NOVINAR SE PRERUŠIO U PROSJAKA: Evo koliko je novca dobio za samo 1 sat u centru Sarajeva!

Bosanskohercegovačke ulice mjesto su na kojem brojna djeca, starci, žene, invalidi s ispruženom rukom mole za marku, za koru hljeba…

S druge strane, osim onih kojima ručak zaista ovisi o merhametu prolaznika, nemali je broj onih koji nisu u stanju socijalne potrebe, ali su u prosjačenju vidjeli izvrstan način zarade, piše “Avaz“…

Brojni izvještaji pokazuju da su, pogotovo djeca, žrtve roditelja ili drugih osoba koje ih šalju na ulicu i od njih na kraju dana prisvajaju primamljive sume novca.

U prilog toj tvrdnji idu i nedavne policijske akcije u kojima je otkriveno da oni koji se nalaze na vrhu takvih kriminalnih organizacija žive u izobilju luksuznih vila, sagrađenih na “sitnišu” koji za njih isprosi prava vojska prosjaka.

Je li na taj način zaista lako zaraditi novac i koliko se Sarajlije osvrću na pružene ruke koje ih dočekuju na svakom ćošku, odlučili smo se uvjeriti lično. U neobičnom novinarskom poduhvatu, u kojem se potpisnik ovih redova maskirao u prosjaka, nesebičnu pomoć pružila je ekipa Narodnog pozorišta Sarajevo. Nakon iscrpnog procesa prerušavanja u stariju osobu, lijepljenja brade, duge kose, odabira otrcanog kostima… ekipa je bila spremna za izlazak na ulicu.

Prva destinacija prosjačenja potpisnika ovih redova bila je Drvenija. Prvobitnu nelagodu u novoj koži i čudne poglede dok u ruci nosite papir s natpisom “Pomozite”, ubrzo smo prevazišli. Nije trebalo dugo da, nakon što smo za “radno mjesto” odabrali beton pred jednom pekarom, u krilu počnu zveckati kovanice. Iako smo odlučili da ne budemo nametljivi te da koji dinar pokušamo zaraditi samo sjedeći, bez ikakvih molbi, apela i objašnjenja, bilo je dovoljno sjediti 15 minuta ispred pekare za zarađenih pet maraka.

PROLAZNCICI U ŽURBI

Fotograf Berjamin Nizić s druge strane ulice drži podignut palac sugerišući da nam eksperiment odlično ide te smo sreću odlučili okušati i na drugom, prometnijem mjestu – mostu Drvenija. Ali, iako na toj lokaciji prolazi znatno više ljudi, niko nije udijelio ni pola marke, najvjerovatnije zato što su u blizini semafor i tramvajska stanica, pa su prolaznici u stalnoj žurbi.

Naša posljednja destinacija bila je najfrekventnija ulica u gradu – Ferhadija. Pretpostavili smo da je prostor ispred tržnice odlična lokacija, ali nam je prepreku predstavljalo prisustvo policajaca, te nije trebalo dugo da policajac krene prema “novom gradskom prosjaku”.

Iako je naš fotograf preduhitrio policijskog službenika i objasnio mu o čemu se radi, policajac je u nevjerici zagledao ko se krije ispod otrcanog šešira i ogromnog, zakrpljenog i prljavog kaputa, ali nas ipak nije omeo u obavljanju zadatka. Ali, zato psi lutalice jesu, stalno se vrzmajući oko nas, što i ne čudi, s obzirom na to da beskućnici nerijetko oko sebe okupljaju i pse, s kojima dijele i posljednju koru hljeba.

NAJVEĆI IZNOS

Nije prošlo dugo da i u Ferhadiji Sarajlije pokažu humanost i da se nove kovanice počnu slijevati u ispruženu ruku. U prosjeku, svake tri minute neko je prilazio i ostavljao pola marke, marku… Jedan gospodin čak je ostavio pet maraka. Zapamtio sam mu lice. Vrhunac je bio kada je mladić prišao s friškim hljebom. Tek kupljenim u obližnjoj pekari. Fino je mirisao.

Posmatrajući prosjake prije ovog eksperimenta, naučili smo da iz prosjačke kutijice treba skloniti veće kovanice, a ostavljati kovanice od 10 ili 20 feninga. I ima smisla, jer se u džepu kaputa za samo sat nakupilo 15 maraka. To je pola dnevnice radnika koji mukotrpno radi na građevini, to su četiri nastavna časa profesora u srednjoj školi, pola dnevnice policajca kantonalnog MUP-a… I nakon samo sat vremena provedenog na hladnom sarajevskom asfaltu, slika o ovoj društvenoj anomaliji, unosnom biznisu, kriminalu… mnogo je jasnija, nesumnjivo je da se za “koru hljeba” itekako zaraditi može. O tome koliko mogu zaraditi djeca, ubogi, invalidi ili, pak, njihove gazde, ostaje pretpostavka, a ozbiljnije analize o uzrocima, posljedicama, prevarama… ostavljamo policiji, centrima za socijalni rad, psiholozima….

HLJEB ZA PRAVOG PROSJAKA

Hljeb koji smo dobili proseći dali smo prosjaku kojeg smo zatekli ispred Bosanskog kulturnog centra. Uprkos tome, on je insistirao da mu damo još pola marke.

 

“Šta će mi hljeb, imam hljeba”, govorio je dok smo ga pozdravljali.

NOVAC NA PRAVOM MJESTU

Zarađenih 15 maraka odlučili smo proslijediti onima kojima i trebaju. U glavnoj pošti u Sarajevu novac smo stavili u kutiju “Solidarnost na djelu”. Ovog puta sigurni smo da je novac od prosjačenja završio u pravim rukama, ali da li svaki put kada udijelite nekom prosjaku to završi za kupovinu hrane i osnovnih potrepština za život, ostaje da prosudite sami.