Nikad nemoj moliti za ljubav

Dok je moja majka ležala u bolnici, odlazeći joj u posjete, upoznala sam mnoge žene različitih profila. Trudila sam se da im skratim vrijeme i olakšam boravak u bolnici, a ujedno i zaradim koji sevap, pričajući o različitim islamskim temama.

Tako sam jedan dan pričala o opasnostima koje sa sobom nosi sihr i posljedicama tog velikog grijeha. To je uvijek interesantna tema, posebno kada se o noj razgovara sa starijim osobama koje vide sihr i tamo gdje ga nema i ne razlikuju ga od ‘ajna (uroka) i haseda (zavidnosti).

Dok sam govorila, vidjela sam staru nanu kako neutješno plače i glasno jeca od bola. Nisam znala razlog njenog plača pa sam prišla da je utješim. Reče mi da se smatra velikog grešnicom i da se boji da joj Allah nikada neće oprostiti davno počinjene grijehe. Tješila sam je blagodatima teobe i Allahovim rahmetom koji je obećao onima koji se iskreno pokaju za grijehe. Nisam tražila da ispriča koji je tako veliki grijeh počinila, ali je ona insistirala da uzmemo pouku iz  njene greške. Brišući suze krajevima bijele mahrame, započela je svoju tužnu priču:

Bila sam jedna od najljepših djevojaka u selu, navikla da imam sve što poželim. Manipulisala sam drugima ljepotom i to mi je jako godilo, sve dok, jedan dan, na igranku u obližnje selo nije došao prelijep mladić koji je, umjesto u mene, gledao u moju tečićnu koja nikada nije imala niti jednog momka i niko na nju nije obraćao pažnju. Dok joj je prilazio, ja sam se glasno smijala i izrugivala njegovom izboru skupa s prijateljicama koje su mi u svemu ugađale.

Čuo je naš smijeh i dobacivanja, ali se nije obzirao. Izašao je te noći sa mojom najmlađom tečićnom i ubrzo se njihovo poznanstvo pretvorilo u veliku ljubav. Uzaludni su bili moji pokušaji da ih rastavim. Uzaludno je bilo i moje nakaradno savjetovanje rodice da ga napravi ljubomornim i izađe malo s drugim momcima, kako se on ne bi uobrazio. Ona je vidjela samo njega, a on samo nju.

Postala sam opsjednuta njihovom ljubavi i više nisam obraćala pažnju na sve one momke, i ljepše i bolje od njega, koji su mi izražavali ljubav i poštovanje. Postala sam zmija otrovnica i samo maštala o trenutku kada ću ih razdvojiti. Moja bolest kulminirala je kada me rodica pozvala da joj budem obikuša na svadbi koja se spremala.

Zaslijepila me mržnja i više nisam birala sredstva da ih rastavim. Otišla sam kod komšinice, pravoslavke, koja je bila poznata kao velika vračara i skupo joj platila da napravi sihr kojim ću razdvojiti  tečićnu od voljenog mladića i kojim ću ga pridobiti za sebe. Obećala mi je da će napraviti veliki sihr kojim će rastavit voljene i mene s njim sastaviti, ali da ne može uticati na njegovo srce i da ne garantuje da će me on ikada voljeti. Meni je to bilo dovoljno, jer mi je mržnja bila zaslijepila razum.

Doista, na dan kada je trebalo da se oni vjenčaju, dok je njena avlija bila okićena cvijećem i uveliko se spremala svadba, on je, bez objašnjenja, otkazao svadbu, došao na moja vrata i zaprosio me, što sam ja bez odlaganja i prihvatila.

I dok je moja rodica vrištala od bola, a njeni roditelji postiđeni pokušavali da pronađu opravdanje pred narodom, ja sam blistala od sreće, iako je mladoženja, odmah nakon prosidbe, otišao u obližnju kafanu i nije se trijeznio od alkohola. Tako se nastavilo danima, a kada se trijeznio, nije htio da me pogleda niti lijepu riječ sa mnom da progovori. Danima se opijao, a zorom dolazio kući i tukao me. Kada je saznao da se moja rodica teško razboljela i da joj nema lijeka, otišao je u Sloveniju, da tamo radi, i veoma rijetko je dolazio kući, a prije nego što bi došao ja sam mu obnavljala sihr jer sam strahovala da me ne ostavi. Tako je trajalo godinama.

Moja tečićna uskoro je preselila, a ja sam postala omražena i među familiom i među komšijama. Više me niko nije želio u svom društvu, a one lažne prijateljice koje su mi inače udovoljavale, postale su mi najveći neprijatelji. Patila sam u svojoj samoći i kajala se za grijehe koje sam počinila. On je sve rjeđe dolazio, a onda je najednom prestao dolaziti. Više mi to nije bilo ni važno, jer me tuga slamala zbog grijeha koje sam počinila. Naučila sam da ljubav ne možeš kupiti, niti nekog prisiliti da te voli, ali tu lekciju prekasno sam naučila pa je zbog toga vama prenosim, kazala je jecajući. Iskreno sam se pokajala za svoje grijehe i više nikada nešto slično ne bih ponovila, ali srce mi nije mirno i svoj život sam uzalud upropastila.

Prošlo je 12 godina našeg braka, a muž mi nikada nije prišao. Na kraju me je i ostavio. Sama sam sebe kažnjavala i proklinjala svoju ljepotu i oholost. Molila sam dragog Allaha da se moj muž pojavi jednoga dana, samo da mu priznam istinu i tražim halala i, Allah mi je tu dovu uslišao. Kada sam mu se najmanje nadala, pojavio se umoran od lutanja i bježanja od teške sudbine. Izgledao je potpuno drugačije. Bio je izuzetno smiren. Priznala sam mu grijehe i svoju sebičnost. On mi je oprostio, jer se i on nadao da će to biti sebeb Allahovog oprosta njemu što je umjesto u pokornosti Gospodaru i traženju zaštite kod Njega utjehu tražio u alkoholu i porocima.

Ljubav među nama nikad se nije rodila, ali danas smo jedno drugom najbolja utjeha i najbolji prijatelji. Kćeri moje, nikada za ljubav nemojte moliti i nikada nemojte ruku pružiti za haramom kako biste svoje želje ispunile. Dok nam je ona to pričala, u sobu uđe starac s bjelicom na glavi, oslanjajući se na lakirani štap s drškom u obliku zmije. Drhtavom rukom izvadi joj čistu pidžamu i obloge od kamilice. Kao da zna da smo o njemu pričali, pa samo uzdiše i glavom odmahuje.

Da se dragi Allah smiluje ovoj nani i njenom dedi, da im oprosti grijehe i uvede ih u Džennet, a mi da iz njihove sudbine izvučemo pouku. Da nam Allah olakša da iskoristimo blagodati dove i da budemo čvrsto uvjereni da nam On daje samo ono što je hajr za nas i da nam nikad nepravdu neće učiniti.

Nađa Dizdarević