Da li je djevojka dužna stupiti u brak ako je zaprosi odgovarajući muškarac?

Pitanje:

Djevojka sam, imam dvadeset godina, prosilo me je više muškaraca vjerski nastrojenih i lijepog morala, ali sam odbila da se udam. Razlog tome je što nemam želju da bilo kada stupim u brak, jer smatram da će mi život postati omražen sa bilo kojim muškarcem. Osjećam se lijepo i smireno kad sam sama, čak ako razmišljam previše o braku, bivam depresivna, tužna, opsjedaju me suicidne misli, da Allah sačuva. Moja porodica je zabrinuta, jer vrijeme prolazi, postajem starija, a oni se boje da ću propustiti sve prilike i ostati sama, bojeći se neimaštine, zlih jezika od svijeta, iako mene lično to ne zabrinjava. Citiraju mi hadise koji upućuju na brak, kao: „Ako se neko pojavi čijom ste vjerom i moralom zadovoljni, oženite ga“;

„Ko od vas ima uvjeta da udovolji bračnim obavezamu neka se oženi“;

„Brak je moj sunnet, onaj ko ne voli sunnet nije moj.“ 

Pitanje: Da li riječi Allahovog Poslanika, alejhis-selam, upućuju na to da mi je dužnost stupiti u brak s muškarcem koji je lijepog morala, ili mi je dozvoljeno da ga odbijem?

Odgovor:

Hvala Allahu! Poštovana čitateljko, smatramo da pretjeruješ sa svojim strahom o tome šta će se desiti. Da, strah od nečeg nevidljivog ili nepoznatog prirodna je pojava, ali samo ako je taj strah u prirodnim okvirima. Ali ono što ti navodiš pretjerano je, jer ti si ipak samo jedna žena među ostalim svijetom, a tvoj budući suprug je jedinka među ostalim muškarcima. Ljudi još uvijek žive na ovom svijetu i nije im se desilo ono čega se ti bojiš i što spominješ.

Možda tvoj strah dolazi iz prošlosti, zbog već isprobanog životnog iskustva, ili načina koji je ukorijenjen u tvom sjećanju, ili pak kao rezultat raznih priča koje slušaš, pa misliš da svaki brak mora doživjeti isto iskustvo.

Takvo mišljenje je pogrešno, jer dovoljno je da se greška objasni na sljedeći način: svi ljudi ne žive sa istim greškama, odnosno iste greške im se ne dešavaju, a suživot je prirodni proces i dostupan je ljudima na ovom svijetu onoliko koliko je to moguće.

Potom, pretpostavi da je tvoj strah opravdan i da život u braku doživi krah, ne daj Bože, ali je moguće i očekivano, ipak moraš znati da brak u islamu nije vječan kao što je to slučaj kod kršćana, već je Uzvišeni Allah dao supružnicima izlaz iz situacije u kojoj je zajednički život nemoguć, ili ako bilo ko od njih nije u mogućnosti živjeti s drugim supružnikom u dobru, tada je Uzvišeni Allah propisao razvod. U skladu s islamskim zakonom i supruga može tražiti od muža da je pusti, odnosno da ode od njega ako situacija ne odgovara životu s njime, ili se boji da se neće pridržavati Božijih granica ako bude nastavila život s mužem.

Zaključak: Ne slažemo se sa tobom u vezi s tvojim strahom, već kažemo: „Stvar je mnogo lakša nego što misliš.” Savjetujemo ti da posjetiš psihologa, pouzdanog stručnjaka i osobu koja se pridržava vjere, jer možda, on ima savjete koji će ti pomoći da se izbaviš iz situacije i pobijediš „strah od braka“, kako si navela.

Što se tiče prihvatanja braka sa čovjekom, vjernikom i lijepog morala, tačno je da Šerijat podstiče na to, kao što znaš, to je Allahova blagodat, zato budi oprezna kako je ne bi zanijekala. Potom, kada prođe određeni čas i vrijeme, ne dao Bog, ostat će samo kajanje i vrijeme kada kajanje neće koristiti. Zato pitaj one koje je pregazilo vrijeme, jer godine njihovog života otišle su u nepovrat, kakav je njihov život u otuđenosti, pitaj ih o samoći i bolu.

Možda takvo nešto ne osjećaš sada, jer si još uvijek mlada, živiš s porodicom, ne suočavaš se s bolom, nisi otuđena i usamljena, ali prolaskom godina stvari će se u potpunosti promijeniti.

U vremenu kao ovome, punom smutnje i strasti, potrebno je da pametan čovjek teži da sačuva sebe od smutnje i prohtjeva, te da konstantno jača svoju želju za brakom i čednošću.

Što se tiče obaveznosti stupanja u brak, neki su učenjaci smatrali da musliman, mukarac ili žena, ako se boji smutnje, odnosno da će upasti u prohtjeve, neophodno je da se oženi. Ali, ako se ne boji smutnje i toga da će se odati prohtjevima, brak je za njega potvrđeni sunnet, a ne obavezan (vadžib). Drugi smatraju da je brak obavezan svakom ko je to u mogućnosti, a ujedno i žudi za brakom, i da je ženi koju zaprosi odgovarajući muškarac dužnost prihvatiti njegovu prošnju, u skladu s naredbom Poslanika, alejhis-selam, koja je upućena omladini da se ženi, kao i zbog interesa koji se odnose na brak.

Šej Ibn Usejmin, Allah mu se smilovao, dao je prioritet mišljenju da je brak obavezan svakome ko je u mogućnosti da stupi u njeg, kako se navodi u djelu Eš-Šerh el-mumti’ (8/12), oslanjajući se na fetvu od Ibn Baza, Allah mu se smilovao, kad je upitan: „Da li je žena grešna ako se ne uda?“

Njegov odgovor je glasio: „Uzvišeni Allah propisao je muškarcima i ženama brak, u skladu s ajetom: ‘Udavajte neudate i ženite neoženjene, i čestite robove i robinje svoje; ako su siromašni, Allah će im iz obilja Svoga dati. Allah je neizmjerno dobar i sve zna.’” (En-Nur, 32)

Poslanik, alejhis-selam, rekao je: ‘Omladino, ko od vas ima mogućnost, neka se oženi, na taj će način sačuvati svoj pogled i spolni organ, a onaj ko ne može neka posti, njemu je post štit.” Ove se riječi odnose na sve, muškarce i žene.

Dakle, brak je obaveza muškarcu i ženi ako im je to olakšica i ako su u mogućnosti. Brakom će čovjek steći uzvišene koristi; sačuvat će spolni organ od grijeha, sačuvat će pogled od požude, a umet će biti u stalnom natalitetu. Poslanik, alejhis-selam, kaže: “Ženite se umilnim rotkinjama, jer ću se ja ponositi vašim mnoštvom na Sudnjem danu.”

Božiji Poslanik, alejhis-selam, ponosit će se svojim umetom pred drugima, jer je mnoštvo umeta određeni vid vjerske dužnosti i pokornosti prema Uzvišenom Allahu, a to je ono što je neophodno. Stoga je čovjek dužan težiti ka tome, da ulaže trud dok se ne oženi.

Učenjaci se razilaze o pitanju obligatnosti braka.

Neki smatraju da je brak propisan u vjerozakonu, ali nije obavezan, osim ako se osoba ne boji za sebe da će se odati razvratu, u protivnom brak je toj osobi obavezan. Ako se osoba ne boji da će se odati razvratu i bludničenju, brak joj nije obavezan.

Tačno je da ako je neko sklon strastima, obaveza mu je da stupi u brak, ako je u mogućnosti, jer je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “Omladino, ko od vas ima mogućnost neka se oženi.“ Poslanik nije rekao: „Ako se boji za sebe“, već je rekao: „Neka se oženi.“ Ovo je apsolutna naredba koja se odnosi da je nešto obavezno, jer ne postoji ništa što bi upućivalo na to da je moguće odstupiti.

Što se tiče ženske osobe, ako je sklona strastima, i želi da se uda, onda joj je brak dužnost, naročito ako bi joj brak predstavljao određeni vid olakšanja, sačuvao njen spolni organ, pogled, i odvratio je od propasti, a razlog tome je što žena, kao i muškarac, ima seksualne potrebe. Stoga, kao što je obaveza muškarcu da sačuva svoj spolni organ, spusti i sačuva pogled od zabranjenih stvari, također je to dužnost ženi. Uzvišeni Allah kaže: „I zato se bojte Allaha koliko god možete.“ (Et-Tegabun, 16)

Ako joj brak predstavlja olakšanje, i ona želi da stupi u brak, kao i druge ženske osobe, onda joj je brak obavezan, u suprotnom je grešna.

Ako joj brak ne predstavlja nikakvo olakšanje, te nije joj se pružila prilika, onda nema nikakvog grijeha, jer Uzvišeni Allah kaže: „I zato se bojte Allaha koliko god možete.“

U drugom kur’anskom ajetu kaže se: “Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih.“

Ali, ako može da se uda, čak i ako bi uložila mali dio svoga imetka i uz mali mehr od budućeg supružnika, koji joj ujedno i odgovara, brak bi joj u tom slučaju bio obavezan, kao što bi i njena porodica bila obavezna da joj pomogne stupiti u brak, a ne da ga uništava.

Dakle, namjera iz gore navedenog obrazloženja jeste to da se ukaže na veliku korist koju bi muškarac i žena imali. Dužnost muškarca je da traži čestitu ženu, onu koja bi ga sačuvala od grijeha i uz koju dobija neophodno: njenu ljepotu i vjeru.

Ovo se također odnosi i na ženu; da teži ka tome na lijep način i da ne odbija prosidbu nekoga ko joj odgovara. Na njenim starateljima je također da ne odbijaju osobu koja je odgovarajuća, pošto je u tome ogromna korist. Stoga treba povesti računa o ovom pitanju i težiti sklapanja braka na mudar i šerijatski dozvoljen način, bez činjenja zabranjenig stvari, koje izazivaju Allahovu srdžbu. Da nam Allah svima podari uspjeh i uputu. Nije dozvoljeno izbjegavati brak ako ga je moguće ostvariti. (Sažetak je prenesen iz djela Fetava nural ed-derebi od Ibn Baza, 20/50.)

U svakom slučaju, brak je potvrđeni sunnet ili pak obaveza, ne bi trebalo da ga izbjegavaš ako se pojavi prosac koji ti odgovara. Ako imaš nekih zapreka, psihičkih i fizičkih, potrudi se da se izliječiš i izbaviš iz toga, jer za svaku bolest postoji i lijek, čak i za psihičke bolesti.

Neki ti Allah olakša situaciju, podari ti bogobojaznost, uputu, čednost i opskrbu.

Allah najbolje zna!

Izvor: islamqa