Kako je jedan čovjek odustao od hadža…

Hadžija Seid iz Egipta, nakon što je obavio obrede hadždža, sjedio je u sali za čekanje na međunarodnom aerodromu u Džedi. S njegove desne strane sjedio je drugi hadžija koji mu se obrati riječima: “Ja sam poduzetnik, Allah mi je Podario da evo ove godine deseti put dođem na hadždž!” Seid napravi blagi pokret glavom i reče: “Allah ti primio hadždž, nagradio te za trud i grijehe oprostio!” Čovjek se osmjehnu i odgovori: “Obadvojici! A jesi li ti prije bio na hadždžu?” Nakon kraće stanke Seid mu odgovori: “Allah najbolje zna, ali ovaj moj hadždž ima svoju dugu priču, ne bih želio da te sa njom zamaram.”

Čovjek mu reče: “Tako ti Allaha, ispričaj mi je, jer mi ionako samo čekamo u ovoj sali.”

Seid se nasmiješi i poče svoju priču: “Baš tako, upravo čekanje je početak moje priče. Dugo godina proveo sam čekajući da odem na hadždž. Ttrideset godina radio sam kao fizioterapeut u jednoj privatnoj bolnici dok sam sakupio potreban iznos za hadždž. Tog dana, kada sam otišao u bonicu da uzmem novac, sreo sam majku jednog nepokretnog djeteta koje sam liječio u bolnici. Bila je izuzetno tužna i zabrinuta. Ona mi reče: ‘Allahu ne emanet te ostavljam Seide. Ovo je naša posljednja posjeta ovoj bolnici.’ Začudio sam se njenim riječima i pomislio da nije zadovoljna sa mojim liječenjem, te da želi dijete premjestiti u drugu bolnicu. Međutim, ona nastavi: ‘Ne brate Seide, Allah mi je svjedok da si ti bio pažljiviji prema mom sinu od njegovog oca. Tvoje liječenje izuzetno mu je pomoglo, nakon što smo bili izgubili nadu u njegovo ozdravljenje.’ Zatim se tako žalosna udaljila.” Čovjek se začudi i prekide Seidov govor pitanjem: “Čudno, ako je bila zadovoljna sa tvojim liječenjem i stanje njenog sina se popravilo, pa zašto je prekinula liječenje?”

“Isto to sam i ja upitao. Otišao sam u upravu bolnice i provjerio. Ustanovio sam da je otac dječaka ostao bez posla, te nije mogao nastaviti plaćati troškove liječenja svog sina.” Čovjek se ražalosti i reče: “Samo Allah ima moć i snagu! Zaista je unesrećena ta žena. Kako si postupio?”  Seid odgovori: “Otišao sam do direktora i zamolio ga da dječak nastavi liječenje na račun bolnice. Međutim, on je to kategorički odbio i kazao mi: ‘Ovo je privatna firma, a ne humanitarna organizacija!’

Izašao sam iz ureda direktora kaharan i tužan zbog te žene. Iznenada sam stavio ruku na džep u kome su bili novci za hadždž, na momenat se ukočio, a zatim sam podigao glavu prema nebu i zamolio Gospodara riječima: Dragi Allahu, Ti znaš šta je u mojoj duši, znaš da ja nisam imao veće želje od odlaska na hadždž, Tvojoj kući i posjete džamije Tvog poslanika. Ti znaš da sam se zbog toga trudio cijeli svoj život. Međutim, ja dajem prednost ovoj sirotici i njenom sinu nad sobom, zato mi nemoj uskratiti svoju blagodat! Otišao sam do blagajnika i uplatio cijeli iznos koji sam imao za liječnje dječaka šest mjeseci unaprijed. Zamolio sam ga da kaže ženi da je to iz posebnog fonda kojeg bolnica ima za siromašne pacijente. Čovjeka je to ganulo, pustio je suzu i rekao: ‘Allah tebi i takvima podario svaki bereket!’”

Saputnik Seida tada reče: “Ako si udijelio cijeli iznos, kako si onda došao na hadždž?”

“Tog dana vratio sam se kući žalostan što sam propustio priliku svog života da obavim hadždž, ali mi je srce bilo radosno što sam uspio da oslobodim tu ženu i njenog sina velike nevolje. Te noći sam zaspao sa suzama u očima koje su natopile moj jastuk, ali sam u snu sanjao kako tavaf činim oko Ka’be, te kako me ljudi selame i izgovaraju: ‘Neka ti je kabul hadždž, o Seide. Ti si obavio hadždž  na Nebu prije nego što si to uradio na Zemlji. Dovi za nas, o hadžija Seide!’

Probudio sam se iz sna i osjetio neopisivo zadovoljstvo. Zahvalio sam se Allahu, dž.š., na svemu i bio zadovoljan sa Njegovom odredbom.

Samo što sam ustao iz kreveta, kad telefon zazvoni, ni manje ni više nego direktor bolnice lično, te mi reče: ‘Spašavaj me, vlasnik bolnice ove godine ide na hadždž, ali on ne putuje bez svog ličnog liječnika. Međutim, supruga njegovog ličnog ljekara je u zadnjem mjesecu trudnoće, te je on ne može ostaviti. Zato te molim da mi učiniš uslugu.’ Tada sam ja učinio sedždu zahvale Allahu, dž.š., i tako došao na hadždž kao pratilac vlasnika bolnice.

Tako me je Allah počastio zijaretom Njegove kuće, a bez da išta platim. Hvala Allahu, povrh toga vlasnik bolnice je bio uporan da me dobro nagradi zbog toga što je bio zadvoljan sa mojom uslugom. Ja sam mu ispričao slučaj sa onom ženom siroticom, te je on naredio da se taj dječak liječi na njegov lični račun. Zatim je naredio da se u bolnici osnuje fond za siromašne pacijente i još je pored svega toga uposlio njenog muža kao službenika u jednoj od njegovih firmi, a meni se vratio moj novac kojeg sam bio uplatio. Možeš li zamisliti blagodat veću od blagodati mog Gospodara?!”

Čovjek ustade, poljubi Seida u čelo i reče: “Tako mi Allaha, nikada u svom životu nisam osjetio stid  kao što ga osjećam sada. Obavljao sam hadždž iza hadždža, smatrajući da sam nešto veliko ostvario, te da se moja deredža kod Allaha povećava nakon svakog obavljenog hadždža, ali ja sam sada shvatio da je tvoj hadždž bolji od hiljadu mojih i sličnih hadždžova. Ja sam išao u posjetu Allahovoj kući, ali tebe je Allaha pozvao Svojoj kući.” Zatim se udaljio ponavljajući: “Tekabellehau minna ve minke!” (Da Allah primi od nas i od vas!)

Neka svako od nas sebe pronađe u ovoj priči! Amin!