Odvajanje od onog što volimo radi približavanja Onome koji nas voli

Vrijeme globalizacije je vrijeme stalnih kretanja, učestalih promjena i novih početaka. Veoma često ljudi u određenom mjestu provedu nekoliko godina, te ponovo idu dalje, počinju život na novom mjestu, iz brojnih razloga. Kroz upoznavanje drugog i drugačijeg, čovjek širi vidike, ruši predrasude i izlazi izvan ograničenosti lokalnih zajednica u svakom pogledu. To je sjajno.

Međutim, nije jednostavno počinjati svoj život više puta, na više lokacija, u više kultura. Nije jednostavno ostaviti podržavajući sistem porodice i prijatelja i otići negdje gdje si potpuni stranac i kada ti ta podrška zapravo najviše treba.

Nije jednostavno ponovo graditi dom, ponovo graditi karijeru i ponovo graditi prijateljstva. Daleko od toga da se u tome ne krije i izazov, uzbuđenje koje samo nešto novo može unijeti u naš život, kreativnost koja se iznova budi, jer je bila uspavana u životu punom rutine, predvidivosti, uhodanosti. Pa ipak, zbog straha od neizvjesnosti mnogi ljudi se teško odlučuju na velike promjene, na kretanja koja mijenjaju život, ili ih teško podnose ako su im nametnuta. Odbijamo nešto u čemu nam Sveznajući garantuje bereket.

Vjernik mora da razmisli šta je istinski smisao odvajanja od poznatog i dragog? Iz ličnog iskustva, sa sigurnošću tvrdim da je to približavanje Onome koji treba da nam je najdraži, Onome koji je uvijek uz nas gdje god da odemo. Sve što je potrebno jeste da to shvatimo i da mi pronađemo Njega! Ako sami ne umijemo, Milostivi nas odvoji od onoga što nam je bilo veoma bitno, kako bismo spoznali nešto još bitnije. Onaj koji nas je stvorio i koji nas najbolje poznaje želi da svoja srca ne vežemo ni za šta drugo osim za Njega. Ima li iko više prava da bude u srcu stvorenja nego njegov Stvoritelj? Nema. Međutim, ljudi to često ne shvataju. Čak i vjernici veoma često vezuju svoje srce za nešto drugo mimo Allaha – za roditelje, za dijete, za supružnika, za prijatelje, za posao, za novac, za kuću…lista je veoma duga.

A ono za šta ti je srce vezano postaje tvoj gospodar, htio ti to ili ne. Dovoljno je da pogledamo oko sebe i vidjet ćemo da je ovo istina – koliko roditelja bukvalno “robuje“ svojoj djeci, koliko osoba živi samo radi supružnika, koliko ljudi život i čast daje za karijeru, za novac, koliko osoba gubi identitet da bi zadržalo prijatelje…? Mnogo. Zbog toga je danas većina ljudi izgubljena. Slaba. Neodlučna. Nepravedna. Depresivna. Izgubili smo prioritete, a samim tim i svrhu postojanja. Zbog svega toga Gospodar želi da nam pomogne – pa nas iskuša upravo odvajanjem od onoga za šta smo srce vezali. To nije nepravda, to je milost Najmilostivijeg. To nije kazna, to je lađa spasa za svakoga ko svoje srce i razum otvori dovoljno da bi shvatio.

Ako srce vežemo prvenstveno za Najmilostivijeg, Vječnog, Živog, Silnog, nema te promjene koja će nam donijeti očaj, jer znamo da je On uz nas uvijek. Čak i kada mi nismo uz Njega. On je tu čak i da smo sami na planeti. On je tu gdje god da odemo. On je taj koji nas voli više nego sto majka voli svoje dijete. Pa jel’ ima veće ljubavi? Kako da onda neko drugi u svojoj nesavršenosti, promjenljivosti, kolebljivosti, gospodari našim srcem? Kako da to srce onda ne bude slomljeno više puta, povrijeđeno, uništeno?

Samo nas Najmilostiviji neće nikad napustiti, povrijediti niti izdati. Samo nam On može uvijek pomoći. Samo je On nepromjenjiva istina. Vječni, Savršeni, Silni, Gordi, Veličanstveni…jedini dostojan robovanja. Želi da nas nauči da gdje god bili i šta god radili, suštinski zapravo imamo samo Njega. Ili nemamo…ako ne želimo da imamo. On nam daje bezbroj šansi. Ljudi nam ne mogu to pružiti, otići će od nas svojim putem ili nas povrijediti, svjesno ili ne, razočarati. To je u ljudskoj prirodi. Ako ne umijemo da odvojimo svoje srce od ljudi, mjesta ili stvari, a vezali smo se previše, Uzvišeni nas onda odvoji od toga, za naše dobro. Vraća nas Sebi. Da progledamo. Da shvatimo. Da sebi ne činimo nepravdu. To je garancija sretnog života. Kada osvijestimo veličinu Veličanstvenog, shvatimo manjkavost nas samih, ali i drugih ljudi. Tada smanjimo očekivanja od insana, čime smanjimo i broj razočarenja, a povećamo samilost i opraštanje. Shvatimo da naša sreća ne smije ovisiti o lokaciji na kojoj živimo, o ljudima koji nas okružuju, o našem finansijskom statusu…

Sreća je u smiraju duše, a smiraj je u vezivanju srca za Gospodara. Tek tada svaka osoba i svaka stvar na koju naiđemo na našem životnom putu dobije pravi smisao. Spoznamo istinu – na ovom svijetu smo zaista samo putnici. Idemo sa jedne stanice na drugu, dok se put ne okonča stizanjem na Ahiret – naše glavno odredište, sa “koferom“ dobrih i loših djela. I zaista, kad čovjek ovako postavi stvari, njegov dom je gdje god se on nalazio u određenoj etapi života, voljene osobe su uz nas iako su daleko, jer duša dušu ne može izgubiti, a ono što nas motiviše je želja da zaslužimo sreću u vječnosti, u društvu baš tih, najdražih, osoba od kojih smo privremeno odvojeni.

Hana Harbić-Mušić
IslamBosna.ba