Ko to tamo zvecka oružjem?

Gospodo političari, da li bi novi ratni ideal trebala biti obrana vaše ‘teško stečene imovine’?

Piše: Zvonimir Nikolić

U svakom ratu su postojali neki ideali. U onom prošlom, velikom, ljudi su željeli da se oslobode od fašizma. Pa su se organizovali uz komunističku partiju koja je širila ideal pravde, jednakosti, bratstva-jedinstva, socijalizma, prava za radničku klasu. Na račun tog ideala dobila je mnogo pristalica i ko zna koliko hiljada života je izgubljeno na tom putu. Ali, ideal je ostvaren. Narod je dobio državu i slobodu od fašizma.

Kada je počeo rat devedesetih, imali smo ideal cjelovite, jedinstvene, samostalne, nedjeljive Bosne i Hercegovine. Iz tih razloga je dobar dio Bosanaca i Hercegovaca krenuo u rat. Imao je ideal države koja je trebala biti Jugoslavija u malom. Države u kojoj će nastaviti živjeti onako kako su i prije živjeli Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jevreji i oni koji nisu željeli da budu niti jedno od ovih nabrojanih, nego su željeli da budu samo Bosanci i Hercegovci.

Oni prvi su tih godina pobijedili fašizam i ipak jedan vremenski period uživali u kakvoj-takvoj pravdi, slobodi, jednakosti, a bogme i u samoupravljanju i u bratstvu-jedinstvu koje ja i moja generacija, a ni neke ispred i iza, nismo doživljavali kao lažno.

Borci iz tog rata su bili privilegovani u svakom pogledu. Sjećam se  kako su se samo sa poštovanjem obraćali onima koji su bili „Nosioci partizanske spomenice 1941“ ili kako su bili cijenjeni u društvu Narodni heroji. Sumnjam da je bilo nezaposlenih partizana, ili da im nije bila obezbijeđena sva moguća njega u slučaju nekog zdravstvenog problema. I moj otac, koji je u partizane otišao sa 17 godina, imao je neku povlasticu, pa makar se ona zvala samo borački dodatak. Ipak znao je da neko cijeni njegov boravak u partizanima i da nije zaboravljen.

Bezvrijedne nagrade

Mi koji smo proveli nepune četiri godine braneći onaj ideal iz drugog pasusa ovog teksta, nismo dobili ništa. Dobili smo bezvrijedne certifikate kojima smo pomogli onima koji su rat proveli na sigurnom mjestu da kupe naše firme, da upropaste naša preduzeća i da nas ostave bez posla.

Znam, uvijek će biti onih koji će se pozivati na onu čuvenu Kennedyjevu rečenicu: “I zato, moji dragi Amerikanci, ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već pitajte što vi možete učiniti za vašu zemlju.” I koji će reći: “Nisi valjda išao u rat da bi te država za to nagradila?”

I nisam, kao ni većina ljudi. Krenuli smo u rat braniti svoj grad, svoju državu, braniti one ideale jedinstvene Bosne i Hercegovine. Sumnjam da je iko 1992 godine razmišljao na način – odoh ja sam malo ratovati ( ko zna koliko godina) pa kad rat prestane ( i ako uopšte preživim ) ima da budem ”pravi hadžija” nakon rata. I da uživam u svim mogućim povlasticama koje će mi Država dati.

Ne znam da je iko krenuo u rat sa tim motivom.

Potpisom Dejtonskog mirovnog sporazuma dobili smo samo kraj oružanih sukoba. I ništa više. Ideal niti jedne strane u ratu nije ostvaren. Niti su oni dobili Veliku Srbiju, niti su drugi dobili Veliku Hrvatsku, niti su treći dobili jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, niti su oni gore dobili nekakvu autonomiju. Zapravo niko nije dobio ništa. Osim predratnih granica Države.  Dobili smo državnu nakaradu u kojoj je dobro samo političarima. I onima koji nisu ratovali za nju.

Oružani sukobi su prestali, ali rat kao da nije nikada. Imamo najbolje plaćene političare na svijetu i u isto vrijeme imamo situaciju da upravo ti najbolje plaćeni od stane Države (za koju smo ginuli) najviše rade na njenom rasturanju. Dakle, radi protiv Države, a ona će te pravo nagraditi za to.

Imamo i situaciju da je boračka populacija na svim stranama najsiromašnija i bačena na marginu društva. Ne samo to, nego što više vrijeme prolazi, sve se više ustručavamo uopšte i spomenuti da smo bili učesnici rata. Taj patnja koju smo preživjeli nam polako postaje hendikep, umjesto nagrade. Sve manje ljudi uopšte spominje da je ratovalo. Još malo pa ćemo trebati i da se stidimo svoje borbe.

Marginalizacija boraca

Nakon rata sve su uradili da marginaliziraju one koji su svojom krvlju stvorili ovu državu. Prvo su uvećali broj boraca kao da je u pitanju bila kineska armija, a ne Armija BiH.

Onda su polako sklonili časne komandante negdje u zapećak, a isplivale su na površinu frankfurtske brigade, minhenske divizije i štutgartski bataljoni zajedno sa svojim komandantima. A onda su nas gurnuli do kraja u stranu riječima: Pa niste valjda ratovali da bi vas neko nagradio za to?

Nismo, ratovali smo za ideal.

Ali gospodo, svi vi koji ovih dana zakuhavate, koji zveckate oružjem i prizivate ponovo neke ratove, navedite mi makar jedan ideal zbog kojeg bi neko od nas uzeo ponovo pušku u ruke?

Makar jedan?

Osim ako ideal ne bi trebala biti odbrana vaše „teško stečene imovine“?

Uzme li i jedan Bosanac ponovo oružje u ruke za vaše trenutne ideale, onda su svi oni vicevi o glupim Bosancima sa debelim razlogom izmišljeni.

Izvor: Al Jazeera