Kako je jedna mama prestala da viče na svoju djecu?

BLOG: Rachel Macy Stafford

Cijenim poruke koje dobijam od svoje djece – bilo da su išvrljane flomasterom na malom komadiću papira ili napisane savršenim rukopisom na papiru s linijama. Ali pjesma za Majčin dan koju sam prošlog proljeća dobila od svoje najstarije kćerke, posebno me, duboko pogodila.

Prvi stih pjesme oduzeo mi je dah prije nego što su suze potekle mojim licem.

“Važna stvar o mojoj mami je…ona je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.”

Vidite, nije uvijek bilo tako. Tokom veoma rastrojenog života, započela sam jedan nov običaj koji se radikalno razlikovao od načina na koji sam se do tada ponašala. Postala sam osoba koja viče. To nije bilo često, ali je bilo ekstremno – kao prenaduvan balon koji iznenada pukne i svi u okruženju se zbog toga strahovito trgnu.

Pa što je to bilo s mojom djecom, koja su tada imala tri i šest godina, zbog čega sam se gubila? Je li to bilo insistiranje jedne kćerke da otrči po još tri narukvice i omiljene roze naočale kad mi već kasnimo? Je li to što je druga pokušala sama usuti pahuljice u zdjelu i prosula cijelu kutiju na sto? Je li to što je jedna oborila na pod i polomila mog specijalnog staklenog anđela iako sam joj govorila da ga ne dira? Je li to što se druga stojički borila da ne zaspe baš kada su meni bili potrebni mir i tišina? Je li to što su se njih dvije svađale oko glupih stvari poput koja će prva izaći iz auta ili koja će dobiti najveću kuglu sladoleda?

Da, bile su to te stvari – normalna huškanja i tipični dječiji problemi i ponašanja – koje su me iritirale do te mjere da sam gubila kontrolu.

Ovu rečenicu nije lako napisati. Niti je to lijep period mog života za sjećanje jer, istinu govoreći, mrzjela sam sebe u tim trenucima. U što sam se to pretvorila da sam trebala vikati na dvije dragocjene male osobe koje sam voljela više nego sam život?

Reći ću vam u što sam se pretvorila. U moje skretanje pažnje.

Pretjerana upotreba telefona, previše zadataka, ‘to-do’ liste na više strana i jurnjava za savršenstvom, jednostavno su me iscrpili. A vikanje na ljude koje sam voljela bila je direktna posljedica gubitka kontrole koju sam osjećala u svom životu. Naravno, morala sam negje puknuti. Pukla sam iza zatvorenih vrata u društvu ljudi koji su mi značili najviše na svijetu. Sve do jednog sudbonosnog dana.

Moja starija kćerka sišla je sa stolice da bi dohvatila nešto, a onda je slučajno prevrnula cijelu kesu riže na pod. Dok je milionun sitnih zrna letjelo po podu kao kiša, oči mog djeteta su se ispunile suzama. I tada sam ga vidjela – strah u njezinim očima dok se spremala za tiraniju svoje majke.

“Ona me se boji”, pomislila sam uz najbolnije moguće shvaćanje. “Moje šestogodišnje dijete se boji moje reakcije na svoju nevinu grešku.

S dubokim žaljenjem sam shvatila da nisam majka uz kakvu želim da moja djeca odrastaju, niti da tako želim živjeti ostatak života.

U nedeljama koje su usljedile nakon te epizode, doživjela sam slom i prosvjetljenje – trenutak bolne spoznaje koji me je pokrenuo na ‘hands free’ put, put zaborava svih skretanja pažnje i bavljanje onim što je stvarno važno. To je bilo prije tri godine – godine laganog odvajanja od pretjerivanja u upotrebi elektronskih smetala u mom životu… tri godine oslobađanja od nedostižnih standarda perfekcije i pritiska društva da ‘radiš sve’. Kako sam se oslobađala svojih internih i eksternih distrakcija, bijes i stres koji su kuvali u meni polako su nestajali. S manje tereta na leđima, mogla sam regovati na greške moje djece na mnogo smireniji, saosjećajniji i razumniji način.

Govorila sam stvari poput: “To je samo sirup od čokolade. Možeš to obrisati i sto će biti kao nov.” (Umjesto da ispustim ogorčen uzdah i prevrnem očima). Ponudila sam se da držim metlu dok ona čisti more pahuljica s poda. (Umjesto da stojim nad njom s pogledom negodovanja i neopisive dosade.)Pomogla sam joj da razmisli gdje je ostavila svoje naočare.(Umjesto da je postidim što je tako neodgovorna.)

A u trenucima kada čista iscrpljenost i neprekidno kukanje prijete da će oduzeti najbolje od mene, ušla bih u kupatilo, zatvorila vrata za sobom i dala sebi malo vremena da dišem i podsjetim se da su one djeca, a djeca griješe. Baš kao i ja.

Vremenom je strah koji se vidio u očima moje djece kada upadnu u nevolju nestao. I hvala Bogu, postala sam utočište u njihovim teškim trenucima, umjesto neprijatelj od kog trebaju bježati i kriti se.

Nisam sigurna da bih se sjetila da pišem o ovoj dubokoj transformaciji da se nije dogodio incident dok sam završavala rukopis za moju knjigu. U tom trenutku sam osjetila da mi je život pretrpan i potreba da vičem bila mi je na vrhu jezika. Privodila sam kraju posljednja poglavlja knjige kada se moj kompjuter zamrzao. Iznenada, izmjene na tri cijela poglavlja nestale su pred mojim očima. Provela sam nekoliko minuta mahnito pokušavajući vratiti posljednju verziju rukopisa. Kada mi to nije uspjelo, konusltovala sam i ‘back up’ samo da bih otkrila da je i tamo rukopis nestao nekom greškom. Kada sam shvatila da nikada neću vratiti poglavlja na kojima sam radila, došlo mi je da plačem, ili još bolje, došlo mi je vrištim od bijesa.

Ali, nisam mogla jer je bilo vreme da pokupim djecu iz škole i odvedem ih na plivanje. Uz veliku suzdržanost mirno sam zatvorila svoj kompjuter i podsjetila sebe da postoje puno, ali puno gori problemi od ponovnog pisanja ovih poglavlja. Zatim sam rekla sebi da ne postoji apsolutno ništa što bih mogla sada učiniti da bih riješila ovaj problem.

Kad su moja djeca ušla u automobil, odmah su znala da nešto nije u redu. “Što nije u redu, mama?” pitala su me jednoglasno nakon samo kratkog pogleda na moje blijedo lice. Došlo mi je da vrisnem “Upravo sam izgubila četvrtinu moje knjige!”.Došlo mi je da dlanom razbijem volan jer je sjedenje u autmobilu bilo posljednje mjesto na kojem sam htjela biti u tom trenutku. Željela sam ići kući i popraviti svoju knjigu – a ne vozikati djecu na plivanje, cijediti mokre kupaće kostime, češljati zamršenu kosu, kuvati večeru, prati prljavo posuđe i uspavljivati ih.

Ali umjesto toga mirno sam rekla: “Malo mi je problem sada o tome pričati. Izgubila sam dio knjige. I ne želim pričati o tome jer se osjećam loše.”

“Žao nam je”, rekla je starija kćerka u ime obje. I onda, kao da su znale da mi je trebalo prostora, bile su mirne sve do bazena. Djeca i ja smo obavile sve aktivnosti tog dana i, iako sam bila tiša nego obično, nisam vikala i dala sam sve od sebe da se suzdržim od razmišljanja o knjizi. Napokon se dan skoro završio. Ušuškala sam mlađu kćerku u krevet i legla pored starije za uobičajeno ‘večernje čavrljanje’. “Misliš li da ćeš uspjeti vratiti poglavlja?”, tiho je pitala moja kćerka. I tada sam počela plakati, ne toliko zbog tri poglavlja, znala sam da ih mogu ponovo napisati, moj slom se dogodio više zbog umora i frustracije koju podrazumijeva pisanje i uređivanje knjige. Bila sam tako blizu kraja.  Na moje iznenađenje, moje diete je pružilo ruku i nježno me pogladilo po kosi. Izgovorila je ohrabrujuće riječi poput “kompjuteri mogu biti tako frustrirajući” i “Mogu pogledati ‘back up’ i vidjeti mogi li popraviti knjigu”. I na kraju “mama, ti to možeš, ti si najbolji pisac kojeg poznajem”, i “ja ću ti pomoći kako god mogu”.

Kad sam ja imala ‘problem’, ona je bila tu, strpljivo i suosjećajno me hrabrila ni ne pomislivši da me udari kad sam već bila na dnu. Moje dijete ne bi naučilo ovaj odgovor pun empatije da sam ja ostala ona osoba koja viče. Jer vikanje zatvara komunikaciju, prekida veze, ono čini da se ljudi razdvajaju, umjesto da se zbližavaju. Važna stvar je…. moja mama je uvijek tu za mene, čak i kad napravim problem.

Moje dijete je to napisalo o meni, ženi koja je prošla kroz težak period na koji nije ponosna, ali iz kojeg je naučila. I u riječima moje kćerke vidim nadu i za druge.

Važno je… da nije kasno da prestanete vikati.
Važno je… da djeca opraštaju – naročito kad vide da se osoba koju vole pokušava promijeniti.
Važno je… da je život previše kratak da bismo se nervirali oko prosutih pahuljica i zagubljenih cipela.
Važno je… da bez obzira šta se dogodilo juče, danas je novi dan.

Danas možemo odabrati da reagujemo mirno. I dok to radimo, učimo djecu da mir gradi mostove – mostove kojima možemo poći kad imamo probleme.

Izvor: Roditelj.hr i The Huffingtn Post