je htio obavijestiti i zaštititi porodicu koja je ostala u Meki. Hazreti Omer, r.a., poznat po svoj energičnosti, tražio je da se Hatib smakne. Muhammed, a.s., je uzviknuo: „Ne nagli, Omere, Bog je isuviše milostiv prema herojima koji su se borili na Bedru.“[5]

Desetog dana ramazana 8. godine po Hidžri, tj. početkom januara 630. godine, Muhammed, a.s., je sa 6.000 boraca krenuo iz Medine prema Meki. Na putu prema Meki Muhamedu, a.s., i ashabima pridružili su se muslimani iz plemenâ koja su primila islam, tako da je dolaskom na brda iznad Meke vojska pod komandom Muhammeda, a.s., brojala oko 10.000 boraca. Noć uoči ulaska u Meku, Muhammed, a.s., je kao vješt strateg, naredio da svaki borac naloži vatru kako bi izgledalo da se večera sprema za nekoliko desetina hiljada ratnika. Ebu Sufjana koji je te noći u pratnji svog osiguranja išao u izvidnicu i obilazak predgrađa Meke, zarobila je straža i dovela do glavnokomandujućeg.[6]

Kada je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, htio krenuti za Meku reče Abbāsu: „Zadrži Ebū Sufjāna u tjesnacu kraj doline da Allahovi vojnici pored njega prođu i da ih on vidi.“ Abbās pripovijeda: „Ja sam upravo tako i postupio, zadržao sam ga na mjestu koje je Poslanik odredio, a pored nas su prolazila plemena sa svojim bajracima. Kad god bi pored njih prošla nova grupa, Ebū Sufjān bi upitao: ‚Abbāse, ko su ovi?‘ Ja bih mu odgovorio: ‚Sulejm!‘ A on bi se pitao: ‚Šta ja imam sa Sulejmom?!‘, i tako dalje, sve dok nije prošla brigada sastavljena od muhadžira i ensarija, od oklopa se ništa od njih nije vidjelo, ništa osim očiju. Ebū Sufjān zapanjen reče: ‚Hvaljen neka je Allah! Ko su ovi, Abbāse?!‘ ‚Ovo je Allahov Poslanik sa svojim muhadžirima i ensarijama!’, ja mu odgovorih. Ebū Sufjān na ovo reče: ‚Protiv ovih niko nema nikakve snage ni šanse!'[7]

Muslimanske čete raspoređene u borbenom položaju, dobile su naredbu da ne smiju upotrijebiti oružje niti silu, osim u slučaju da budu napadnute. Kad je Muhammed, a.s., čuo da je Sad ibn Ubada rekao „da je danas dan pokolja i da niko od mušrika neće biti pošteđen”, oduzeo mu je komandu, i vođstvo nad četom povjerio njegovom sinu, Kajsu ibn Sa’du.[8]

Kad je Muhammed, a.s., stupio u harem Ka’be svuda unaokolo ugledao je 360 božanstava u obliku kipova i idola. Jedno po jedno je uništavao učeći kur’anski ajet: I reci: „Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista nestaje!”[9]

Poslanik, s.a.v.s., se vratio na polaznu tačku svoje misije. Iskusio je progon, rat i vraćao se na izvor u miru, ovjenčan pobjedom. Bilo je to više od fizičkog životnog puta, bilo je to inicijacijsko putovanje srca i svijesti koje prolazi kroz etape velikog džihada koji ljude vodi od prirodne tenzije strasti do duhovnog mira. Vratio se različit po intenzitetu svojih napora i strpljenja, a ipak istovjetan sebi u svojoj vjernosti poruci. Kad je otišao molio se Jedinom, uvjeren da će se jednoga dana vratiti da se moli kod Božije Kuće. Napustio je Meku kao čovjek koji kreće na svoje životno putovanje, u dubini duše uvjeren da će se jednog dana vratiti izvoru, središtu, blizu svoga srca, da će se vratiti izvoru Života, pulsu Božanskoga.[10]

Duhovna dimenzija oslobođenja Mekke

Rušenjem kipova oko Kabe Muhammed, a.s., vraća Kabu njezinoj prvotnoj, primordijalnoj namjeni i svrsi da svjedoči i ukazuje na Allahovu jedinost, ali istovremeno oslobađa čovjeka od idolopoklonstva, od ponižavajućeg obožavanja i klanjanja bilo čemu ili bilo kome stvorenom.

Bilalovo učenje ezana, također, proklamira Allahovu jedinost, pokornost i predanost Božijeg Poslanika, s.a.v.s., svome Gospodaru, ali i slobodu i ravnopravnost među ljudima, jer jučerašnji rob kojem nisu davali ni pravo na život obznanjuje najviše istine vjere i time usmjerava ponašanje drugih.

Muhammed, a.s, uspijeva se vratiti u rodni grad, itaj grad, kao centar bezboštva, lažne vjere, paganstva, poroka, nepravde, zabluda, predrasuda i idolatrije, uz Allahovu pomoć, milost i uputu povratiti u svjetsko središte istinske vjere(tevhida).

Koliko god je Muhammed, a.s., zaslužan za afirmiranje Allahove jedinosti (tevhida) kada su u pitanju muslimani, toliko je zaslužan za čovječanstvo što ga je oslobodio iluzije o lažnim božanstvima.[11]

Oslobođenje Mekke je, uz veoma mali broj žrtava, jedna od najgrandioznijih vjersko-duhovnih, moralno-etičkih, kulturno-civilizacijskih i pravno-običajnih revolucija u povijesti svijeta. Tim oslobođenjem Kabi je vraćena iskonska i nezamjenjiva uloga da bude Kuća tevhida i duhovna centrala za koju su vezane i kojoj su okrenute sve džamije i mesdžidi svijeta. Tako će Kaba do Sudnjeg dana biti i ostati simbol, znamenje i svjedočanstvo tevhida i negacija širka i idolatrije, ali i Kuća slobode, povjerenja i sveljudskog okupljanja i jedinstva.[12]

Nakon oslobođenja Meke karavana monoteizma nastavlja svoje putovanje do prijestolnice Kisre i u unutrašnjost Bizantijske imperije. Meka će, zaista, od danas postati mjesto rađanja nove kulture i civilizacije od kojih će cijeli svijet obući odoru sveopće ljudske sreće.[13]

Moralna dimenzija oslobađanja Mekke

Kada je vidio muslimanske borce kako ulaze u grad Ebu Sufjan je rekao: „On, Muhammed, ne osvaja kapije, kuće i imanja, već osvaja ljudska srca i duše. To je potpuna pobjeda.“[14]

A on, Muhammed, a.s., kao izraz skromnosti i zahvalnosti pred istinskom Allahovom veličinom, gotovo je polegao na svojoj kamili. Tako Poslanik mekanske idolopoklonike nije pobijedio zatvorima, smrtnim kaznama, pljačkom i razaranjem grada, već osvajanjem njihovih srca i duša, njihovim prihvatanjem islama i suočenjem s Gospodarem svjetova i stvorenja.[15]

Od trenutka kada su čuli da Muhammed, a.s., stiže sa svojom vojskom i kada su propale nade da im se mogu vojno suprotstaviti idolopoklonike Meke su morile brige i iscrpljivala su ih pitanja šta će Poslanik, s.a.v.s., učiniti, na koji način će ih kazniti za sva zlodjela koja su njemu i njegovim sjedbenicima činili. Nakon što su se okupili Poslanik, s.a.v.s., ih pita: „Kurejšije! Šta mislite da ću uraditi s vama?“ Odgovorili su, potajno se nadajući da im danas ipak nije došao kraj: „Samo dobro. Ti si plemenit brat i sin plemenitoga, a moćan si!“ Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Reći ću vam isto ono što je rekao moj brat Jusuf: ‚Ja vas sada neću koriti‘, reče – ‚Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!'[16] Idite, slobodni ste!“

„Idite, slobodni ste”, ostala je zabilježena u povijesti ljudskog roda kao poruka ljubavi, humanizma i tolerancije. Poruka FETHAostala je neponovljiva u povijesti ljudskog roda. Poslije riječi: „Idite, slobodni ste”, Muhammed, a.s., je održao čas historije protkan humanizmom, ljubavlju, tolerancijom i plemenitošću. Samo je Resulullah mogao izgovoriti riječi: „Idite, slobodni ste”, iako je bio svjestan koja su sve zla i zločine uradili mušrici u periodu od dvadeset i jedne godine.[17]

Nakon velikodušnog praštanja svih uvreda, proganjanja, ubistava i zlostavljanja Mekelija koja su činili nad prvim muslimanima, Hinda, žena Ebu Sufjanova, koja je u Bitki na Bedru izgubila oca, brata i amidžu i od neopisive mržnje naručila ubistvo, a potom i mrcvarila mrtvo tijelo h. Hamze, grizući mu jetru, jer ga je smatrala najodgovornijim za ta ubistva, nakon riječi praštanja Muhammeda, a.s., rekla je: „Muhammede, do danas nije bilo čovjeka na svijetu kojeg sam mrzila više od tebe, a od danas nema onoga koga bih više voljela od tebe“.[18] Slične riječi, također je izgovorio Safvan ibn Umejja nakon što mu je Poslanik, s.a.v.s., dao neuobičajeno veliki plijen nakon Bitke na Hunejnu.[19]

Kad je Ikrima ibn Ebu Džehl prilazio Poslaniku, s.a.v.s., da prihvati islam on je upozorio ashabe: „Ikrima, Ebu Džehlov sin, dolazi vam kao vjernik. Nemojte vrijeđati njegovog oca, jer vrijeđanje mrtvih uznemirava žive, a ne dopire do mrtvih.“ Podsjetio ih je ne samo da oproste nego i da imaju na umu da se ljudi ne mogu kriviti za tuđe greške, pa ni očeve, shodno kur’anskom ajetu: „I nijedan grešnik tuđe grijehe neće nositi.“ Tražila se razboritost i plemenitost duše.[20]

Poslanik, s.a.v.s., se u Meku vratio kao pobjednik i velikodušnost koju je pokazao iznenadila je čak i njegove najžešće protivnike. Dok su ga mnogi vrijeđali, borili se protiv njega i čak ubili neke njegove rođake i najdraže ashabe, on im je ponudio oprost, prelaženje preko prošlosti i zaštitu. Kur’an spominje one koji su „ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‚Gospodar naš je Allah‚[21] Objava također spominje da će se potlačeni, kad pobijede, isticati po svom ljudskom i dostojanstvenom držanju i ponašanju, jer su oni „oni koji će, ako im damo vlast na Zemlji, namaz obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih.“[22]

Poslanik je bio živi primjer takve plemenitosti. Nije pokazao interes za osvetom, bogatstvom ili moći. Skrušeno je ušao u Meku, otišao klanjati i činiti sedždu kod Kabe, porušio idole, izgovorio brojne dove koje izražavaju povjerenje u Jedinog Boga i njegovu zahvalnost i konačno ustanovio mir u Meki.[23]

Božiji Poslanik, s.a.v.s., odrasta uz Kabu, kojoj su njegovi sugrađani promijenili suštinu. Ona više nije obilježje i znak Allahove jedinosti, kao što je bila kada ju je Ibrahim, a.s., gradio sa svojim sinom Ismailom, a.s., nego je postala simbol idolopoklonstva. Svako pleme je imalo svoga idola u haremu Kabe. Međutim, za sve to vrijeme pozivanja u islam i insistiranja na Allahovoj jedinosti Božiji Poslanik, s.a.v.s., nikada nije poduzimao bilo kakve aktivnosti kako bi uništio te kipove oko Kabe. On ih trpi punih 13 godina u Meki kao Poslanik i još osam nakon što je učinio hidžru u Medinu. Čak i kada obavlja naknadnu umru nakon Ugovora na Hudejbiji Poslanik, s.a.v.s., ne uništava kipove. On ima jaku državu i moćnu vojsku iza sebe, ali nema nikakve ovlasti nad samom Mekom. On uništava kipove tek kada zadobiva potpunu političku i vojnu vlast u Meki. Poslanik, s.a.v.s., insistira na suštinskim promjenama, promjeni ljudi, njihovog uvjerenja i vjerovanja, a kada to promijeni onda je lahko ukloniti kipove iz Kabe. Onda oni sami padaju. Nijedan biograf koji iznosi detalje o oslobađanju Mekke nije zabilježio da se iko usprotivio rušenju kipova oko Kabe, jer su oni dotadašnjim idolopoklonicima sada postali samo svjedoci i ružno podsjećanje na njihovu primitivnost i zabludu. Sama Hinda je to jasno izrazila kada je rušila svog idola: „U vezi s tobom bili smo u velikoj zabludi!“[24]

Ovo je odlična lekcija o toleranciji, ali i o postupnosti i istrajnosti u postizanju svojih ciljeva.

Vojna dimenzija oslobođenja Mekke

Zadivljuje sigurnosna kultura koju je pred oslobođenje Meke pokazao Božiji Poslanik, s.a.v.s. Naredio je mobilizaciju u Medini, ali niko od ljudi, pa ni najvjerniji prijatelj Ebu Bekr, ni najdraža žena h. Aiša, nisu znali koji je krajnji cilj pohoda. Muhammed, a.s., je uspio do posljednjeg trenutka tajiti krajnje odredište svoje vojske tako da je, bez obzira na višednevno putovanje vojske, uspio iznenaditi idolopoklonike Meke. Poslanik, s.a.v.s., je došao s 10.000 boraca pred Meku, a toliko su idolopoklonici već imali u Bitki na hendeku, što je sasvim izvjesno da su mogli osigurati i za odbranu Meke čime bi se ovaj pohod muslimanske vojske u velikoj mjeri iskomplicirao.

Pouke i savjeti

Onaj koji ima viziju ima se i čemu nadati i on će raditi na osmišljavanju strategije kako do tog cilja doći. Muslimani su danas na pojedinačnom, a poglavito na kolektivnom planu bez vizije o tome gdje sebe vide za deset, dvadeset, a gdje za pedeset godina.

Da li se sjećate dana kada je Resulullah, s.a.v.s., izišao iz Meke u pravcu Jesriba krijući se po stijenama i dolinama, a prije toga su to mnogi učinili. To je bila hidžra u ime Allaha, ostavljajući svoj imetak, porodicu, zemlju, a sve to zbog toga da bi sačuvali svoj din.Oni koji su spremni napustiti svoj zavičaj sa svom imovinom, rodbinom i prijateljima da bi očuvali islam na kraju sve to dobivaju. Ali, oni koji izgube islam ništa im neće značiti ni koristiti njihova imovina, bez obzira kolika bila, prijatelji, pa ni porodica.

Muhadžiri se vraćaju u svoju zemlju, svojoj prorodici i imetku. Postali su jaki nakon slabosti, a oni koji su ih protjerali dočekuju ih sa strahom i pognutih glava.

Stanovnici Mekke ulaze u vjeru u grupama, a Bilal koji je nekada bio kažnjavan od mušrika penje se na Ka’bu i uči: „Allahu ekber…“ To je isti glas koji je pod udarima biča nekada izgovarao riječi: „Ehad, Ehad!“

Slučaj Hatiba ibn Ebu Belte’a ukazuje na čestu naivnost muslimana jer druge prosuđujemo na osnovu nas samih. Mislimo da ako mi ispunjavamo ugovore, ako mi nastojimo održavati dobre prijateljske odnose s drugima da će na isti način to drugi uzvratiti. Tome se nadao i Hatib, mogao je dovesti u pitanje cijeli pohod, izazvati smrt mnogih svojih saboraca samo zato što je smatrao da može zaštiti svoju porodicu ako mekanske idolopoklonike obavijesti o kretanju muslimanske vojske.

Istovremeno, ovaj slučaj nam pokazuje da se zbog jedne greške koju čovjek u životu učini ne smiju zaboravljati sva njegova dobra djela i sve zasluge koje učinio za islam. Hatib je bio učesnik Bitke na Bedru i zbog toga mu je Poslanik, s.a.v.s., oprostio ovaj izdajnički čin.

U davanju zakletve na vjernost učestvuju i žene s muškarcima što ukazuje na potpunu jednakost u svim odgovornostima s kojima je zadužen musliman. Zbog toga svaki islamski vođa treba da uzme u obzir i učešće žena u uspostavljanju islamskog društva, kao što uzima i rad muškaraca. Otuda žena muslimanka treba da poznaje svoju vjeru, kao i sam muškarac, i da se naoruža znanjem i time bude spremna da se suprotstavi svim spletkama koje joj se spremaju.[25]

Oslobođenje Meke zorno i povijesno kazujei svjedoči da je islam vjera mira, sigurnosti, reda, poretka, istine, pravde i slobode, a ne nemira, nesigurnosti, nereda, nepravde i neistine: „Vi koji iskreno i dosljedno vjerujete! Kročite u mir svi odreda, a ne idite šejtanovim stopama, jer on vam je doista očiti neprijatelj!“[26]

„Kada Allahova pomoć i pobjeda dođu, i vidiš ljude kako u skupinama u Allahovu vjeru ulaze ti veličaj Gospodara svoga hvaleći Ga i moli Ga da ti oprosti, On je uvijek pokajanje primao.“[27]

[1] El-Kasas, 85.

[2] El-Feth, 27.

[3] Više v.: Fethullah Gulen, „The Military Achievements Of God’s Messenger“, http://www.thewaytotruth.org/jihad/general.html (5. 3. 2009. god.) U drugim izvorima se spominje da je Poslanik, s.a.v.s., predvodio 8 bitaka, izvršio 18 napada i isplanirao 38 različitih vojnih akcija. (http://www.taqrir.org/showarticle.cfm?id=744&pagenum=2, 29. 3. 2009.) Također se u literaturi navodi da je Poslanik, s.a.v.s., učestvovao u 26 vojnih poduhvata. (Više v.: Mehmed Handžić, „Opći pogled na državnički rad Alejhisselamov“, u: Esad Duraković (ur.), „Teme iz opće i kulturne historije“, Izabrana djela, Ogledalo, Sarajevo, 1999., II, str. 162.)

[4] Osman Kavazović, „Oslobođenje Mekke“, http://medzlisgunja.com/index.php?option=com_ content&view=article&id=82:dan-osloboenja-mekke-jevmul-feth&catid=34:hutbe&Itemid=53 (27. 7. 2011.)

[5] O. Kavazović, nav. članak.

[6] O. Kavazović, nav. članak.

[7] El-Buti, Razumijevanje života Muhammeda, a.s., str. 398.

[8] Više v.: Muhammed el-Gazali, Fikhus-sira, str. 393.; http://www.fustat.com/I_hist/fath_makkah.shtml (28. 7. 2011.)

[9] El-Isra, 81.; Kavazović, nav. članak.

[10] Više v.: Tarik Ramadan, Stopama Božijeg Poslanika: pouke iz života Muhammeda, a.s., str. 187.

[11] Mustafa Spahić, „Oslobođenje Mekke“, Oslobođenje, 29. august 2010., str. 11.

[12] M. Spahić, nav. članak, str. 11.

[13] El-Buti, Razumijevanje života Muhammeda, a.s., str. 427.

[14] Spahić, nav. članak, str. 11.

[15] Spahić, nav. članak, str. 12.

[16] Jusuf, 92.

[17] O. Kavazović, nav. članak.

[18] Munir Muhammed el-Gadban, El-Menhedžul-hareki lis-sira en-nebevijja, str. 639.

[19] M. M. el-Gadban, nav. djelo, str. 634.

[20] T. Ramadan, nav. djelo, str. 186.; El-Gadban, nav. djelo, str. 631.

[21] Kur’an, 22:40.

[22] Kur’an, 22: 41.

[23] T. Ramadan, nav. djelo, str. 189.

[24] El-Gadban, nav. djelo, str. 638.

[25] Vidi: http://sahwa.info/downloads/knjige/sira%20poslanika/vjerovjesnici/45osloboenjemekke.htm (25. 7. 2011.)

[26] El-Bekara, 208.; Spahić, nav. članak, str. 13.

[27] Kur’an, 110: 1-3.

Tags: Zuhdija Hasanović