Kad misliš da se udaješ?!

Kad napunih 25, mislim da je to bila krizna granica, ljudi oko mene se zabrinuše što još ne nađoh srodnu dušu, što se ne udah i ne izrodih bar dvoje djece.

Što su više zapitkivali, više su mi išli na živce. Iskrena da budem, do unazad 6-7 godina, kad bih uzela bebu u ruke, ona bi neminovno počela da plače. Samu sebe okarakterisah kao nekoga ko nije rođen za to. Vrhunac mi je bila mama (izvini mama, moram) kad me sva zabrinuta jednog jutra dočekala sa pričom o jednom diiivnom komšiji, vrijedan momak, lijep, iz dobre kuće…

Gutala sam onu kahvu na prazan želudac, a ona pravila virove u dubini stomaka. Sad mi je to smiješno, al’ tada mi je bilo kao bomba iz koje sam izvukla okidač i koja je samo čekala da pukne. Iako svjesna svojih godina, te prekretnice na kojoj sam se nalazila-završila fakultet i čekam posao, nisam se još vidjela u ulozi majke i supruge. To mi je bilo udaljeno par svjetlosnih godina od uma, a okolini je izgleda djelovalo još nedostižnije.

Drugarica, koja je u to vreme rodila dijete i pride je bila prva koja se ostvarila kao majka u mom okruženju, kada bih počela pričati o svojim problemima, uvek bi me ućutkivala sa: ,,To ti je ništa, čekaj da rodiš, pa ćeš da vidiš šta su problemi!” Ja bih umuknula i nastavila da slušam o broju stolica njene bebe, baška mehkim, a baška tvrdim, o bljuckanju i nosanju dok ne podrigne, te raznim drugim dogodovštinama kroz koje je prolazila omalovažavajući moje probleme, koji su meni bili najveći na svetu. Šutila sam i iz poštovanja prema dugogodišnjem prijateljstvu nisam imala smjelosti da ispričam šta se meni dešava… Jer to ni upola nije toliko bitno kao ono što se dešava njoj.
Nisam razumjela. Nije to bio moj svijet. A ona je uskoro prestala biti dio mog svijeta.

Želja za porodicom se rodila kasnije. Došla je sa osobom koju sam mogla zamisliti kao oca moje djece. Kad tako posmatraš stvari, selekcija potencijalnih kandidata se pooštrava, a ono vrijeme koje leti nam ne ide na ruku. Okolina ne zaboravlja na to i ako slučajno skrenemo s teme i prepustimo sudbini da nam dovede ,,onog pravog”, odmah te optužuju da traćiš vrijeme. Nisam mogla a da se ne zapitam jesu li brak i djeca vrhunac postojanja ljudskog bića?

Udadoh se i ja. Sa 29. ,,Uhvatila zadnji voz!”, vjerujem da su me pojedini i tako komentarisali. Što se mene tiče, nije moglo biti u bolje vrijeme. Rodih i ja dvoje djece. Tako je, centar su mog svemira. Al’ ne nabijam to drugima na nos. Poštujem pravo izbora, kako na brak, tako i na samoću. Kako na djecu, tako i na život bez njih. Nije brak vrhunac odnosa između dvoje ljudi, već zakonska obaveza, koja bez onoga što ga čini živim ostaje samo dva potpisa na parčetu papira. Moja djeca jesu centar mog svemira. Ali moj svemir je ogroman i u njega staju slova i knjige, knjige stare i nove, proljeće, jesen, sunce i kiša, radost i duša i sve one stvari koje ne dam. Ama baš ni gram. Za sve to imam mjesta.

Onaj ko to ne razumije, njegova stvar. To je baš onaj koji misli da sam ,,uhvatila zadnji voz” i da sam do sad bar petoro trebala da rodim. Negdje sam razumjela, na kraju balade… Ostalo nam je u genima ono staro vrijeme kada žene bez muškaraca nisu mogle, kad im je jedina uloga bila da budu domaćice. Taj strah je zakamufliran brigom da ne ostanemo same. Ponekad je i mirna samoća bolja od haosa udvoje.

Znam da su i drugim majkama njihovi potomci centar života. Ali nisu centar ljudi koji su im bitni. Ne uvažavajući to stavljamo barijere između nas i ljudi koji su nam dragi i koji nas vole.

Zato, pustite u vaš svemir druge ljude. Oni će ostati tu čak i kada djeca odrastu i odu. Jednog dana više neće biti pelena i temperatura, bljuckanja i nespavanja. Nije loše imati nekoga uz sebe i kada shvatimo da vrijeme zaista brzo prolazi i da u onom našem svemiru ima dovoljno mjesta i za druge.

Akos.ba