Naš referendum je 2. oktobra

A ko će platiti najveću cijenu prljavog plesa sa SNSD-om? Mi. Povratnici, ali i svi drugi građani, čiji su problemi već odavno zaboravljeni.

Piše: Ćamil Duraković / Al Jazeera

Stigla je vijest iz Centralne izborne komisije da se za ove izbore registrovalo 65 hiljada birača za glasanje izvan zemlje. Na trenutak sam odahnuo. Nikad više naših ljudi nije bilo zainteresovano da se uključi i da svoj doprinos boljem stanju u zemlji. Isto je kod kuće, svi pokušavaju pomoći, i radimo na tome da u Srebrenici stvari krenu naprijed. Mnogi su prepoznali da Bosni i Hercegovini može svanuti samo ako budemo svi zajedno radili, te ako svi preuzmemo svoj dio odgovornosti za nju, svako po nekoj mjeri koju može izdržati. Vrijeme je najavljenih referenduma, ali svi znamo da nema većeg od onog na koji izlazimo drugog oktobra.

Mislim da je bio april 2011. godine kada je Narodna skupština RS-a donijela odluku o raspisivanju referenduma o Sudu Bosne i Hercegovine. Alarmirana je cijela međunarodna zajednica, a Miloradu Dodiku na noge je stigla i Ketrin Ešton. Bio je to ‘dobar’ znak za SNSD, putokaz koji govori da se u ovoj državi uvijek razgovara sa onima koji krize kreiraju, a nikada sa onima koji rade na kompromisu i održivim rješenjima.

Od tog trenutka ‘referendum’ je postao dobro provjeren ćorak u igri, s kojim Dodik već godinama uspješno razvaljuje dogovore, obračunava se s opozicijom, gasi priče o poskupljenju struje, kašnjenju penzija i propadanju privrede. Istovremeno, to mu uvijek dođe kao prilika da bude ‘ozbiljan igrač’. Kada je nedavno pokazao minimum želje za razgovorom i prihvatio prvi put pruženu ruku Bakira Izetbegovića, cijela međunarodna zajednica je zaboravila sa kakvim se sve opozicija u RS-u morala suočiti izazovima pod pritiskom i prozivkama da su izdajnici interesa srpskog naroda, te je jedva dočekala da pohvali čovjeka koji je kriv za posljednjih deset godina blokada.

Neće nas isprovocirati

Nije ni par dana prošlo, a on se vratio staroj priči. Sada najavljuje preispitivanje presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odakle uopšte početi pričati, kada o tome govorimo? Šta to znači? Raspisat će referendum o jednoj odluci, o jednom specifičnom slučaju, vezanom za 9. januar, jer naravno ne smije potegnuti sve ono čime je prijetio svih ovih godina kada su u pitanju OHR ili Sud Bosne i Hercegovine. Ovdje se našao na pola puta. Opozicija ga ne može prozvati da je opet otkazao referendum, jer nije, a niko ga neće teško ‘kazniti’, jer je pitanje i tema potpuno besmislena i ne proizvodi nikakve političke efekte. I opet će mu se pustiti. A ko će platiti najveću cijenu prljavog plesa sa SNSD-om? Mi. Povratnici, ali i svi drugi građani, čiji su problemi već odavno zaboravljeni.

Tako olako se preskočila činjenica da je izbrisana odredba u zakonu o policiji kojom se propisuje obaveza zapošljavanja u skladu sa strukturom stanovništva iz 1991. godine. Tako olako žele previdjeti činjenicu da se diskriminacija u obrazovanju širi kao virus, te da će u godinama koje dolaze Bošnjaci ili ostati potpuno isključeni iz obrazovnih institucija, ili prihvatiti da im naziv maternjeg jezika biraju drugi. O tome se na velikim sastancima ne govori. Jer kada SNSD postavlja uslove za dogovore i pregovore, onda se obično na dnevnom redu nađu samo one teme o kojima se ‘može pregovarati’. A to je obično priča o raspodjeli novca ili novim zaduživanjima, a nikada o temeljnim ljudskim pravima građana Bosne i Hercegovine.

Čekajući naš referendum

Kada smo u aprilu 2007. godine u Sarajevu krenuli sa protestom tražeći specijalni status za Srebrenicu, znali smo da će naša borba biti teška i da ćemo steći mnogo neprijatelja na tom putu. Bili smo mladi, hrabri i odvažni, te smo vjerovali da su pravda i istina one vrijednosti koje su najvažnije za naše društvo, te da oni koji donose odluke neće ostati nijemi na naše zahtjeve i naše argumente. Međutim, na kraju smo morali pristati na kompromise, i tada smo morali pregovarati o vrijednostima, premda smo odgojeni i učeni da se o njima pregovarati ne treba. Jer drugog izlaza nije bilo.

Danas kada prolazi još jedan mjesec gdje kasne uplate za nastavnike i osiguranje nastave u Novoj Kasabi, imam osjećaj da i njih muka svaki dan tjera da razmišljaju o pregovaranju o vrijednostima. I nekako ne mogu da ne pomislim da se u takvo stanje nisu doveli sami, kao što nismo ni mi 2007. godine, već da su oni na koje su računali zakazali na tom putu. Milion je izgovora, i znam koliko je teško nekada više nivoe vlasti uputiti i ukazati im koliko su važne naše male bitke koje vodimo u istočnoj Bosni za dostojanstvo cijelog našeg naroda.

Znam koliko je teško nekima voditi računa o tome da svaka njihova neodmjerena riječ i potez ima posljedice po nas koji živimo od Prijedora do Srebrenice. Znam i koliko je važno da ne vodimo borbe koje nećemo dobiti, jer na tom putu preskočimo sve one prilike iz kojih smo mogli postići neštio dobro. Na tome putu zaboravljamo da stvarnost možemo mijenjati samo korak po korak, te da niko mudar ne može ni pomisliti da nametanjem svoje volje u ovoj zemlji može nešto postići.

Pa mi smo najbolji primjer za to, ovdje u Srebrenici. Koliko god bilo problema, uspjeli smo da postignemo dogovore, u našoj opštini se stipendije dijele sposobnim i dobrim učenicima i studentima, ne gledamo im ni ime ni porijeklo. U našoj opštini rade i ulažu privrednici, uvijek nastojimo da im pružimo pomoć i tu im na raspolaganju budemo svi.

Uvijek mi bude zanimljivo kada vidim koliko je dobrih stvari napravio sadašnji ministar vanjske trgovine Mirko Šarović, samo zato što se nije bavio demagogijom, već je uradio nešto što je korisno za razvoj naše zemlje. Stvari se mijenjaju i postoje ljudi i u Banjoj Luci i u Mostaru koji su spremni izgovoriti rečenicu ‘ovo je naša zemlja’, pa makar to bilo tiho i samo u rijetkim prilikama. Evo, ove godine će kandidat za gradonačelnika Banje Luke biti Dragan Čavić, čovjek koji je potpisao izvještaj Komisije za ispitivanje dogadaja u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.

I dok pred spavanje razmišljam o sudbini Srebrenice, o našoj borbi i o svemu onome što je vrijedno, ne mogu, a da ne mislim na našu djecu i generacije koje tek dolaze, a čije će sutra itekako utjecati ovi ‘sitni’ dnevnopolitički sukobi danas. I ne mogu da im uskratim priliku da u svojoj domovini žive normalno i dostojanstveno. Pronađem baš to Čavićevo obraćanje iz 2004. godine, i pročitam onu poruku na kraju: „Pozivam svakog pojedinca, bez obzira na nacionalnu, vjersku, partijsku ili neku drugu pripadnost da istinom i poštovanjem za druge pomogne da nam istorija počne da biva hronika humanosti i preporoda, a ne sukoba i destrukcije.“ I onda shvatim da na svakoj strani ima nas koji smo spremni učiniti korak naprijed. Naš referendum je u oktobru. Na njemu odlučujemo o tome da li želimo bolju stvarnost od one koju imamo danas. Srebrenica ne može čekati.