“Nisam se nadao da će mi Allah tako brzo uslišati mojoj molbi i na taj način.”

ISTINIT DOGAĐAJ O SNAZI DOVE

Vrijednost i bitnost dove za svakog vjernika je neizmjerna i velika, jer je dova najjače vjernikovo oružje koje mu je na raspolaganju u svakom vremenu i na svakom mjestu i koje mu ne može niko oduzeti i zabraniti

O dovi se može govoriti sa raznih aspekata, jer dova je ibadet, Allah voli kad se od Njega traži, a sve što Allah voli spada u ibadet. Dova ima svoje adabe, preduslove da bi dova bila primljena, vremena u kojima Allah, dželle še’nuhu, ne odbija dove svojih robova, način činjenja dove i druge bitne stvari usko vezane za dovu. No međutim, ovom prilikom ne želim govoriti o ovim stvarima, već želim da vam prenesem jednu istinitu priču, a koja će biti dovoljan vaiz svakome ko je pročita, a pogotovo onima koji su zaboravili na dovu i ne koriste je osim u rijetkim slučajevima. Na nama je da shvatimo i spoznamo vrijednost i jačinu dove i da ne dozvolimo da to oružje koje ne posjeduje niko mimo muslimana ostane neupotrebljeno pogotovo u ovim vrlo teškim i iscrpljujućim godinama, punim smutnji i iskušenja kako za muslimane Bosne i Hercegovine tako i za muslimane cijelog svijeta, jer kao što i sami možemo primijetiti da samo što se neko iskušenje smanji i splamsa, pojavi se drugo i to još teže od prethodnog, kao što kaže Allahov miljenik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem:”Neće nastupiti nijedno vremensko razdoblje, a da ono koje slijedi ne bude gore od njega, sve dok se ne sretnete sa svojim Stvoriteljem”.(Buharija)Ovo je istinit događaj koji se desio jednom našem bratu po vjeri po imenu Halid b. Muhammed b. Alijj el-Vuhejbi iz Rijada, koji nam pripovijeda jadan svoj doživljaj koji mu se desio u gradu Mekki. Prenoseći nam ovaj svoj slučaj, Halid kaže:

“Ovo je priča koja u sebi nosi velike pouke, a koja se meni lično dogodila, koju želim vama prenijeti u nadi da će se od nje okoristiti svaki onaj ko je pročita ili da će povratiti nadu u srce onome ko je molio, molio, i na kraju odustao od činjenja dove Allahu, dželle še’nuhu.

Jednog dana dok sam bio u mekkanskom haremu radi klanjanja podne namaza, nakon proučenog ikameta, jedan čovjek iz safa ispred mene me je pozvao da popunim prazninu do njega, što sam i učinio. Nakon završenog farz namaza, povukao sam se malo iz safa i sjeo turski i počeo da učim zikr poslije namaza. Dok sam veličao Allaha, azze ve dželle, primjetio sam čovjeka otrcane i poderane odjeće, na kome su vidno bili tragovi siromaštva, kako smireno i skrušeno stavljenih ruku na svoja stegna sa stidom, upućuje dovu Allahu, tebareke ve te’ala. Stavio sam ruku u svoj džep i izvadio novčanik u kome je bilo novčanica raznih apoena:od jednog, pet i deset rijala. Uzeo sam novčanicu od pet rijala, smotao je u šaku, otišao do te osobe i uz nazivanje selama pružio ruku da se sa njim rukujem i da mu u ruku stavim tih pet rijala kako ne bi niko primijetio. Kada je osjetio pod mojim dlanom novčanicu, ne znajući u kojem je apoenu, povukao je ruku ne uzimajući novac i rekao: “Allah da te nagradi svakim dobrom”, ne znajući o kojoj se novčanici radilo. Rekao sam mu: “Zar nećeš uzeti?” Ne odgovorivši mi na moje pitanje, pomislio sam da je od onih koji su skromni, koji ne uzimaju od ljudi. Vratio sam novac u svoj džep, povukao se malo nazad i ustao da klanjam podnevske sunnete. Dok sam bio na namazu, primjetio sam da se ta osoba povremeno okreće i gleda u mene, kao da čeka da završim sa namazom. Kada sam predao selam, došao je pored mene, nazvao selam i upitao: “Koji iznos novca si mi davao?” Rekao sam:”Ja sam ti davao, a ti si odbio i nije bitno da li se radilo o jednom ili stotinu rijala!” Rekao je:”Preklinjem te Uzvišenim Allahom da mi kažeš koliko si mi davao?” Rekao sam mu:”Ne preklinji me Allahom, to što je bilo između nas dvojice je završeno”. Na to on reče: “Molio sam Allaha da mi podari pet rijala, pa koliko si mi davao”? Rekoh: “Tako mi Allaha, pored kojeg drugog boga nema, davao sam ti pet rijala”. Čovjek je tada zaplakao, a ja sam ga upitao: “Da li ti treba više?” “Ne!”-odgovori, te dodade: Subhanallah, dok si mi stavljao pare u ruku, nisam bio završio sa dovom tražeći od Allaha tu svoju potrebu.” Pitao sam ga:”A zašto si onda odbio uzeti kad sam ti davao?” Reče:” Nisam se nadao da će mi Allah tako brzo uslišati mojoj molbi i na taj način.” Rekoh: “Subhanallah, Allah doista sve čuje, blizu je nas, odaziva se dovi i nije potrebno da On siđe sa neba i da ti dadne ono što si tražio, već On nekog od Svojih robova potčiniti da ti udovolji tvojoj potrebi.”

Na kraju, dao sam mu onih pet rijala jer je odbio da uzme više od toga.”

Slavljen neka je Uzvišeni Allah koji kaže:”A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kada me zamoli…(El-Bekare, 186)

Stoga, draga braćo i cijenjene sestre, neka nam uvijek na umu bude da Allah sve čuje, sve zna i da kada nešto hoće da bude, ne preostaje Mu ništa drugo osim da kaže:“Budi!” i ono bude.

I na kraju želim još samo da spomenem riječi Allaha, dželle še’nuhu, koji kaže:”Gospodar vaš je rekao: Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!” (Gafir, 60)

A Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu kojeg prenosi ‘Ubade b. Samit, radijallahu anhu, je rekao: “Kada god musliman uputi dovu, Allah mu je primi ili ga u veličini dove zaštiti zla, ukoliko ne moli grijehom ili prekidanjem rodbinskih veza.

Neko od prisutnih reče: Znači da učimo dove što više!

-Allah još više dovu prima – odgovori mu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. (Tirmizi, hasen-sahih)

Molim Allaha, azze ve dželle, da popravi stanje muslimana u BiH i u cijelom svijetu, da muslimanima podari da se čvrsto drže Njegove vjere kao što su je se držali naši dobri prethodnici od ashaba, tabi’ina i onih poslije njih, i da se u tome ne boje ničijeg prijekora.

preporod