BOŠNJACI KORISTE OBIČAJE VEZANE ZA UMRLU OSOBU KOJI SU POGREŠNI

Skidamo prašinu sa djela bošnjačkih alima.

Običaji, vezani za umrle osobe, koji nemaju islamsko obilježje. Niko nije podigao svoj glas protiv sujevjerja i kulta ličnosti umrle osobe, kao što je to učinio islam.

Međutim, mnogi narodi i plemena širom svijeta s primanjem islama unijeli u u njega mnoge običaje i sujevjerja, koja s pravim učenjem islama nemaju ničeg zajedničkog, — i naprotiv, ona su im i potpuno strana. Pored toga, tokom vijekova mnogi muslimani živeći izmiješani s nemuslimanima poprimili su mnoge običaje, koji su zbog nedovoljno poznavanja čistog islamskog učenja iste pavezivali s vjerom.

Ipak, mi bosansko-hercegovački muslimani možemo biti zadovoljni da je u našim redovima iz dana u dan sve manje sujevjerja, a naročito u onim krajevima gdje kao vjerski službenik djeluje imam kojii zna pra­vilno ocijeniti što je islamsko, a šta nije.

Ipak i danas imamo pojedinih mjesta u kojima: gatanje, ogledanje, bacanje tespiha, razgrtanje graha, gledanje u dlan i teljvu od kahve u fildžan, te razna druga sujevjerja — caruju, protiv čega se moramo svim mogućim sredstvima boriti, jer to nema ničeg zajedničkog s učenjem islama. Naprotiv, islam ustaje protiv svega toga.

Nije mi namjera da ovdje govorim o svim mogućim zabludama i sujevjerju, s kojim se svakodnevno susrećemo. O tome bi trebalo posebno govoriti i pisati. Želja mi je da ovdje iznesem samo nekoliko primjera ružnih običaja koje zapažamo povodom smrti muslimana.

Tako je običaj u pojedinim mjestima kad neko umre slijedeće:

—      da se odmah izbaci iz kuće sva hrana koja je bila spremljena za jelo, kao i sva voda, koja se zatekla u posuđu;

—      da se odmah platnom ili nečim drugim zastru sva kućna ogle­dala;

—      da se odmah čim se umrla osoba okrene prema kibli ili pokrije čaršafom, donese u jednom sudu brašna ili pšenice u koje se usadi svijeća pa se to stavi više glave umrle osobe. To sve tako stoji dok se mrtvac ne iznese iz sobe, a zatim se to dadne nekoj sirotinji;

—     da se kuća ne mete dok se umrla osoba ne iznese iz te kuće, pa ma­kar tu ležao i 2 – 3 dana, jer vjeruju – ako se bude melo da će se »za­mesti« cijela porodica;

—      kad imam ili bula budu krojili ćefine — ne smiju se služiti ma­kazama, niti kod šivenja ćefina smije biti uzlova, jer će se – vjeruju – makazama prerezati daljnji napredak u životu porodice, a ako na ćefinima bude uzlova, da će im time biti zavezana sreća;

—  čuvati mrtvaca da ga ne preskoči mačka, jer bi se — vele — mogao povampiriti. Ne treba se plašiti mrtvih, jer se sigurno još nikad mrtvi nije povam­pirio. To su najobičnije bajke. Živi su opasni, njih se treba bojati, ako su naopake naravi.

— da iz sobe do mjesta kupanja umrlu ženu iznose s tekbirima i još nekim drugim učenjem, i to u horu. Istina, to se radi samo u jednom našem manjem gradiću i to pod »dirigovainjem« mjesne bule koja neće da zna da kod umrle osobe prestaje svako učenje dok se ista ne ukopa. Čudne li demagogije?!

—      da iza umrle osobe spaljuju njene haljine, umjesto da ih operu, pa ako ništa drugo da ih podijele siromasima. Tačno je da bi u pojedinim slučajevima trebalo izvršiti i dezinficiran je cijelog stana, a ne samo po­steljine, odjeće i obuće, ali odjeću ne treba spaljivati.

—      kad umrla osoba bude okupana i u ćefine zamotana – zakolju brava i prenesu ga preko iste, dok još nije podignuta iz tenešira. Ovo čine – vjerujući – da će bitii veći berićet u sitnoj stoci;

—       da se iskupi sav hajvan pred kuću pa kad se mrtvac ponese da se pronese između hajvana – vjerujući –  da onda neće ni jedan komad uginuti ili na bilo koji drugi način nastupiti manjak u hajvanu;

—      da muškom djetetu – koje je umrlo neosunećeno – dok je još na teneširu prelome mali prst na ruci;

—      imam se ne smije obazrijeti kad se dženaza ponese od kuće, jer ako to učini – vjeruju – mogao bi ubrzo još neko umrijeti;

—      zahtijevaju da prvu noć poslije sahrane umrle osobe imam prenoći u sobi u kojoj je dotični umro;

—      kad se ponese dženaza da se za istom razbije bokal ilil nešto slično od stakla, da bi se – vele – na toj žalosti sve završilo;

—      muž ne smije ponijeti svoju ženu, niti je u kabur spustiti, jer je za nju postao tuđin, a svako drugi smije. Čudna li rezonovanja?!

—      kad se dijete spušta u kabur treba ga tri puta pomaknuti napri­jed – da mu majka ne bi postala nerotkinja;

—     prilikom zakopavanja mrtvaca neće uzeti lopatu iz ruke, nego je valja bacaiti na zemlju pa da je tek onda drugi uzme. Za to se ne govori: »Daj mi lopatu« — nego: »Baci lopatu«!

—       dijele novac — sadaku na kaburu i (to svakome odreda – bio siromah ili bogat). Podijeliti nešto siromasima na ime sadake, a pred dušu umrle osobe ne samo da je pohvalno, nego u najviše slučajeva  potrebno, ali ne i oni­ma koji su imućni.

— kada se vraćamo s dženaze – vele – ne valja se nikome svraćati, niti se valja, kome uvratiti kad se vraćamo kući ako smo bili kod nekog na žalosti ili na prvome tevhidu;

—      onom koji nam je povodom smrti došao na žalosti, kada ga pra­timo ne smijemo reći: »Dođi«, kao što se obično čini, kad pratimo posje­tioce, jer ga – vele – zovemo na ponovnu žalost;

—      stavljaju posudu s vodom na prozor u kući umrle osobe i to 40 dana da bi se – vele – duša dotične osobe imala iz čega napiti kad dođe kući. Neki stavljaju i na sam kabur posudu s vodom;

—      stavljaju u posudu masla da bi duša imala šta lizati kad se na­vrati kući u kojoj je živjela dok nije umrla;

—     pale svijeću u kući umrle osobe sedam, a ponegdje i po 40 noći za dušu umrle osobe;

—      ponegdje prvih sedam noći dijele svijeće po selu da ih ukućani pale za dušu umrle osobe. Na novome groblju u Barama na mno­gim grobovima muslimana vide se svijeće koje gore kao i na grobovima nemuslimana. Mislim da to čine nemuslimanke i njihova djeca, koje su bile udate za muslimane. Ne bismo smjeli dozvoliti da se i ova vrlo opasna novina uvede.

—      peku halvu i dijele je sa somunima po selima;

—       posjetiocima, koji su došli na žalost ne okreće se obuća, kao što je običaj i red učiniti, kad dođu gosti i prijatelji;

—       otac, majka, brat, sestra i žena uzimaju grumen zemlje s gro­ba i nose uzase, da bi umrlu osobu što prije prežalili i zaboravili.

Vjerujem, da još tu i tamo ima sličnih običaja koji dolaze do izra­žaja kad umre bilo domaćin ili neko drugi u kući, ali kao što sam i rekao hvala Allahu dž. š. – svaki dan ih je manje, jer ljudi i sami uviđaju da nema smisla povezivati s vjerom ono što zdrav razum ne prima.

Istina, ima nešto novo, što se počelo uvlačiti, a što je od sviih nave­denih običaja i zabluda opasnije. U posljednje vrijeme muslimani poprimaju jedan čisto kršćanski običaj, a to je: da kod kuće umrle osobe časte rakijom sve one koji su došli da isprate do groba umrlu osobu ili kada se povrate s kabura.

Ne mogu a da ne istaknem i javno ne osudim još jednu vrlo ružnu pojavu. Naime, u Sarajevu je običaj da se skoro sve dženaze donose pred Begovu džamiju – obično na ikindiju, da im se tu poslije namaza klanja dženaze namaz.

Međutim, među onima kogii žele da isprate umrlu osobu do kabura – ima velik broj i onih koji neće da umrlom klanjaju dženaze namaz, pa makar im to bio: roditelj, bliži rođak, prijatelj, komšija ili poznanik. Nemamo ništa protiv toga. Put istine je jasan a svakome otvo­ren, a islamsko geslo glasi: »LEKUM DINUKUM VE LIJE DIN = Va­ma vaša vjera, a meni moja vjera«.

Ali im otvoreno zamijeravamo što u dvorištu Božijega hrama uz ramazanske dane javno puše. Da li neko drži ili ne drži dio vjere – to je njegova stvar, ali bi bar tu, gdje vjernici do­laze da obave namaz i da baš oni njihovim roditeljima i rodbini kla­njaju dženaze namaz – morali biti toliko kulturni i uviđavni pa to tu ne činiti, jer se to ne može nikako drugačije shvatiti nego kao otvoreni prkos, a tu mu nije mjesto. Ukoliko se ne radi o prkosu, onda je to pomanjkanje lične kulture.

Bože! Obasjaj nam duše svjetlom Tvoga nura, pa da krenemo putem Istine, putem, koji vodi Tvome rizaluku i Tvome rahmetu.

(akos.ba)