Kakav hajr možemo očekivati kada se efendija ismijavaja sa šerijatskim propisima radi neslaganja sa drugim ljudima

”Dobra je ova praksa Abrahama Lincolna da se briju brkovi a puštaju brade, da se ženama naturaju nikabi da im samo oči vire, a na FB-u se po šerijatu (neuzubillahi) upucava slobodnim ženama. Jer sunnet je (opet neuzubillahi) brijat brkove bicom ili mašinom na nulu, svezat ženu kao da je pašće, a napaljivat se gledajući ono što je tuđe. Ma …. (ovdje je efendija ”kulturno” opsovao) ih mozak retardirani.” – stoji u FB statusu jednog od krajiških imama. Ovakav sraman status spomenuti imam napisao je u navali negativnih emocija prema nekim muslimanskim grupama, a sa kojima se ne slaže. Citirano ismijavanje sa praksom Poslanika alejhiselam lajkovalo je još nekoliko imama. Mogu donekle shvatiti da naše efendije, svršenici medresa i fakulteta, imaju neblagonaklon stav prema studentima i daijama koji su studirali u arapskim zemljama, posebno u Saudijskoj Arabiji, i prema njihovim sljedbenicima, kako zbog neupućenosti i neznanja, negativnog iskustva sa pojedincima iz tih redova, tako i zbog općeg negativnog stava bh javnosti prema ovoj populaciji, pa donekle mogu razumijeti i da im se otme pokoja psovka, ali ne mogu shvatiti da jedan svršenik vjerske škole i vršilac jedne od najodgovornijih društvenih pozicija, pozicije imama, dakle pozicije Poslanikovog, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nasljednika (učenjaci i imami su nasljednici Allahovog poslanika), ismijava Poslanikov sunnet puštanja brade i potkraćivanja brkova, upoređujući ga sa praksom jednog nemuslimanskog predsjednika i da nikab (zar), kojeg su ponosno nosile naše nane, i koji je oko četiri vijeka predstavljao jedan od stubova tradicije i identiteta bošnjačkog naroda, uporedi sa vezivanjem paščadi. Efendija, svjesno ili nesvjesno, previđa činjenicu da je nošenje brade bila praksa najviših bošnjačkih vjerskih dužnosnika sve do pred kraj II svjetskog rata, kada je ta praksa, vjerovatno zbog pritisaka od strane komunističkih vlasti, dokinuta, a zatim je ponovo zaživjela u ratnim i poratnim godinama. Ako je spomenuti imam(i), imao negativno iskustvo sa nekim od pripadnika muslimanske zajednice, na koju se bez sumnje, odnosi ovaj njegov status, to mu ne daje za pravo da jednu plemenitu ideju, afirmacije viševjekovne bošnjačke tradicije (nošenja zara i puštanja brada), zapravo Sunneta Allahovog Poslanika, salallahu ‘alejhi ve sellem, prema jednoj od legitimnih ehlisunetskih interpretacija, omalovažava do granice sataniziranja. Razilaženje u pravnim interpretacijama zakonskih tekstova (Kur’ana i Sunneta) je, unutar ulemanskih krugova, različite pravne i mezhebske provenijencije, legitimna stvar, i svako od nas ima puno pravo da slijedi jednu od priznatih ehlisunetskih interpretacija. Ovu mogućnost, odabira različitih pravnih rješenja, trebamo shvatiti kao blagodat, a ne kao instrumnet za širenje neprijateljstva, razdor i rušenje međubratskih veza. Naravno treba poštovati činjenicu da se u našim vjerskim institucijama, obrazovno-odgojnim ustanovama i u džamijama prioriteno slijede pravna rješenja Imami Azama, Ebu-Hanife Nu’mana ibn Sabita, i njegovih učenika, Allah im se smilovao, ali i dati pravo pojedincima da slijede neka druga pravna rješenja, s tim da ti pojedinci moraju biti svjesni i odgovornosti prema slobodi i pravu koje im je dato. Neka nam primjer koji slijedi posluži kao obrazac u komunikaciji sa neistomišljenicima i sljedbenicima drugačijih interpretacija. Prenosi imam Zehebi u Sijeru od Junusa es-Sadefija (savremenik imama Šafije) da je rekao: ”Nisam vidio inteligentijeg čovjeka od Šafije! Jednog dana smo se raspravljali i raziši oko nekog pitanja, a on mi je poslije došao i rekao: ”O Ebu Musa, zar ne možemo biti braća, iako se ne slažemo u nekim pitanjima.”

Efendiju iz ove teme bratski podsjećam na riječi Poslanika, sallallahu ‘alejhi ve sellem: ”Zaista čovjek izgovori riječ, kojoj ne pridaje nikakvu pažnju, a zbog nje će biti bačen u džehennem” (Buharija, 5070., Muslim, 1907.), koje bi trebale biti svima nama vodilja ali i jasan znak upozorenja do kojih granica smijemo ići u međusobnoj komunikaciji, razmjeni mišljenja, pa i kritici, jer na kraju krajeva on je ovim svojim statusom najmanje štete nanio onima zbog kojih ga je pisao, a istinsku, i gotovo nepopravljivu, štetu sebi kao personi, kao i poziciji koju obnaša.

Pozivam Islamsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, a posebno Direkciju za vjerska pitanja, u čijoj su nadležnosti imamet i hatabet, da se ozbiljno pozabave problemom hučkačkog propovjedništva, koje se na mala vrata ponovo uvlači u naše džemate, samo u jednoj sofisticiranijoj formi. Kao što su, po prirodi funkcije koju obnašaju, dužni da zaštite bošnjačku tradiciju od stranih upliva i uticaja i ekstremističkih tendencija, isto tako su dužni zaštiti IZ i bošnjačke džemate od neodgovornih pojedinaca, koji svojim ponašanjem i djelovanjem, ne samo da ne afirmišu bošnjačku tradiciju islama, ne samo da nisu primjer i uzor drugim ljudima, nego su jedan od glavnih uzročnika nereda, anarhije i nerazumijevanja među ljudima, za koje smo vjerovali da su postali prošlost.

saff.ba