Mama nikad se neću stidjeti tvoje pogače!

Godina 1998. Miris ratnih dejstava još uvijek se dobro osjeti u zraku. Prošlo je mnogo a sve je još tu. Ruševine, meci, brige, tuge… Još uvijek sam u osnovnoj školi. Nejak sam, i nepopularan, mnogo povrijeđen nekim stvarima. Vremena teška. Hljeba ima, mora se priznati, no ipak mnogo toga nedostaje. Na sebi imam odjeću koja mi ni u kom slučaju ne odgovara. Brat, tri godine stariji, je već nosio ono što ja nosim. Jedne cipele treba da traju cijelu godinu.

U školi imamo malu, skromnu kuhinju u koju svi hrle tokom velikog odmora. Ima nas par u razredu koji na velikim odmorima ne idemo put kuhinje. Mi sebi ne možemo priuštiti sendvič – Pola vekne napunjenje sa malo salame ili eurokrema nisu u tolikoj mjeri ublažavali glad, al’ eto ipak voljeli bi smo da i mi budemo oni koji jedu. Znate, neugodno je gledati druge da jedu a vi nemate čime kupiti hranu. Moji roditelji su radnici. Bore se u mnogim poljima da obezbijede barem osnovno za život.

Nema baš  mnogo hajra od tolikog rada, mada,  dobro je.  Sjećam se da je otac jednog dana došao kući u ruci noseći plavi koverat. Na čekanju u firmi je već godinama, pa dobije mjesečno nešto malo. U toj plavoj koverti je bilo 10 jadnih, tužnih i čemernih maraka. Mjesec dana, četiri člana porodice i iščekivanje nafake od Boga. Evo i sad me neka tuga u stomaku obuzme kad se sjetim toga. Nije lahko. Ja i brat radimo teške poslove u namjeri da pomognemo roditeljimo koliko možemo. Uprkos teškom radu oba smo odlični učenici. Brat je jedan od najboljih đaka u srednjoj školi. I ja sam tu negdje u osnovnoj, ali nisam bio kao on.

Uskim seoskim sokacima osjeti se miris lijepog nam gosta mjeseca Ramazana. Ti se dani u ovom mjestu nikad ne mogu zaboraviti. Neću moći iftariti se kod kuće.  Druga sam smjena u školi pa ću tu i iftariti. Trebao bih sebi kupiti nešto u školskoj kuhinji, ali…

„ Mama, mogu li ja jedan dan  kupiti sebi iftar u kuhinji“?

„ Pa sine, ja Bogami nemam pare da ti dam. Mogu ti evo napraviti sendvič dobar, ubacit ću mesa, paradajza, svega“.

Okrenula se. Shvatio sam da plače. Zamotala mi je veliki komad pogače za iftar. Napravila je neko meso pa ubacila unutra, paradajza i čega sve ne. Sve je to prelijepo servirano, no mene je ipak stid. Razmišljam o tome koliko li je mama ljubavi uložila u tu pogaču? Ma znam ja da ona želi da to bude nešto najljepše što sam ja ikad pojeo.

Par minuta je pred iftar. Gdje da se sakrijem i pojedem ovo? Zvoni! Svi su potrčali na prizemlje u kuhinju. Koristim priliku i bježim van škole. Sklanjam se iza jednog drveta da me niko ne vidi. Odmotavam najbolju pogaču ikad. Cijelo vrijeme mi je tu lik majke koja se, povrijeđena mojim pitanjem, okreće i plače. Međutim, skrivanje izgleda nije uspjelo. Iza mene se odjednom stvorio moj prijatelj iz razreda. Vidim da je shvatio sve. I da me stid, i da sam gladan, vidim da mu je žao.

„  Hoćeš li malo ovog sendviča“, upitao me je sa sažaljenjem.

Rekoh da neću, da mi je moj sendvič ukusan. I jeste, ukusan je. Nisam to tako htio, ali eto, otkrio me je. Tu zastajem. Pripremam se. Putujem u neku novu budućnost.

Godina 2012. Vrijeme je brzo dokazalo da ga ništa zaustaviti ne može. Ja sam opet ja. Glavom i bradom. Samo, više nisam onako neuhranjen i imam svoju odjeću. Bog mi je dao nafaku pa sam uspješan na mnogim poljima. Imam, hvala Bogu, dovoljno novca da jedem po kojekakvim restoranima i sličnim objektima. Imam svega. Kupujem si sendviče gdje hoću i kad hoću. Jedem ono što volim, a ne ono što moram, kako je nekad bilo.  Danas, nakon metka, krvi, smrti, gladi,  tuge, bola i patnje ja evo Bogom vam se kunem da mi nema ništa draže od mamine pogače sa mesom i paradajzom u njoj. Stidim se što sam se nekad te pogače stidio, a ponosim se što se više te pogače ne stidim nego se njome ponosim.

Za www.islam-iman.com – Napisao: Elmedin Bišić