Bajramska priča: Hljeb moje majke

Uspjela je, nekako, moja majka, da tog bajramskog dana, dugo stojeći u redu, dobije priliku za jedan poziv sa zajedničkog telefona.

Piše: Adnan Rondić

Mirisalo je bajramsko jutro tog četvrtog aprila 1992. – na baklavu i barut. Meni, dvadesetjednogodišnjaku, mnogo više na baklavu.

Tek ću kasnije spoznati koliko je tog jutra bio opor miris baruta, na kojeg ću se, začuđujuće brzo naviknuti.

Tog, 4 aprila, posljednji puta smo sve četvero: mama, otac, sestra i ja, imali zajednički bajramski ručak. I nikad više.
Dvadeset četiri godine poslije, tek kad sam sjeo da ispišem ove redove, postao sam svjestan te činjenice.

Zapravo mislim da više nikad nismo zajedno ručali, iako smo još izvjesno vrijeme bili na broju. Iako u istom gradu i svega šest kilometara udaljeni. Nije se dalo, jer nam nisu dali.

Čuo sam joj glas

Ne dijelim fotografije hrane putem društvenih mreža. Ne pišem o hrani. No, ovoga puta hoću. 

O hljebu moje majke, koji je, vozilom hitne pomoći, preko dobrinjske barikade, stigao bajramskog popodneva, 25 marta 1993.

Bio je još topao. Izdijeljen na “kolače”, kako bi što duže zadržao svježinu. Umotan u bijeli stolnjak. Uz njega, komad “feta” sira, iz humanitarne pomoći.

Nekim čudom, telefoni su u dijelu grada u kojem sam živio, tih dana radili. Zazvonilo je. S druge strane, drhtavi glas moje majke. Tri mjeseca se nismo čuli. A šest kilometara, svega, između nas.

Uspjela je, nekako, da tog bajramskog dana, dugo stojeći u redu, dobije priliku za jedan poziv sa zajedničkog telefona, koji su koristile stotine porodica.

Od sreće što sam se javio – a nisam često imao priliku biti kući, pogotovo u to doba dana, zamucala je, i ne pitajući me kako sam i ne čestitajući Bajram, izgovorila: “Ne znam da li ti je hljeb slan…. Sve se bojim da sam ga zaboravila posoliti”.

Rekoh joj da je slan, naravno, iako još nisam stigao da ga probam. I veza se prekinula. Čuo sam joj glas, čula mi je glas. I bilo je dovoljno.

Uzeo sam komadić hljeba. Neslan je bio. No, ubrzo su mu ukus promijenile moje suze.

Prve, nakon dugo, dugo vremena. Feta sir mi je, ipak, uspio vratiti raspoloženje.

xxx

Radujem se ovom Bajramu. I mirisu baklave. Taj će mi miris biti sasvim dovoljan. Kao što mi je bio dovoljan i 1992.

Za druge mirise, one opore, nisam se pitao. 

Izvor: Al Jazeera