Ko je građanima BiH ukrao državu

Piše: Nihad Đozić

Pitanje ‘kome pripada država’ može se postaviti na nekoliko načina, ali odgovor je uvijek samo jedan – ‘građanima koji u njoj živi’. Čak i u tzv. nacionalnim državama, kojih je u svijetu jako malo. Ali, ne mogu se sjetiti nijedne države sa takvim predznakom.

Ne znam da li je Srbija nacionalna država ili, recimo, Hrvatska, ali iz svog vlastitog iskustva odavno znam da Bosna i Hercegovina nije, neće i ne može biti. Bez obzira što je kuknjavom o ugroženosti, zbijanjem redova zbog teritorija i ratom, nametnut nacionalni koncept koji je, navodno, ovjeren ili potpisan u Dejtonu.

Mislim da niko živi ne zna šta je tamo tačno dogovoreno, jer nam to, stranačke i nacionalne vođe, tumače svako na svoj način. Kako kome odgovara. Što je prvi dokaz kakve su im bile namjere – da ukradu nešto što im ne pripada i naprave feude i spahiluke da bi lakše gulili obespravljenu raju.

Stranke koje su, manje više, već četvrt vijeka na vlasti u BiH, u toj svojoj nakani imaju samo jedno stvarnog protivnika – građane svih boja i nacija koji su u tranziciji, odnosno, pretvorbi i privatizaciji ostali ‘kratkih rukava’ ili na rubu egzistencije. Već je dovoljno vode proteklo da se to i golim okom može vidjeti. Ne treba puno pameti, samo se treba okrenuti oko sebe i svoje ose, i svakom će biti jasno o čemu se radi. Kako se odvijala hronologija događaja i ko su bili saučesnici.

Prva velika prevara

Historija je neumoljiva, ostavlja materijalne dokaze iza sebe. Prva veća prevara naroda dogodila se negdje u predvečerje posljednjeg rata. Nakon reformi Ante Markovića, koje su podigle apetite ili očekivanja građana, u Bosnu i Hercegovinu su počele stizati ogromne količine bezvrijednih dinara. Što je dovelo do prekomjerne potrošnje. Sjećam se da se kupovalo sve i svašta. I što treba i što ne treba. Do zadnje njemačke marke. Kao da će kijametski dan. Koji je i došao, u uniformi sveopšteg, stravičnog rata. U kojem je, opet, sirotinja najviše nastradala.

Mnogi smatraju da postoji uzročno-posljedična veza između ovih događaja, što je samo donekle tačno. U pozadini rata, u uzrocima njegovog izbijanja, mnogo je drugih isprepletanih interesa. Od historijskih, geografsko-teritorijalnih, geostrateških, pa i ideoloških, ali je pljačka svakako jedan od ciljeva (kao i u svakome ratu). Oni koji su preživjeli, dobro pamte šta je ko radio i čime se bavio, u njihovim selima, gradovima, fabrikama i skladištima. Kako su dugačke kolone kamiona i šlepera prelazile, tenkovima izbrisanu, granicu i gdje je sve to završavalo. Ili, kako je Sarajevo opljačkano ‘iznutra’. Ili, kako je cvjetala ‘crna berza’.

Kada se rat završio (u Dejtonu), opet su na vlast došli oni isti koji su bili i prije njega. Nakon ‘prvih demokratskih izbora’. Što je bilo za očekivati, jer poslije tako krvavog rata, strah se udvostručio, siromaštvo utrostručilo, a narod, ono što je preostalo nakon etničkog čišćenja, zločina i genocida, zbio se u čvrste redove.

‘Pljačka stoljeća’

Šta su tada napravila stranke na vlasti? S jedne strane, obnavljali su porušenu zemlju donacijama i parama koje su stizale iz cijelog svijeta, a s druge, organizovale pretvorbu i privatizaciju na osnovu  ‘certifikata i vaučera’. Izum kakav je samo njima mogao pasti na pamet? Sjećate li se tog vremena kada su na ulicama stajali oni isti ljudi koji su, prije rata, prodavali devize, samo što su sada vikali: ‘Certifikata, certifikata…’! ‘Vaučera, vaučera…’! Kome nije jasno ko je od toga najviše profitirao?

Tako je ukradeno ono što je preostalo (nakon rata i stradanja). Prije svega, država – čiji su vlasnici građani. Koji su, ako ćemo iskreno govoriti, postali saučesnici u toj ‘pljački stoljeća’ (posljedice su najbolje vidljive danas), jer su se zadovoljili malim mrvicama, sitnim ustupcima, ali i ‘nacionalnim torovima’ u koje su ih zatvorili, zato što im treba glasačka mašina.

Ko su ti ljudi? Ko su ti glasači koji u ovoj situaciji imaju malo šanse da postanu birači. Da slobodnom voljom i političkim interesom izaberu one koji će im konačno vratiti državu u vlasništvo i boriti se za njihov, ali i svoj, ekonomski prosperitet i blagostanje. Za uređeno društvo, za pravila i zakone koji će biti jednaki za sve. U kojem nema privilegovanih građana i otuđenih centara (finansijske) moći.

Borba za opstanak

Za odgovor na to pitanje moramo se, još jednom, vratiti u ratni period. Zar smo tako brzo zaboravili na komšije i susjede koji su preko noći negdje nestali, jer ih je neko silom otjerao!? Mnogi od njih su završili u ‘trećim zemljama’, ali su se nakon rata vratili i tražili mjesto pod svojim suncem. Poneki su ostali u tuđini, jer im je tamo bolje. Možda im se dopada živjeti u uređenom društvu, u kojem život funkcioniše po strogo utvđenim pravilima koja svi moraju poštovati. Bez izuzetka.

Ipak, u ratu je bilo najviše onih ‘interno raseljenih’ i oni su se morali negdje naseliti. Logično je, ali i ljudski razumljivo – najviše u velike gradove, jer su u njima i mogućnosti (fakulteti, posao, bolnice,) mnogo veće. Sela su ostala prazna, a ljudi se, po svojoj prirodi, uvijek nekako snađu. Počela je tzv. crna gradnja, koju je vlast prešutno dozvolila. Sitni šverc, rad na crno i utaja poreza. Nastajale su škole i fakulteti koji su se završavali onako usput, dopisno i kao da nikog nije bilo briga kako će se takvi ljudi zaposliti. Hoće li znati nešto da rade?

Počela je nova borba za opstanak, jer u gradu nema posla za sve. Ne mogu se baš svi zaposliti u državnoj službi, u državi u kojoj poljoprivreda ima najveći razvojni potencijal.

Tako smo došli u situaciju da ne zapošljava država (koju su ukrale stranke), već političari koji su na vlasti. Ne možeš se (u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru,…) zaposliti ako nisi u vladajućoj stranci ili ako nisi rođak, kum, prijatelj, od ovog ili onog. Tako je stvorena ‘negativna selekcija’ zbog koje sada svi građani ispaštaju, jer poslove rade ljudi koji nisu kompetentni. Kako onda razvijati državu?

Vlast doživljavaju kao plijen

Stranka demokratske akcije prednjači u tome i građani to znaju. Zato se svim silama bori da ‘osvoji’ Sarajevo, a za Bosnu i Hercegovinu, baš njih briga. Štetu koju su oni napravili, teško da se može (u kratkom vremenu) nadoknaditi. Pogotovo što je to pokret (ne moderne narodnjačka stranka), tako da je njihova unutrašnja demokratizacija nemoguća. Oni jednostavno ne mogu promijeniti svoj stil upravljanja (vladanja), jer vlast doživljavaju kao plijen.

Bakir Izetbegović je samo produžena ruka tajne interesne skupine unutar SDA čije apetite niko ne može nahraniti. To se najbolje vidjelo na otvaranju tunela ispod Karaule na putu Sarajevo – Tuzla, kada je obznanio da se povlači iz politike. Zapravo, on je njima ‘prijetio’, jer ga ‘guraju u provaliju’. Ne vjerujem da bi se takav profil političara tako lako odrekao politike. Politika daje moć i imunitet. Od svih rizika i bolesti.

Biti ‘vlasnik’ države, ima li išta bolje? Ma, koliko mala bila.

Fahrudin Radončić (lider Stranke za bolju budućnost) je od glavnog oponenta Bakira Izetbegovića i političkog protivnika SDA, kako se predstavljao na prošlim izborima, postao njegova blijeda kopija i poslušnik. Zašto je to tako, svako ko malo prati političku i pravosudnu scenu u BiH, može razumijeti, ali ne i opravdati. Ne radi se ni o kakvom ‘bošnjačkom jedinstvu’, već o refenama iz prošlosti, koje  su sada došle na naplatu. Tako da i on učestvuje u svjesnoj krađi države od njenih stvarnih vlasnika.

Direktor Dodik

Savez nezavisnih Socijaldemokrata (SNSD) u entitetu Republika Srpska funkcioniše kao preduzeće. Stranka koja ima istog vlasnika i direktora, Milorada Dodika, koji o svemu odlučuje. On je država, a građani su samo kulisa unutar koje se ta predstava odvija. Doduše, on ima dva vjerna pomagača, sa lijeve i sa desne strane (Petar Đokić, Socijalistička partija i Marko Pavić, Demokratski narodni savez), ali svakom je jasno da je Dodik neprikosnoveni gospodar Republike Srpske i može da radi šta hoće.

On, naprimjer, može zemljište na kojem stoji termoelektrana Stanari pokloniti kome želi. Ko da je  njegova očevina. Može, recimo, prisvojiti Radio televiziju Republike Srpske (RTRS), javni servis koji pripada svim građanima. Nikada nisam vidio da neka javna televizija toliko favorizuje samo jednu stranku i jednog čovjeka, a druge, potpuno ignoriše. Na stranu to što, kada gledaš tu televiziju, ne znaš da tamo uopšte žive Bošnjaci i Hrvati. I da su konstitutivni narodi. Plaćaju porez i pretplatu.

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) i njen lider Dragan Čović se ne eksponiraju previše. Oni su zadovoljni kladionicama. To je jedina država u državi koja nema niti jedan element državnosti, ali imaju ministarstvo finansija. Pogledajte malo ko su bili ministri finansija u entitetu Federacija BiH, odnosno, Vijeću ministara Bosne i Hercegovine. I oni su ukrali najvažnije ministarstvo od građana i raspolažu sa novcem bez ikakve odgovornosti. Državne institucije u BiH su, možda, jedine u svijetu kojima ništa ne znače izvještaji i preporuke državnih revizora koji, u ime građana, vrše kontrolu ili reviziju trošenje proračunskog novca.

Razbijena i preslaba opozicija

Tako ispada da je novac – jedini motiv bavljenja politikom. Imati državu u svom trajnom vlasništvu, znači raspolagati državnim parama i imovinom. Što strankama na vlasti (i njihovim liderima) daje mogućnost da preko svojih ljudi raspisuju i provode tendera, dovode investitore, prodaju državnu imovinu kao da je njihova, zapošljavaju svoje bližnje i islužene stranačke kadrove, i da za ništa i nikom ne odgovaraju. Sve su to fino upakovali u nacionalni paket i međusobno podjelili spahiluke da ne bi, slučajno, ko išao u ‘tuđe zelje’. I muzu li je, muzu. Državu. Čak ni njeni stvarni vlasnici, građani, svih nacija, ne mogu im ništa jer je građanska opcija potpuno potisnuta.

Opozicija u entitetu Repulika Srpska, pošto tamo nema stranaka građanske provenijencije, lagano se topi i nestaje, jer im je Dodik ukrao, ne samo državu, već i retoriku, i sada ne mogu da se snađu. Istina, Mladen Bosić, lider Srpske demokratske stranke RS-a, jedini je, nakon neuspjeha na lokalnim izborima, pokazao čin građanske hrabrosti i ponudio svoju ostavku. Što je slučaj bez presedana u Bosni i Hercegovini, ali sve ostalo je, manje više, isto.

Opozicija u entitetu Federacija BiH je razdrobljena i preslaba da bi mogla kvalitetno obavljati svoju  funkciju. Socijaldemokratska partija Nermina Nikšića, previše je učahurena i pasivna, i nikako im ne polazi za rukom da se prestroje u stranku moderne socijaldemokratije koja bi odgovorila izazovima današnjeg vremena. Sve su to stare matrice vladanja koje su davno potrošene.

Moć u rukama građana

Demokratska fronta, Željka Komšića, liči na podmladak SDP-a koji je ‘pobjegao od kuće’, ali nikako da se postavi na svoje noge. I sad besciljno luta ulicama grada jer više nema svoje kuće. Ne samo kuće, nema ni ideje, ni programa, kako dalje.

Građanski savez, Reufa Bajrovića, podmladak je Demokratske fronte. I oni mi izgledaju kao da su ‘pobjegli od kuće’ i pitanje je da li će pronaći svoj vlastiti put. Mada, ideja te stranke je, u osnovi, dobra, ali su se za nju morali boriti u svojoj prijašnjoj stranci jer nije tako lako uspostavljati novu infrastrukturu, ogranke i odbore. To uzima dosta vremena i energije, a vremena u BiH više nema.

Naša stranka, Peđe Kojovića, jedina je od ovih nenacionalnih partija, koja maleckim, ali sigurnim koracima ide naprijed. Oni su stranka koja prihvata političku realnost i strpljivo traže neki balans između građanskog i nacionalnog. Konzistentni su i nikud im se žuri, jer znaju da će jednom doći njihovo vrijeme. Nadam se da hoće. Vjerujem da će konačno doći vrijeme Bosne i Hercegovine i svih njenih građana. Koji pripadaju različitim nacijama, ali im (ta činjenica) ne pravi problem da zajedno rade i žive u svojoj državi.

Građani nisu ni svjesni kakva je moć u njihovim rukama, ali ne znaju da je koriste, jer državu ne doživljavaju kao svoju. Pravi im više štete nego koristi. I ko će to promijeniti? Aktuelni političari?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera