Kako je Kur’an u samo dva ajeta pobio tvrdnju kršćana da je Allah,dž.š., sebi uzeo dijete

Kako je Kur’an u samo dva ajeta, racionalnim dokazima, pobio tvrdnju kršćana (i drugih) da je Allah, dželle šanuhu, sebi uzeo dijete

Kaže Uzvišeni: “Nevjernici govore: ”Allah je uzeo sebi dijete.” Hvaljen neka je On! Naprotiv, Njegovo je sve ono što je na nebesima i na Zemlji. Njemu se sve pokorava; On je stvoritelj nebesa i Zemlje, i kada nešto odluči, za to samo rekne: ”Budi!” – i ono bude.” (El-Bekare, 116-117)

Ova dva ajeta sadrže šest racionalnih odgovora/protuargumenata na njihovu tvrdnju.

1. Sintagma “Subhanehu”, koju naši prevodioci obično prevode kao “Hvaljen/slavljen neka je On”, doslovno znači odricanje svake mahane i nedostatka Uzvišenom Allahu, dželle šanuhu, u atributima i postupcima. “Uzimanje djeteta” može imati samo jedno značenje – da je Bogu potrebno dijete, bilo zbog produženja vrste, bilo zbog pomoći, bilo zbog zadovljenja prirodnog “očinskog” nagona, a to je očita mahana/nedostatak/nesavršenstvo koje je svojestveno stvorenom ali ne i Stvoritelju.

On je također čist od toga da mu bilo ko i bilo šta sliči, i da mu bude konkurent/ortak, a dijete sliči svome ocu i direktni mu je konkurent.

2. “Lehu ma fis-semavati ve ma fil-erd”/”Njegovo je sve što je na nebesima i na Zemlji”

Onaj ko posjeduje riznice nebesa i zemlje, a samim time i čovjeka i njegovo potomstvo, nema potrebe za djetetom.

3. “Lehu ma fis-semavati ve ma fil-erd”/”Njegovo je sve što je na nebesima i na Zemlji”

Tj. svi ljudi/stvorenja su Božije vlasništvo, a ono što se posjeduje ne može biti dijete Onoga koji ga posjeduje. Čak se u fikhskom poglavlju o propisima ropstva navodi da robovlasnik ne može posjedovati vlastito dijjete, tj. biti njegov gospodar, a ako bi se desilo da mu ono bude dodijeljeno kao rob, ono time automatski stiče slobodu. Prema tome, Isa, alejhi selam, ne može u isto vrijeme biti i Božiji rob/vlasništvo i Božije dijete.

4. “Kullullehu kanitun”/Njemu se sve pokorava/potčinjava”

Onaj ko je potčinjen Bogu i i nad kime se provodi Njegova aposlutna volja, tj. Božji rob, ne može biti Božije dijete. Ako su svi ljudi jednako potčinjeni Božijoj volji, kako se jedan od njih može izdvojiti posebnim, sinovskim statusom? Ili su svi Njegovi robovi, ili su svi njegova djeca.

5. “Bedius-semavati vel-erd”/”On je stvoritelj nebesa i Zemlje”

Onaj ko je stovorio nebesa i zemlju iz ničega, može stvoriti i dijete bez oca.

6. “Ve iza kada emren fe innema jekulu lehu kun fejekun”/”i kada nešto odluči, za to samo rekne: ”Budi!” – i ono bude.”

Onaj čija je moć između dva “B”, budi i biva, može stvoriti šta hoće i koga hoće, kada hoće i koliko hoće, i zašto ne bi mogao stvoriti dijete bez oca.

Hafiz Semir Imamović