Digitalni dunjaluk- Kad ste online da li ste to stvarno vi?

Trebalo mi je dugo vremena da ovo shvatim, ali čim sam to učinila, osjetila sam se oslobođenom.

Po meni je sasvim uredu biti mediokritet. Dozvolite mi da objasnim.

U ovom vremenu visoke tehnologije, religioznost je pronašla novi medij za izražavanje – internet. Preko ovog medija veliki broj muslimana postaje svjestan svačijih objava ili YouTube listi.

Sposobnost društvenih medija da izgrade idealno predstavljanje nečije ličnosti izrodilo je novu generaciju muslimana – lokalnih i međunarodnih super zvijezda čiji se citati dijele ili čije slike ‘lajkuju’ na stotine.

Čak i mi džematlije smo pronašle utočište u ovom digitalnom dunjaluku – naše biografije, statusi, postavljene stvari i fotografije predstavljaju odraze naših vjerskih percepcija samih sebe. Kroz neko vrijeme, način na koji nas druge osobe posmatraju se može također drastično promijeniti. Uz svaki dio religioznosti koji podijelimo online u njihovim očima može porasti naša pobožnost i status.

Sada, ne kažem da su online da’va i ‘like’ generalno loše stvari. Zaista, lagala bih kada bih rekla da se nisam u velikoj mjeri okoristila o stranice/blogove/video snimke pojedinih ljudi. I iskreno molim Allaha, s.v.t., da ih nagradi. Ali ono o čemu želim govoriti je šira društvena posljedica onoga što znači biti muslimanom u ovom internet dobu.

Osjećam kao da postoji pritisak na sve nas koji smo na društvenim medijima da učinimo dodatni napor kako bi izrazili našu religioznost. To može biti kroz postavljanje fotografija koje naglašavaju naš pomno stavljeni hidžab ili savršeno uređenu bradu. Ili o spominjanju u našoj biografiji da smo ‘musliman/muslimanka’ i da je naše vjersko uvjerenje ‘Allahova vjera’ i da smo ‘ponosni hafizi Kur’ana’ da je naše mjesto boravka ‘dunjaluk’, nadam se da ste me shvatili? Također se čini da mi kao muslimani online možemo raditi samo stvari poput postavljanja video snimaka o hidžabu, zatim u takozvanom ‘muslimanskom odjevanju’ (ozbiljno) ili postavljanju/dijeljenju velikog broja kur’anskih ajeta.

U hipster modi, osjećam da gdje god pogledam, vidim nekog novog govornika, šejha, učenika u potrazi za znanjem ili izvanredan video snimak. Kroz to također osjećam da je došlo do stvaranja dihotomije među mladom muslimanskom generacijom. Hoću reći, ili ste strogi u vjeri– sve što podijelite je u vezi islama- ili… niste.

Ne znam šta je to, ali je nešto jako čudno u bombardovanju svim ovim. Šta to zapravo znači biti muslimanom online?

Oslobođenje o kojem sam ranije govorila je došlo kada sam shvatila da je u redu biti mediokritet (osrednji)- obični musliman, raditi obične stvari. Moje islamsko stremljenje možda neće biti istaknuto u tweetu ili fotografiji, ali to ne negira njegovo postojanje. Možda nisam govornik, video-blogger, ili neko ‘poznat’, ali to što mene svijet ne poznaje ne znači da me Allah, s.v.t., nepoznaje. U redu je biti mediokritetom – prosjekom. Ne mislim na mediokritet u vjeri – mi moramo neprestano, svakodnevno nastojati da budemo bolji kao muslimani, ali ono na šta mislim jeste da za ispunjavanje naših dužnosti kao muslimana nije nam potrebno da budemo online posmatrani kao izvanredne zvijezde. Ne bih da me pogrešno shvatite, ja sam veliki zagovornik online da’ve, ali po mom mišljenju, stvaranje ovakvih digitalnih hiper-religioznih ličnosti nam može donijeti više štete nego koristi.

Zastrašujuće je shvatiti koliko je naših vjerskih sfera prožeto u online sferi. Zar više ništa  nije sveto? Mislim, u našim najvišim stremljenjima da prikažemo religioznost, naši početni nijjeti se mogu izgubiti. Na primjer, razlika između našeg online ja i ja u stvarnom životu može biti alarmantna. Ili ćemo ovo shvatiti  i nastojati da se promijenimo,  ili – razarajuće – i što je puno češće – možemo uvjeriti sebe u vlastitu veličinu.  Možemo zanemariti činjenicu, da iako ajet koji smo podijelili je dobio na stotine ‘like’ ili ‘share’ naš pravi Kur’an stoji netaknut. Ili bez obzira na činjenicu da, iako dijelimo sve poput fotografija sa islamskih halki/događaja/konferencija na kojima smo bili ili pažljivo osmišljenje fotografije vjeridbi/ vjenčanja, veliki dio našeg stvarnog ličnog života je u ruševinama.

Shvatila sam da veliki dio nas – govornika, šejhova i džematlija previše vremena provodi online. Da nam se Allah smiluje. Pa gdje to na Zemlji pojedini ljudi pronalaze vrijeme da postavljaju duge, komplikovane fetve? Ili trošenje vremena na praznu priču i jadne sitne argumente? Koliko našeg vremena je utrošeno u  dotjerivanju, uređivanju i usavršavanju našeg online pseudo-religijskog ja? A koliko je ovog vremena utrošeno u usavršavanje naših ličnosti i odnosa sa Allahom, s.v.t., u stvarnom životu?

Za one koji se mogu osjećati da rade nešto pogrešno ukoliko nisu istaknuta faca u hipster-like digitalnoj dunjalučkoj sceni – ne brinite. Vi ne radite ništa loše, vi ste samo bombardovani od onih koji  su uvjereni da je sve što rade ispravno.

Nedavno sam pronašla sljedeći tekst koji odražava ono što sam pokušala da opišem:

„Samo što neko ne koristi Facebook kao platformu da objasni islam/vjeru, ili da postavlja islamske simbole svukuda po njemu, to ne znači da on nije vjernik. Vi ne znate čiji je ibadet bolji ili čije je srce čistije na nečemu što je tako trivijalno poput Facebooka – to je slaba vaga da se sudi ljudima. Također, ljudi doprinose islamu na različite načine ili su angažovani na da’vi na druge načine različite od društvenih medija. Pojedini vjernici koriste Facebook kao izvor zabave/odmora, tako da njihov Facebook nije fokusiran na vjeru dok se drugi boje pretvaranja i zbog toga namjerno ne spominju svoju islamsku praksu na Facebooku. Razmislite dvaput prije nego što o Facebook ‘profilu’ prosudite po njegovim koricama”- Olivia K.

Samo malo materijala za razmišljanje.

I Allah, s.v.t., najbolje zna!