Kiki karamele

U doba u koja ova sjećanja dopiru još nije bilo ni pomena o budućoj najezdi kafića, tih sadašnjih najfrekventnijih i najučestalijih okupljališta mladih, okupljališta u kojima se puši, pije i đuska uz kakvu preglasnu muziku, a gdje je riječ i razgovor gotovo izgubila svoje značenje: ako ima kakvog razgovora, to je “govor” tijela, pripijenost jednih uz druge, užareni pogledi i oznojena lica.

Sve ovo je, naravno, obavijeno dimom i isprekidano raznobojnim svjetlima reflektora koji, eto, na taj način postižu izvjesnu “atmosferu”, neko stanje zavodljivosti, lažne mističnosti, neki ritam života za koji niko ne zna kuda vodi, ako uopće vodi nekud, izuzev u ono što je njegov surogat, kao što je alkoholizam, droga, prostitucija.

Tih osamdsetih godina prošlog stoljeća preko puta zgrade sadašnjeg Ekonomskog fakulteta u Sarajevu nalazila se neka vrsta kafe-slastičarnice, prostrane odaje sa stolovima i stolicama, u koju su posebno svraćali studenti i neka, ako se tako može reći, starija omladina, obično u parovima, i tu, uz kahvu i čaj, te poneki kolač, provodila slobodno vrijeme, vrijeme zajedničkih izlaženja, flertovanja, ašikovanja, čavrljanja, ali i ne rijetko ugodnih i neposrednih intelektualnih razgovora i “razmatranja” nekih aktuelnih pitanja.

 

Jedna strana te kafe-slastičarnice, ona koja gleda na ulicu, bila je sva u staklu, pa se iz njene unutrašnjosti, posebno sa ugodnih sećija koje su bile svud unaokolo, vidjela glavna sarajevska ulica, odnosno dio nje, i mogao se pratiti živost i život ulice, posebno u večernjim satima, njen puls, koji je i puls grada, jer je glavna ulica obično njegovo oličenje, prezentacija i manifestacija njegovih brojnih funkcija i smislova. Naziv ovog tadašnjeg okupljališta bio je karakterističan i sastojao se od jednog suglasnika i jednog samoglasnika koji su se ponavljali sa crticom između, dakle “Ki-ki”.

A to “Ki-ki” bilo je velikim, dizajniranim, zelenim slovima utisnuto u natpisu iznad vrata, na kome su također bile naslikane kiki karamele – bijeli omot sa zelenim slovima, što je ustvari bio naziv tadašnjih karamela, hit bombona kiselkastog ukusa, koje su se mogle dugo žvakati, dok je njihov sok istovremeno razgaljivao usnu šupljinu, proizvodio obilnu pljuvačku i izazivao ugodne osjećaje. Kiki karamele su bile gotovo svakodnevna poslastica ne samo onih koji su dolazili u ove prostore o kojime je riječ i koji su, sa kesicom tih bombona, znali ugodno provoditi čitavo veče, nego su postale omiljene i djeci, nad kojima su majke posebno strepile i brinule, jer su se ove pomalo ljepljive bombone znale često zalijepiti ne samo za zube nego i za samo nepce, izazivajući, posebno kod manje djece, osjećaje gušenja.

Kasnije su došle mnoge vrste drugih bombona, posebno onih gumenih, ali su i pored toga, kiki karamele bile i ostale neprevaziđene bombone naše mladosti, našeg odrastanja i našeg sazrijevanja. Ko zna koliko sam ih ja, a i moje društvo pojeli, kao što su to, uostalom radili i svi drugi, svi koji su u ovim Kraševim proizvodima nalazili jeftin a ugodan užitak. Sve do skora…

No, prije nekoliko mjeseci na brojne email adrese proslijeđena je informacija prema kojoj se izvjesna osoba (ženska) obratila proizvođaču, kazavši da je dugogodišnji konzument njihovih proizvoda, posebno kiki karamela, te da je zanima da li, kako je ona odnekud čula, u sastavu kiki karamela postoji i svinjski želatin. Odgovor je bio više nego zaprepašćujući: da, poštovana gospođo, u sastavu kiki karamela nalazi se svinjski želatin, drago nam je da ste naš dugogodišnji konzument, nadamo se da ćete to i dalje biti…

Ali ova anonimna informacija, u koju je bilo teško povjerovati, baš zbog lahkoće njenog izricanja (jer, koji bi to proizvođač tako otvoreno i javno kazao ono što će izazvati revolt i osudu velikog dijela njegovih konzumenata, kada znamo da su i oni proizvođači, posebno mesnih proizvoda, koji su bili obavezni da u dekleracijama o sastavu proizvoda naznače njegov sadržaj, to prikrivali ili se lažno predstavljali, a neki to čine i dan-danas) više je postala predmet mahalskog prepričavanja nego pouzdanog utemeljenja, sve do prije dvadesetak dana, kada je Kraš neke svoje proizvode certificirao Halal-kvalitetom, te javno (mrtav-hladan) obznanio kako neke vrste karamela kiki i gumenih bombona sadrže svinjsku želatinu, što se nije moglo pročitati na deklaraciji, jer po sadašnjim zakonima proizvođač ne mora navesti porijeklo sastojaka.
I kao da je ta proizvodnja bombona sa svinjskim želatinom počela jučer a ne prije četrdeset ili pedeset godina, Krašovci izjavljuju (o ironije!) kako nisu ništa htjeli sakriti niti ikoga dovesti u zabludu:
– Naprotiv, potrošačima što više želimo izići u susret. Građanima, pak, koji žele izbjeći proizvode s dodacima svinjskog podrijetla najsigurnije je osloniti se na oznaku halal. Mi s Mešihatom Islamske zajednice u Hrvatskoj imamo vrlo dobru suradnju i za niz proizvoda, poput bajadere, dorina čokolada, životinjskog carstva, domaćice, petit beurrea, napolitanke… dobili smo certifikat za proizvodnju u skladu sa šerijatskim propisima, odnosno halal-standardima. Aplikacija znaka halal je u tijeku.
Planiramo i širenje palete, a bude li dodatnih zahtjeva kupaca, razmotrit ćemo i mogućnost uključivanja bombona kiki – odgovaraju iz Kraša, gdje kažu da su iz BiH imali jedan upit na ovu temu te da u karamelama bronhi i kiki s okusom mlijeka i lješnjaka nema nikakve želatine.
!!! ???
I šta sad: Ništa. Osim gorkog ukusa u utrobi, nagona na povraćanje i potvrde činjenice kako se muslimani u ovoj zemlji varaju, lažu i obmanjuju na različite načine. Prije nekoliko godina pisali smo o brojnim mesnim proizvodima u kojima se nalazila i svinjetina a da to nije uopće istaknuto na deklaraciji, a danas evo pouzdano saznajemo kako se svinjski želatin nalazi i u (nekada omiljenim) kiki karamelama te nekim drugim vrstama bombona, koje su godinama pa i decenijama konzumirali naši očevi, mi, naša djeca, naši unuci. Da nije (makar i prilično kasno) uvedena certifikacija halal-kvalitete i da iz Kraša nisu zaželjeli bolju prođu svojih proizvoda sa tim znakom, ko zna koliko bismo još dana, sednica, mjeseci ili godina “uživali” u kiki karamelama.

Iako je donekle razumljivo da se u vremenu komunističke diktature takvo što nije smjelo ni pominjati (naprotiv, mnogi muslimani komunusti su svoj komunizam dokazivali javno jedući svinjetinu – a neki se i danas hvale kako uz ramazan jedu čvarke! -, pa i članove svoje najuže porodice natjerivali da to rade), zar je trebalo toliko godina nakon agresije na BiH, da tek sada saznajemo kako smo jeli (i kako i dalje jedemo) ono što nam vjera zabranjuje.

I koliko je još drugih proizvoda za koje ne znamo baš kao što nismo znali ni za kiki bombone, a koje uzimamo i konzumiramo bez ikakve rezerve ili zapitanosti o njihovom sastavu i porijeklu. A agresija sumnjivih proizvoda kako iz susjednih zemalja, tako i iz onih dalekih, ne samo da ne prestaje već biva sve veća i veća.
Pa i ovo obznanjivanje iz Kraša, do koliko će ušiju doprijeti i kakav će efekat postići, veliko je pitanje. Jer to je objavljeno u nekoliko hrvatskih listova praktično istog dana i nakon toga – sve je šutnja. U situaciji kakva je danas (recesija) savjeti potrošača i druga nadležna tjela za kvalitet proizvoda (ako takvih ima) brinu se kako preživjeti, a nikome nije ni na pameti da postavi pitanje od suštinske važnosti za vjernika – čime nas sve truju i dokle će to trovanje trajati?!
A proizvodi sa halal-certifikatima jedva da se vide u ponekoj od naših (i to većih) prodavnica!
I tako, dok nam se djeca javno truju po kafićima, mi se (tajno) trujemo po kućama, ulicama, izletima…
Lijepo je to kazao dedo mog prijatelja Fikreta, hadži Rasim ef.: koliko god se mi čuvali, u svakome od nas nalazi se bar pola domuza (krmeta)! A u nekim od nas, dodajem ja, sa gorčinom i ironijom, nalazi se i krdo domuza. Pa čak i onih – divljih!