Muslimanka povremeno prisustvuje džematu u džamiji

S arapskog prevela: Sabaheta Ćeman
Islam je oslobodio ženu od obaveznog prisustvovanja namazu u džematu u džamiji, ali u isto vrijeme joj je dozvolio da izaðe u džamiju kako bi obavila namaz u džematu. Uistnu je to ona i učinila i klanjala namaz za Poslanikom, s.a.v.s.Prenosi se od Aiše, majke vjernika, r.a., da je rekla:

“Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao bi sabah, a prisustvovale bi i žene – vjernice, koje su bile umotane u svoje hidžabe. Potom bi se vratile svojim kućama a da ih niko ne bi prepoznao.”

Od nje se takoðer prenosi:

“Vjernice bi, umotane u svoje hidžabe, prisustvovale sabah – namazu sa Poslanikom s.a.v.s., te bi se nakon obavljena namaza uputile svojim kućama, a niko ih zbog mraka ne bi prepoznao.”

Allahov Poslanik, s.a.v.s., skraćivao bi namaz kada bi čuo plač djeteta, pretpostavljajući da je to zabavilo njegovu majku. On u hadisu, za koji se slažu da je vjerodostojan, kaže:

“Ja, doista, pristupim namazu i želim da ga oduljim kada začujem plač djeteta, pa skratim svoj namaz, jer znam kolika je ljubav majke naspram djeteta kada plače.”

Allahova, dž.š., milost velika je prema ženi kada je nije obavezao da prisustvuje džematu u džamiji pri obavljanju pet dnevnih namaza, a da ju je obavezao time, to bi joj zadalo poteškoće i predstavljalo bi teret za njena pleća. Žena nije u stanju obavljati namaz u džamiji, kao što u današnje vrijeme ni mnogi muškarci nisu u stanju da obavljaju namaze u džematu u džamiji, nego su prisiljeni da obavljaju namaz tamo gdje se nalaze – na svojim radnim mjestima, pa čak mnogo puta i u svojim kućama. Tako, ženina odgovornost za domaćinstvo i njene mnogobrojne obaveze vezane za njenu kuću, muža i njenu djecu, ne omogućavaju joj da pet puta dnevno napusti kuću, nego joj, naprotiv, sve to postaje nemoguće. Ovako nam biva jasnija mudrost uskraćivanja obaveze prisustvovanja žene džematu u džamiji, ali ne i za muškarce. Ovako nam je jasnije zašto je namaz žene bolji u njenoj kući nego u džamji i zašto joj je ostavljeno da izabere ono što je bolje za nju. Ako hoće, klanja u svojoj kući, a ako hoće, može i izaći da obavi namaz u džematu. Njen muž joj ne može zabraniti da izlazi u džamiju, ako je već tražila od njega dozvolu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., o tome govori u mnogobrojnim hadisima, a izmeðu ostalog on kaže:

“Ne zabranjujte svojim ženama džamije, a njihove kuće su im bolje.”

“Kada nekom od vas žena traži dozvolu da ide u džamiju, neka joj to ne zabranjuje.”

Muškarci su poslušali Poslanikovu, s.a.v.s., naredbu, pa su dozvolili svojim ženama da izlaze u džamiju, makar taj izlazak bio suprotan njihovom mišljenju i poimanju. Najbolji dokaz tome se nalazi u hadisu Abdullaha bin Omera u kojem se kaže:

“Omerova žena prisustvovala je sabahskom i jacijskom namazu u džematu u džamiji, pa joj je rečeno: ‘Zašto izlaziš kada znaš da Omer to ne voli i da je ljubomoran?’ Odgovorila je: ‘A šta ga to sprečava da mi zabrani?’ Odgovoreno joj je: ‘Sprečavaju ga riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: ‘Ne zabranjujte Allahovim robinjama Allahove džamije.’”

U skladu s ovom Poslanikovom s.a.v.s., dozvolom ženi da posjećuje džamiju i zabranom da joj se to sprečava, žena je u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i poslije njega, navraćala u džamije kad god joj je to bilo moguće. Obavljala je namaz, prisustvovala hairli prigodama, slušanju predavanja i aktivno učestvovala u javnom životu vjernika. Tako je to bilo otkako je propisan namaz u džematu. Muslimani su obavljali namaz prema Bejtul – Makdisu prije nego što je kibla bila okrenuta prema Ka’bi. Kada je došla objava o upravljanju prema Ka’bi, lica vjernika i vjernica bila su okrenuta prema zemljama Šama, pa su se okrenuli prema Ka’bi i ovo je okretanje zahtijevalo da žene preðu na mjesto ljudi, a ljudi na mjesto žena.

Džamija je još uvijek centar zračenja, svjetlosti i upute za vjernike i vjernice. Tako se u prostranstvu čistote vrši ibadet, s njenih minbera šire se predavanja, upute i smjernice, a žena muslimanka je od samog početka islama bila učesnica u svemu tome.

Vjerodostojni tekstovi potvrðuju to mnogobrojno i uzastopno učešće i prisustvo. Oni govore o ženinom prisustvu na džuma – namazu, namazu kod pomračenja, bajram – namazima, kao što govore i o odazivu na mujezinov poziv: “Namaz je u džema’atu.”

U “Sahih Muslimu” nalazi se da je Ummu – Hišam bint Harise bin en – Nu’man rekla: “Kaf vel – Kur’anil – medžid uzela sam (naučila) s jezika Allahovog Poslanika, s.a.v.s., (tj. slušajući ga), pošto bi to učio svakog petka s minbera, držeći hutbu ljudima.”

U ovoj knjizi takoðer se nalazi da je sestra Amre bint Abdurrahmana pričala: “Petkom sam uzela (naučila) Kaf vel – Kur’anil – medžid s usta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a učio bi to s minbera svakog petka.”

Poslanik, s.a.v.s., preporučuje da se treba lijepo pripremiti za džuma – namaz, vodeći računa o čistoći, a i ljudima i ženama je mustehab (lijepo) okupati se:

“Ko doðe na džumu, bilo od ljudi ili žena, neka se okupa.”

Ovi tekstovi govore nam o tome da je Esma bint Ebi – Bekr, r.a., prisustvovala namazu nakon pomračenja Sunca, zajedno s Poslanikom, s.a.v.s., i nije joj bio jasan Poslanikov, s.a.v.s., govor, te je zapitkivala nekog čovjeka koji joj je bio blizu, a to se navodi u hadisu koji od nje bilježi El – Buhari. Ona kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., ustao je da održi hutbu (nakon obavljenog namaza – salatul – kusuf), te je spomenuo iskušenje u kaburu u kojem će čovjek biti pitan. Kada je to spomenuo, ljudi su se uznemirili i razgalamili. Nisam razumjela šta je posljednje rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s. Pošto se umirila njihova galama, rekla sam čovjeku koji je bio pored mene: ‘Allah te blagoslovio, šta je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na kraju svog govora rekao?’ ‘Rekao je: ‘Objavljeno mi je da ćete biti iskušani u kaburovima, slično kao što ćete biti iskušani Dedžalom…’”

Kod Buharije i Muslima nalazi se drugo predanje od Esme, u kojem se kaže:

“U vrijeme Poslanika, s.a.v.s., došlo je do pomračenja Sunca… Obavila sam svoj posao, a zatim došla u džamiju i vidjela Allahovog Poslanika, kako klanja, pa sam pristala uz njega. Oduljio je stajanje pa sam mislila da ću sjesti. Okrenula sam se i vidjela jednu slabunjavu ženu, pa sam rekla: ‘Ova je slabija od mene’, te sam nastavila stajati. Učinio je ruku’, pa je i s ruku’om oduljio. Nakon toga podigao je svoju glavu i oduljio sa stajanjem, da bi se nekom čovjeku, kada bi tek došao, učinilo da nije ni učinio ruku’. Nakon toga se udaljio i Sunce je izašlo, pa je održao hutbu ljudima, zahvalio Allahu, dž.š., veličao Ga, a zatim rekao:…”

U zlatno doba poslanstva žena je muslimanka strogo vodila računa o pitanjima svoje vjere. Nastojala je shvatiti sve ono što se dešava, vezano za opće stvari koje su muslimanima važne u njihovom ovom i budućem životu. Kada bi začula poziv: “Namaz je u džematu”, uputila bi se u džamiju da čuje koje upute dolaze s minbera Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Tako se prenosi od Fatime bint Kajs, jedne od prvih muhadžirki, da je rekla: “Pozvani su ljudi na zajednički namaz, pa sam se uputila zajedno s drugim ljudima prema džamiji. Klanjala sam s Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i bila sam u prvom redu žena, a on je bio u posljednjem redu muškaraca.”

Iz prethodnih vjerodostojnih tekstova vidi se da je žena posjećivala džamiju u svim prilikama i ova posjeta u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., postala je uobičajenom i obaveznom. Tako se desio i slučaj napada na ženu dok je išla prema džamiji, ali ovaj dogaðaj nije uticao na Poslanika, s.a.v.s., da obrati pažnju na dozvoljenost ženinog izlaska u džamiju. Njegova naredba o dozvoli posjećivanja, a zabrani sprečavanja odlaska u džamiju ostala je važeća, jer njeno prisustvo u džamiji, s vremena na vrijeme od velike je koristi i ima veliki utjecaj na njenu dušu, razum i ličnost općenito.

Prenosi se od Vaila el – Kendija da je u rano jutro jednu ženu kada se vraćala iz džamije, napao neki čovjek. Tražila je pomoć od čovjeka koji je prošao pored nje, a pobjegao je onaj što ju je napao. U to je pored nje prošao odreðen broj ljudi pa je i od njih tražila pomoć i oni su uhvatili onoga od kojeg je prethodno tražila pomoć, a onaj drugi je pobjegao. Došli su s njime vodeći ga, pa je rekao: “Ja sam, doista, onaj koji ti je pomogao, a drugi je pobjegao.” S njime su otišli kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i obavijestili ga o onome što joj se desilo. Ljudi su ga obavijestili da su ga uhvatili dok je bježao, a on je rekao: “Naprotiv, ja sam joj pomagao protiv onoga koji ju je napao, a ovi ljudi su me vidjeli i uhvatili.” Ona je na to rekla: “Laže! On me je napao!” Na to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Idite i kamenujte ga.” Utom je ustao neki čovjek i rekao: “Ne kamenujte ga! Kamenujte mene. Ja sam taj koji ju je napao.” Priznao je šta je učinio, nakon čega su njih troje dovedeni kod Allahovog Poslanika, s.a.v.s.: onaj koji ju je napao, onaj što je odgovorio na njen poziv i žena. Rekao je: “Što se tebe tiče, Allah, dž.š., ti je oprostio”, a onom što ju je spasio, uputio je lijepe riječi. Na to je Omer rekao: “Kamenuj onoga što je priznao da je počinio zinaluk!” Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovorio je: “Ne. On je učinio tevbu Allahu, dž.š.”, a prenosilac kaže: “Mislim da je rekao: ‘Učinio je takvu tevbu, da kada bi je učinili stanovnici Medine, bila bi im primljena.’”

Allahov Poslanik, s.a.v.s., uzimao je u obzir okolnosti u kojim žena prisustvuje džematu i bio je milostiv prema njoj, te je skraćivao namaz ako bi čuo dječiji plač, kao što smo to i vidjeli u jednom od prethodnih hadisa.

Jednom je zakasnio s klanjanjem jacija – namaza, pa ga je pozvao Omer, r.a., govoreći: “Zaspale su žene i djeca.” Tada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Niko na Zemlji ih ne čeka osim vas.”

Mnogobrojni su vjerodostojni hadisi koji govore o Poslanikovom, s.a.v.s., uspostavljanju safova za žene prilikom zajedničkog klanjanja. Jednog od njih navodi Muslim: “Najbolji safovi za muškarce su prvi, a najbolji safovi za žene su zadnji, a najgori prvi.”

El – Buhari bilježi hadis o pravljenju mjesta za žene, kako bi nakon obavljenog namaza izašle iz džamije prije ljudi. Prenosi se od Hinde bint el – Haris da ju je Ummu Seleme, Poslanikova, s.a.v.s., žena, obavijestila o tome da su žene u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kada bi predale selam ustajale, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., ostao bi zajedno s onim ljudima koji su klanjali za njim. Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., ustao, ustali bi i ljudi.

El – Buhari i Muslim bilježe hadis u kojem se govori o tome da žene upozoravaju imama pljeskanjem ruku. Prenosi se od Sehla bin Sa’da es – Sa’idijja da je rekao: “Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ‘Šta ja to vidim? Većina vas plješće rukama. Kada nekog od vas nešto zadesi u namazu, neka kaže: ‘Subhanallah.’ Kada neko kaže ‘Subhanallah’, okrenut ću se prema njemu, a pljeskanje rukama je za žene.’”

Broj žena koje su posjećivale džamiju iz dana u dan se povećavao, sve dok nisu u vrijeme Abasida ispunile džamijsko dvorište. Ljudi su bili prisiljeni da klanjaju iza njih. Imam Malik u vezi s tim pitanjem izdao je fetvu koja se navodi u djelu “El – Mudevvenetul – kubra” u kojoj stoji: “Ibn – Kasim je rekao: ‘Pitao sam Malika o ljudima koji su došli u džamiju i zatekli džamijsko dvorište ispunjeno ženama, a džamija je već bila ispunjena ljudima, te su ljudi klanjali iza žena, a za imamom?’ Malik je odgovorio: ‘Njihov namaz je potpun i neće ga ponavljati.’”

Izlazak žene muslimanke na namaz u džamiju ne smije ostavljati prostora za fitneluk, nego mora biti voðen uzvišenim islamskim principima čistote, lijepog ponašanja kao i običajima muslimanskog društva. A ako bi se iz nekog razloga bojala fitneluka zbog izlaska u džamiju, onda joj je bolje i obaveznije da namaz obavi u svojoj kući. To je ono na šta ukazuje prethodni hadis koji prenosi Ibn – Omer od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji kaže: “Ne zabranjujte svojim ženama džamije, a njihove kuće su im bolje.”

Izgleda da su se neki ljudi bojali fitneluka i hodanja njihovih žena po noći, pa su ovaj strah uzimali za ispriku, kako bi zabranili svojim ženama da izlaze u džamiju. Otud je i došla zabrana o sprečavanju žena da s vremena na vrijeme izlaze u džamiju i prisustvuju zajedničkom namazu. Ovo i jeste srž prethodnog hadisa. Navode se i drugi hadisi koji potvrðuju prisustvo žene u džamijama i u drugim situacijama. Meðu njima spadaju i riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koje bilježi Mudžahid od Ibn – Omera:

“Ne zabranjujte svojim ženama da noću izlaze u džamiju.” Na to je rekao sin Abdullaha bin Omera: “Ne dozvolimo im da izlaze, pa, izazvat će fesad i sumnju.” Mudžahid je rekao: “Prekorio ga je Ibn – Omer govoreći: ‘Ja kažem: ‘Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.’, a ti kažeš: ‘Ne dozvolimo im!!’”

Prenosi se od Bilala bin Abdullaha bin Omera, a on od svoga oca da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ne zabranjujte ženama njihovu radost da idu u džamiju, ako su od vas već tražile dozvolu.” Bilal je rekao: “Tako mi Allaha, nećemo im zabranjivati.” Na to mu je Abdullah rekao: “Ja kažem: ‘Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.’, a ti kažeš: ‘Spriječit ćemo im to!‘”

Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: “Ne zabranjujte svojim ženama džamije, ako za njih traže dozvolu od vas.”

“Ne zabranjujte Allahovim robinjama Allahove džamije.”

“Ako od vas vaše žene traže dozvolu da idu u džamiju, dozvolite im.”

Ženi muslimanki je mubah – dozvoljeno da obavlja namaz u džematu. U tome je svako dobro, ali je ono ograničeno odreðenim uvjetima, a najvažniji meðu njima jeste da žena ne smije biti namirisana i da ne smije isticati svoje ukrase. Zejneba es – Sekafijje kazuje od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao:

“Ako neka od vas želi prisustvovati jacija – namazu, neka se te noći ne miriše.”

Mnogobrojni su hadisi koji govore o zabrani da se žena namiriše kada želi izaći u džamiju. Neki od njih su sljedeći hadisi u kojim Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Kada neka od vas želi prisustvovati namazu u džamiji, neka ne dotiče miris (tj. neka se ne miriše).”

“Bilo koja žena na kojoj se osjeća miris neka s nama ne prisustvuje sljedećoj jacija – namazu.

Prvi put objavljeno: Utorak, 25 Ožujak 2008 21:35