Ispuniti dato obećanje i po cijenu vlastitog života

Nakon što je Omer r.a. postao halifa, jednom prilikom je sjedio sa svojim prijateljima, kada im priđoše tri mlada čovjeka. Dvojica su, u stvari, držala trećeg. Halifa ih upita zbog čega su došli. Dvojica mladića odgovoriše da im je treći ubio oca, te su ga doveli kod halife da mu presudi.

Omer r.a upita tog mladića da li je to istina i on mu odgovori:

„Jeste, istina je. Niko to nije vidio sem Allaha Uzvišenog i, ako mi dozvolite, ja ću vam reći kako se sve to odigralo i prihvatiću potom vašu presudu, ma kakva ona bila. Stigao sam ovoga jutra u Medinu da posjetim mezar Poslanika a.s.. Vezao sam svoga konja u voćnjaku hurmi i sprao sa sebe prašinu puta. Prije nego sam završio s time, moj konj je počeo da jede hurme. Kada sam to vidio, ja ga povukoh i on se naglo trgnu i slomi hurminu granu. Upravo tada ugledah starog čovjeka kako trči prema meni. U bijesu, taj čovjek uze veći kamen i baci ga na moga konja. Taj kamen je smrskao lobanju konju i moj voljeni vranac pade na zemlju mrtav. Tada i ja, u srdžbi, izgubih prisebnost. Podigao sam kamen kojim je moj vranac ubijen i bacio ga nazad na starca. Nažalost, kamen ga je pogodio pravo u glavu, te se i on sruči na zemlju mrtav. Mogao sam tada pobjeći, jer nikoga nije bilo u blizini i niko nije vidio šta se dogodilo, ali radije ću primiti kaznu na ovom nego na onome svijetu. Nisam imao namjeru da ga ubijem. Izgubio sam glavu od bijesa kada mi je konj bio ubijen.“

Hazreti Omer mu reče sljedeće:

„Ti si priznao veliki grijeh. U skladu sa šerijatskim zakonom kazna za to je smrt.“

Mada je bio osuđen na smrt, mladić je ostao miran.

„Kao vjernik ja se moram povinovati šerijatu.“ reče on, pa nastavi: „Ipak, ja sam zadužen skrbništvom jednog siročeta. Novac sam sakrio u svome selu, na mjesto koje samo ja poznajem. Ako bi vi odmah izvršili presudu nada mnom taj novac bi bio izgubljen. Molim vas dajte mi tri dana odgode da bih mogao vratiti taj novac njegovom vlasniku i da to siroče ne bi ostalo uskraćeno.“

„Ne mogu,“ reče Omer. „Mogu te pustiti da ideš, samo ako će neko garantovati za tebe svojim životom.“

„O halifo,“ mladić reče, „ja nisam pobjegao kada sam ubio starca. Nisam mogao onda, a neću to uraditi ni sada, jer strah od Allaha je ispunio moje srce.“

„Sine moj,“ reče Omer, „vjerujem ti da nećeš pobjeći, ali zakon mi zabranjuje da te oslobodim bez jamca.“

Mladić pogleda oko sebe na ashabe koji su bili prisutni. Tada on pokaza na Ebu Zerra r.a. i reče:

„On će garantovati za mene.“

Hazreti Omer se okrenu prema Ebu Zerru i upita ga da li se slaže sa time.

„Slažem se,“ reče Ebu Zerr, „garantujem da će se ovaj mladi čovjek vratiti i predati sebe pravdi u roku od tri dana.“

Ovome niko nije mogao protivrječiti, jer je Ebu Zerr r.a. bio jedan od najvoljenijih i najpoštovanijih Poslanikovih ashaba.

Mladić se odmah zaputi u svoje selo. Potom prođoše tri dana i sinovi ubijenog čovjeka dođoše pred halifu. Mladić još nije bio stigao.

„Ebu Zerre!“ povikaše oni, „gdje je osoba za koju si ti garantovao? Jamčio si za nekoga koga nisi poznavao, čovjeka koga si prvi put vidio. Ako se on ne vrati zahtijevaćemo da se pravda do kraja ispoštuje.“

Ebu Zerr im odgovori:

„Još nisu istekla tri dana, ako se mladić ne vrati na vrijeme ja ću ga zamijeniti…“

Prisutni ashabi su svi bili u suzama kada Hazreti Omer reče:

„O, Ebu Zerr, mladić može zakasniti, a ti si garantovao samo za tri dana; pošto mi je Allah dz.š. svjedok moraću izvršiti kaznu nad tobom.“

Ashabi su plakali jer je Ebu Zerr bio jedan od najodabranijih i najpredanijih članova Muhammedove a.s. zajednice. Svi su bili ophrvani dubokim osjećanjima, mješavinom bola i tuge. Mnogi ponudiše da plate krvarinu, ali sinovi ubijenog čovjeka insistiraše na smrtnoj kazni.

Iznenada, onaj mladić se tu pojavi, prašnjav i umoran, malo prije nego što su istekla tri dana. Sunce samo što nije bilo zašlo. U islamskom kalendaru dan se mjeri od akšama do akšama. Iscrpljen do kraja, mladić reče:

„Nadam se da se niste zbog mene brinuli. Vratio sam se što sam brže mogao. Povjerio sam siroče mom dobrom prijatelju. Napisao sam svoj testament i požurio nazad. Nisam uspio da se vratim prije zbog pustinje i velike vrućine. Sada sam spreman da platim za svoj grijeh.“

Svi bijahu zadivljeni mladićem koji je bio tako odan i pošten. Uvidjevši to, mladić reče:

„Čovjek mora održati svoju riječ. Vjernik ispunjava svoja obećanja. Čovjek koji ne ispunjava svoja obećanja nije drugo do licemjer. Zar sam ja mogao dozvoliti da se kaže: ‘Nije ostalo vjernosti u islamu.’“

Kada su pitali Ebu Zerra da li je poznavao ovog mladića, on reče:

„Ne, nisam ga nikada ranije sreo. Ali da sam odbio njegovu molbu pred Omerom r.a. i drugim ashabima, bilo bi zaista uskogrudno. Zar sam mogao dozvoliti da se kaže: ‘Nije ostalo plemenitosti u Islamu.’“

Na ove riječi pokrenuše se i srca sinova ubijenog čovjeka. Oni se pred svima odrekoše svojih zahtjeva za mladićevim životom. Nisu čak htjeli prihvatiti ni krvarinu.

„Mi ne želimo,“ rekoše, „da budemo uzrokom da se kaže: ‘Nije ostalo samilosnih ljudi u Islamu.’ Odustajemo od našeg zahtjeva sa namjerom da zaradimo zadovoljstvo Uzvišenog Allaha!“

Budite dosljedni svojoj riječi! Ispunjavajte svoja obećanja! Iskreni vjernik će obećanje svoje ispuniti po cijenu svog života!