Ima (li) DOBRE VOLJE: Bošnjacima je domovina BiH svetinja

Bosna i Hercegovina, od rata pa do recentnih dana, nikada nije bila u većoj opasnosti nego što je to sada.

Po svemu sudeći, ovaj septembar liči na mart 1992. Sve je nategnuto i u velikoj prijetnji, a svijet (međunarodna zajednica) se zabavio samim sobom. Izgleda da se dobra volja umorila. S teološke strane gledano, dobre volje uvijek ima manje nego loše volje i kao što se u prirodi događa zamor materijala, tako se isto događa i sa dobrom voljom. O obavezama više niko ne govori. Koga zapravo obavezuju dogovori, rezolucije, konvencije, mirovni ugovori, tačke i paragrafi ugovora?! Dobra volja je ta koja je garant ili kolateral implementaciji i sprovođenju. Obaveze samo dragi Bog ima moć da kontroliše i da traži da se sprovode.

 

Ponovno (kao da) smo ostavljeni i prepušteni samima sebi. To je naš historijski usud, ali tada budemo i najbolji i najiskreniji. Kao “Pod Banja Lukom” 1737., kao i 1992. Ali, imamo Boga i sebe, to je i najvažnije.

 

No, ponovo se čuje ista priča, istini za volju, ona nikada nije ni prestajala, ponovo su na djelu isti akteri i protagonisti, isti razlozi i, što je najgore, ista naivnost. Ovo posljednje je samo naša karakteristika! Cinici bi kazali: “Historija se ponavlja i to je njena najveća greška!” Možda se možemo i složiti s ovim cinizmom, ali zasigurno je greška historijskih subjekata ili, pak, objekata što se ona ponavlja, a ne same historije ili povijesti kao takve. Pitanje je, dakako: Hoće li Bošnjaci počiniti ponovo istu grešku?! Dodajmo tome u prilog, kao dokaz protiv, nije puno vremena prošlo i ovo dvadesetak godina što je prošlo – cijelo se vrijeme govorilo o (četničko-ustaškom) zlu koje je počinilo zločine i genocid i opasnosti koja nije prestala i koja još uvijek prijeti. Je li se i ovdje dobra volja umorila pa kao da se iluzorno čeka nešto ili nekoga iz bijeloga svijeta koji će ovu prijetnju riješiti?! Sa čarobnim štapićem. Kao da jeste, jednim dijelom. Nažalost.

Nećemo prozivati političke faktore i subjekte, njih svi prozivaju a konačno to i ne pije vode, uostalom nećemo nikoga prozivati, nego pozovimo sada u ovom povijesnom trenutku, kada se Bosna i Hercegovina egzistencijalno lomi, kao na grebenu, sve društveno-političke faktore, sve institucije, sve grupe i grupacije, organizacije i nevladine sektore, sve naše patriote i dobre ljude širom svijeta da stanu u zaštitu Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina nas sada sve treba. Bez izuzetaka.

Ponovno (kao da) smo ostavljeni i prepušteni samima sebi. To je naš historijski usud, ali tada budemo i najbolji i najiskreniji. Kao “Pod Banja Lukom” 1737., kao i 1992. Ali, imamo Boga i sebe, to je i najvažnije. Naravno, imamo i prijatelje u muslimanskom svijetu, koje treba podsjetiti i probuditi, mada su i oni zabavljeni sami sa sobom. Imamo i prijatelje na Zapadu, kojima treba otići i za pomoć ih i podršku još jednom zamoliti. Ali, zasigurno, najvažnije je imati sebe – na svojoj i pravoj strani.

 

Koja je uloga Islamske zajednice i njene uleme u ovom opasnom i turbulentnom vremenu?! Ulema je dužna da narod upućuje Pravim putem i da ga u svakom pogledu drži budnim i osviješćenim. Ne treba dozvoliti radikalizaciju, pogotovo ne onu koja je autodestruktivna, nego duhovnu, fizičku i mentalnu snagu treba čuvati za pošasti koje vrebaju sa krivog puta i za izvanjske egzistencijalne opasnosti.

Također, postoji onaj čuveni plagijat, izgovorio ga je Josip Broz Tito, a sada nam se nameće kao moto/podsjetnik, no, Josip Broz je vjerovatno negdje pročitao hadis u kojem je Allahov Poslanik, a. s., preporučio vjernicima da rade za ovaj svijet kao da će vječno na njemu ostati, a za Ahiret da se spremaju kao da će sutra umrijeti, tako je na tom fonu i on izgovorio da treba živjeti i raditi kao da će sto godina biti mir, a za rat se treba spremati kao da će sutra izbiti. Posljednji dio ovog plagijata za nas je posebno indikativan. Takav nam usud. Takve nam komšije. Već dugo.

 

Nama – Bošnjacima je domovina Bosna i Hercegovina svetinja. Mnogo smo krvi za nju prolili. Svako otkidanje od domovine je otkidanje od našeg bića. I mi nemamo alternativu. Naša je opcija Bosna i Hercegovina. U cjelosti sa njenim narodima i građanima. Mir je naša mobilizacija, ali smo spremni i za druge opcije. Ako zatreba. A zlu ne trebalo!

Muhamed Velić