Muftija koji je htio smijeniti sultana Selima I: Ili ćeš povući odluku o prisiljavanju ljudi u islam, ili ću izdati fetvu…

Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Sultan Selim I, saznao je da su nemuslimanske manjine u Istanbulu (Jevreji, Armenci i drugi kršćani) počeli da prave određene probleme i da rade na podizanju i raspirivanju nemira u Osmanskoj državi. To je rasrdilo sultana Selima I, te je zbog toga donio odluku da se pripadnici svih nemuslimanskih manjina prisile da prime islam, a onaj ko to odbije da bude ubijen.

Ova vijest stigla je do državnog muftije šejha Ali Efendija, koji je u svoje vrijeme bio jedan od najistaknutijih islamskih učenjaka. Ta vijest je mnogo rastužila muftiju, jer je prisiljavanje nemuslimana da prihvate islam, u suprotnosti sa učenjem islama i kur’anskim načelom: ”U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti.”(El-Bekare, 256.) I niko nema pravo kršiti ovo islamsko pravilo, pa ni sultan.

Ali, ko smije stati pred sultana Selima I, pred kojim svi ljudi drhte od straha? Ko smije stati pred takvog sultana i u lice mu reći da ono što radi nije istina i da nije u skladu sa islamom?

Niko to nije mogao ni smio osim šejha Ali Efendija, jer je on taj koji vrši funkciju muftije u Osmanskoj carevini, a zadatak muftije je da radi na sprječavanju bilo kakvog zla.

Muftija Ali Efendi je ogrnuo svoje džube i zaputio se prema sultanovoj palači. Zatražio je dopuštenje da uđe kod sultana Selima I, i kada je dobio dopuštenje i kada se našao oči u oči sa sultanom, rekao mu je: ”Uvaženi sultane, čuo sam da želiš prisiliti sve nemuslimanske manjine da prime islam, da li je to istina?”

Sultan je još uvijek djelovao smireno, pa je kratko odgovorio: ”Da, istina je to što si čuo. Zašto pitaš?”

Muftija Ali Efendi nije bio od onih koji se kolebaju kad treba kazati istinu, pa je rekao: ”Sultanu, tvoja odluka je u suprotnosti sa islamom, budući da ne postoji prisila u vjeri. Tvoj djed sultan Mehmed Fatih poštivao je to islamsko pravilo i nikoga nije prisilio da primi islam. Umjesto toga, on je svim ljudima dao slobodu u pogledu vjerovanja. Zato i ti trebaš slijedit propise vjere islama i praksu svoga djeda Mehmeda Fatiha.”

Sultan Selim I, sada već vidno uzrujan, rekao je: ”Ali Efendi, ti si se previše počeo miješati u državna pitanja. Reci mi, do kada ćeš to činiti?”

Šejh Ali Efendi je odgovorio: ”Sultanu, ja samo radim svoj posao naređivanja dobra i sprječavanja zla. Ja nemam drugog cilja osim toga. I ubjeđen sam da mi niko ne može uzeti dušu dok mi ne dođe edžel i dok ne istekne rok mog dunjalučkog života.”

Na to mu je sultan Selim I, rekao: ”Šejh, prepusti te stvari meni.”

Muftija mu je odgovorio: ”Nikada, sultanu! Moja dužnost je također da se brinem o onome što je vezano za tvoj Ahiret i da te spriječim u svemu onome što će pokvariti tvoj ahiretski život, pa makar bio primoran da pribjegnem i drugačijim metodama.”

”Na šta tačno misliš”, upitao je sultan Selim I.

Muftija je odgovorio: ”Ako ne povučeš svoju naredbu, Morat ću izdati fetvu o tvojoj smjeni sa mjesta sultana, s obzirom da si prekršio i oskrnavio šerijatski propis, ukoliko započneš sprovoditi svoju odluku.”

Na kraju se sultan Selim I pokorio muftijinom zahtjevu, jer on je uvažavao i poštovao islamske učenjake, te su tako nemuslimanske manjine ostale slobodne u svojim vjerama, bez bojazni da bi im neko mogao ugroziti i oduzeti tu slobodu.

(Iz knjige Nasira ibn Muhameda el-Ahmeda, Safehat el-mušrikat min tarihil-ummeti)