Običaj u pojedinim mjestima kad neko umre !!

—      da se odmah izbaci iz kuće sva hrana koja je bila spremljena za jelo, kao i sva voda, koja se zatekla u posuđu;

—      da se odmah platnom ili nečim drugim zastru sva kućna ogle­dala;

—      da se odmah čim se umrla osoba okrene prema kibli ili pokrije čaršafom, donese u jednom sudu brašna ili pšenice u koje se usadi svijeća pa se to stavi više glave umrle osobe. To sve tako stoji dok se mrtvac ne iznese iz sobe, a zatim se to dadne nekoj sirotinji;

—     da se kuća ne mete dok se umrla osoba ne iznese iz te kuće, pa ma­kar tu ležao i 2 – 3 dana, jer vjeruju – ako se bude melo da će se »za­mesti« cijela porodica;

—      kad imam ili bula budu krojili ćefine — ne smiju se služiti ma­kazama, niti kod šivenja ćefina smije biti uzlova, jer će se – vjeruju – makazama prerezati daljnji napredak u životu porodice, a ako na ćefinima bude uzlova, da će im time biti zavezana sreća;

—  čuvati mrtvaca da ga ne preskoči mačka, jer bi se — vele — mogao povampiriti. Ne treba se plašiti mrtvih, jer se sigurno još nikad mrtvi nije povam­pirio. To su najobičnije bajke. Živi su opasni, njih se treba bojati, ako su naopake naravi.

— da iz sobe do mjesta kupanja umrlu ženu iznose s tekbirima i još nekim drugim učenjem, i to u horu. Istina, to se radi samo u jednom našem manjem gradiću i to pod »dirigovainjem« mjesne bule koja neće da zna da kod umrle osobe prestaje svako učenje dok se ista ne ukopa. Čudne li demagogije?!

—      da iza umrle osobe spaljuju njene haljine, umjesto da ih operu, pa ako ništa drugo da ih podijele siromasima. Tačno je da bi u pojedinim slučajevima trebalo izvršiti i dezinficiran je cijelog stana, a ne samo po­steljine, odjeće i obuće, ali odjeću ne treba spaljivati.

—      kad umrla osoba bude okupana i u ćefine zamotana – zakolju brava i prenesu ga preko iste, dok još nije podignuta iz tenešira. Ovo čine – vjerujući – da će bitii veći berićet u sitnoj stoci;

—       da se iskupi sav hajvan pred kuću pa kad se mrtvac ponese da se pronese između hajvana – vjerujući –  da onda neće ni jedan komad uginuti ili na bilo koji drugi način nastupiti manjak u hajvanu;

—      da muškom djetetu – koje je umrlo neosunećeno – dok je još na teneširu prelome mali prst na ruci;

—      imam se ne smije obazrijeti kad se dženaza ponese od kuće, jer ako to učini – vjeruju – mogao bi ubrzo još neko umrijeti;

—      zahtijevaju da prvu noć poslije sahrane umrle osobe imam prenoći u sobi u kojoj je dotični umro;

—      kad se ponese dženaza da se za istom razbije bokal ilil nešto slično od stakla, da bi se – vele – na toj žalosti sve završilo;

—      muž ne smije ponijeti svoju ženu, niti je u kabur spustiti, jer je za nju postao tuđin, a svako drugi smije. Čudna li rezonovanja?!

—      kad se dijete spušta u kabur treba ga tri puta pomaknuti napri­jed – da mu majka ne bi postala nerotkinja;

—     prilikom zakopavanja mrtvaca neće uzeti lopatu iz ruke, nego je valja bacaiti na zemlju pa da je tek onda drugi uzme. Za to se ne govori: »Daj mi lopatu« — nego: »Baci lopatu«!

—       dijele novac — sadaku na kaburu i (to svakome odreda – bio siromah ili bogat). Podijeliti nešto siromasima na ime sadake, a pred dušu umrle osobe ne samo da je pohvalno, nego u najviše slučajeva  potrebno, ali ne i oni­ma koji su imućni.

— kada se vraćamo s dženaze – vele – ne valja se nikome svraćati, niti se valja, kome uvratiti kad se vraćamo kući ako smo bili kod nekog na žalosti ili na prvome tevhidu;

—      onom koji nam je povodom smrti došao na žalosti, kada ga pra­timo ne smijemo reći: »Dođi«, kao što se obično čini, kad pratimo posje­tioce, jer ga – vele – zovemo na ponovnu žalost;

—      stavljaju posudu s vodom na prozor u kući umrle osobe i to 40 dana da bi se – vele – duša dotične osobe imala iz čega napiti kad dođe kući. Neki stavljaju i na sam kabur posudu s vodom;

—      stavljaju u posudu masla da bi duša imala šta lizati kad se na­vrati kući u kojoj je živjela dok nije umrla;

—     pale svijeću u kući umrle osobe sedam, a ponegdje i po 40 noći za dušu umrle osobe;

—      ponegdje prvih sedam noći dijele svijeće po selu da ih ukućani pale za dušu umrle osobe. Na novome groblju u Barama na mno­gim grobovima muslimana vide se svijeće koje gore kao i na grobovima nemuslimana. Mislim da to čine nemuslimanke i njihova djeca, koje su bile udate za muslimane. Ne bismo smjeli dozvoliti da se i ova vrlo opasna novina uvede.

—      peku halvu i dijele je sa somunima po selima;

—       posjetiocima, koji su došli na žalost ne okreće se obuća, kao što je običaj i red učiniti, kad dođu gosti i prijatelji;

—       otac, majka, brat, sestra i žena uzimaju grumen zemlje s gro­ba i nose uzase, da bi umrlu osobu što prije prežalili i zaboravili.

Vjerujem, da još tu i tamo ima sličnih običaja koji dolaze do izra­žaja kad umre bilo domaćin ili neko drugi u kući, ali kao što sam i rekao hvala Allahu dž. š. – svaki dan ih je manje, jer ljudi i sami uviđaju da nema smisla povezivati s vjerom ono što zdrav razum ne prima.

Istina, ima nešto novo, što se počelo uvlačiti, a što je od sviih nave­denih običaja i zabluda opasnije. U posljednje vrijeme muslimani poprimaju jedan čisto kršćanski običaj, a to je: da kod kuće umrle osobe časte rakijom sve one koji su došli da isprate do groba umrlu osobu ili kada se povrate s kabura.

Ne mogu a da ne istaknem i javno ne osudim još jednu vrlo ružnu pojavu. Naime, u Sarajevu je običaj da se skoro sve dženaze donose pred Begovu džamiju – obično na ikindiju, da im se tu poslije namaza klanja dženaze namaz.

Međutim, među onima kogii žele da isprate umrlu osobu do kabura – ima velik broj i onih koji neće da umrlom klanjaju dženaze namaz, pa makar im to bio: roditelj, bliži rođak, prijatelj, komšija ili poznanik. Nemamo ništa protiv toga. Put istine je jasan a svakome otvo­ren, a islamsko geslo glasi: »LEKUM DINUKUM VE LIJE DIN = Va­ma vaša vjera, a meni moja vjera«.

Ali im otvoreno zamijeravamo što u dvorištu Božijega hrama uz ramazanske dane javno puše. Da li neko drži ili ne drži dio vjere – to je njegova stvar, ali bi bar tu, gdje vjernici do­laze da obave namaz i da baš oni njihovim roditeljima i rodbini kla­njaju dženaze namaz – morali biti toliko kulturni i uviđavni pa to tu ne činiti, jer se to ne može nikako drugačije shvatiti nego kao otvoreni prkos, a tu mu nije mjesto. Ukoliko se ne radi o prkosu, onda je to pomanjkanje lične kulture.

Bože! Obasjaj nam duše svjetlom Tvoga nura, pa da krenemo putem Istine, putem, koji vodi Tvome rizaluku i Tvome rahmetu.

Autor: hafiz Sinanudin Sokolović

Iz knjige: “Islamski propisi o čuvanju zdravlja, posjeti bolesnika i sahrani umrlih muslimana”

Izdavač: autor 1972. godine u Sarajevu

Priredili: Admir Iković i Voloder Sanadin

Akos.ba