Kada ga je odvodila policija babo je na komadić papira napisao jednu kratku poruku kćerci koja još nije bila rođena a koja je promjenila njen život

Moj babo se zvao Hamza. Mama mi je pričala da je imao malu bradu, bio jako krupan ali skrušen insan. Vjeru je stavljao ispred svega i svakoga. Ja se zovem Esma. Svog babu nikada nisam upoznala. Valjda je Allah svemogući tako htio. Kada su neki čudni ljudi u vrijeme komunizma odveli mog babu u nepoznatom pravcu ja ništa nisam znala.

Bila sam u maminom stomaku. Tek sam trebala osjetiti babine ruke, mamina milovanja, tek sam trebala postati ovozemaljskim bićem. Sada sam, hvala Allahu, odrasla djevojka. Imam dvadeset godina, studiram i pripremam se za dalji život. Često pokušavam zamisliti dan kada su mi odveli babu, pa ga zamišljam onako kako mi je to mama pričala. Zamišljam ljude u crvenom, pogane i prljave, zatrovane nekom ideologijom koja veze sa razumom nema. Ti ljudi stavljaju lisice na ruke mog babuke i zapovijedaju mu da krene. On odbija krenuti, i dobija udarac nogom u stomak. Kad se sjetim i mene zaboli taj udarac, jače nego njega tad. Mama bi pomogla ali je u prevelikom šoku. Moli ih, paniči i uzvikuje da ga oslobode. Napominje ih da je trudna, da ostaje sama, da djetetu u njenom stomaku nema ko hljeba donjeti.

Onda to, da Allah oprosti pogano stvorenje a po dužnosti pripadnik žandarmerije, odgovara teškim riječima. Rekao je mami da je trebala ranije misliti i da nije trebala imati odnos sa „bradatim monstrumom“ – mojim babom. Odveli su ga, u bijeloj košulji, jedinoj koju je imao. Nisu mu dali ni obuću obući, nego su ironično  rekli da će njemu Bog pomoći i bez obuće. Bio je to posljednji put da je viđen.  Ja sam se rodila dva dana poslije, bez mog babe koji mi je trebao biti ponajprije babo, onda učitelj, mentor, prijatelj, savjetnik i šta sve ne. Baš u momentu kada su trebali izaći kroz stara drvena vrata naše kuće, babo se okrenuo i pogledao mamu.

Čak su i bezosjećani žandari tad zastali. Babo je upitao: „Mogu li barem svome nerođenom dijetu napisati nešto“. Žandar mu je otkinuo mali komadić papira i dao mu ga zajedno sa olovkom. Mama kaže da tišina nikada nije bila glasnija i bolnija. Jedna suza mu je kanula na papirić na koji je pisao, a on duboko uzdahnuo i napisao šta je htio. Dao je papirić mami, i rekao joj da ga čuva i meni preda kad porastem. Iako nije znao jesam li muško ili žensko, iako nije znao ni hoću li doći na svijet, iako ništa o meni nije znao, na mali papirić mi je napisao sve čemu me mnogi uče već godinama. Napisao je: „ Ja ne znam jesi li mi sin ili kćerka, niti hoću li biti tu da te odgojim kako treba. Kad god osjetiš potrebu da svog babu nešto pitaš uzmi Kur’an i pronađi sebi odgovor. Praktikuj Sunnet i budi majci poslušna. Ako budeš tako radila, mi ćemo se Allahovom voljom, sresti u lijepom Džennetu. Voli te tvoj babo sine/kćeri“. Godinama poslije, ja shvatam da je mene moj babo ipak odgojio, doduše sa malim papirićem i sa malo riječi. Hvala mu. Da te Allah dragi nagradi lijepi, neupamćeni, babo moj!

Autor: Elmedin Bišić
www.islam-iman.com