Mama, Babo zašto ste me ubili?

Nema me! A mogla sam već odrasti, mogla sam ići u školu, mogla sam voljeti, mogla sam biti voljena, mogla sam živjeti. Zašto ste me se odrekli na samom početku? Zar vam nije žao? Zar se ne sramite sebe? Zar se ne bojite Boga? Bila sam tako sićušna, tako nejačka…bez trunka snage da se borim….bez pravde, bez zakona da me zaštiti. O moji nesuđeni roditelji, o moja braćo i sestre…vi ste svi skupa, vi ste svi tamo a ja sam sama ovamo. Pa zar ima pravde na ovom svijetu? Taman sam počela rasti, kao klupko sam bila….i nije mi trebalo još puno da ugledam svjetlost dana. Zašto majko? Zašto oče?
Zar me niste mogli ugurati nekako u svoj život? Sjetite li se ikad mene? Da mi je znati bar da se kajete? Bilo bi mi lakše. Sada bih imala dosta godina…i imala bih tvoje oči majko, tvoju valovitu kosu a od tebe oče, sigurno bih naslijedila blagi šarmantni osmijeh i prelijepe prste. Bila bih sigurno nadarena, pametna baš kao i vi. Možda bih završila i visoke škole…možda bi bili ponosni na mene? Morali ste biti drugačiji, pravedniji i sa malo odricanja provesti me kroz svoj život. Ovako sam ostala nedorečena, nezaštićena, bezimena a tako sam “puno” željela.
Ma i nisam baš puno toga željela….željela sam da mi udahnete život, željela sam da vas osjetim, da me volite, da me odgajate. Pa zar je to puno? Kada idete u šetnju…i vidite prelijepe djevojke…da li se sjetite svoga grijeha? I ja sam mogla biti jedna od njih, i ja sam mogla imati i svoj život, i svoju djecu i vas. Mogla sam. Ali vi ste odlučili drugačije. Odlučili ste me ubiti, odreći se mene, poslati me na nebo.
Mene tako malu, tek začetu, tek spremnu da odrastem majko u tvojoj utrobi, da osjetiš moje pokrete, da osjetiš kako rastem, da osjetiš moje otkucaje srca…i da me živu i zdravu doneseš na ovaj svijet. Ali nisi htjela majko? Ni ti nisi imao želju oče? Da li ima ljubavi u vama? Zašto je niste i za mene imali? Zar je nešto bilo vrjednije od mene? Sigurno imate još sinova i kćeri?
Njima ste podarili život, njima se ponosite, veselite se, a mene niste ni osjetili, ni poželjeli, ni dodirnuli. Prekinuli ste mi život…ni prsti mi nisu počeli rasti, ni oči se nisu naslućivale, ni kose nije bilo na pomolu…bila sam na početku svoga postojanja. Silom ste me pokopali i ostala sam bez imena, bez majke, bez oca…bez brata, bez sestre, postala sam brojka nerođenih beba kojoj su ukrali identitet, djetinjstvo, familiju i pravo na život.
Da li znate koliko bi majki željelo prigrliti svoje čedo? Zašto me Bog dragi nije takvima podario? Ali ne biramo mi roditelje svoje, ne biramo vjeru svoju, ne biramo boju kože svoje, ne biramo zemlju svoju…ne odlučujemo o životu svom….O meni odlučiše moji roditelji koji nisu imali dušu, odlučiše o meni i oni u bijelim mantilima, koji su položili zakletvu, koji su obećali pridržavati se etičkih načela. A gdje je ta vaša doktorska etika? Kako ste se osjećali dok ste me komadali i dio po dio bacali u crnu najlonsku vreću?
Kako ste se osjećali sa krvavim rukama poslije moga ubijanja? Kako ste mogli tim istim rukama jesti, voljeti, milovati? Da li ste nekad dok ste držali u naručju svoju djevojčicu, pomislili i na mene, koju ste svirepo uništili, osakatili i otpisali….Da li ste?
Ali ja i dalje živim u nekom novom prostoru, nekom novom vremenu sa porukom da se sramite, sa porukom da vas razdiru moji vapaji za životom i sa porukom da svijet stane na put ubijanja tek začete djece i da zabrani abortus, da stane na stranu nas nejačkih sa jakom željom da se rodimo, odrastemo, postojimo…I vječno ću vas pitati: ZAŠTO STE ME UBILI???

Autor: Ramzija Kanurić – Oraščanin