Ako nećemo mi, ko će umjesto nas?

Poštovani brate i cijenjena sestro, ovo je poruka svakom od nas: do kada ćemo sjediti po strani i odgađati ostvarenje naših snova? Naš cilj je Džennet, zar ne? Pa šta čekamo? Ukoliko mislimo da nije lahko, da nismo spremni, da nam je potrebna još koja diploma, više novca, bolji uvjeti života, onda imam jednu lošu vijest za vas: imamo li kakvu garanciju da ćemo ikad u životu imati sve te stvari koje su nam „potrebne“?  To znači da nikad nećemo biti spremni, zar ne?
Zar se Poslanik, s.a.v.s., nakon prve Objave nije u strahu vratio kući i pokrio, u naručju Hatidže, r.a.? Zar Musa, a.s., nije bio preplašen kada je stupio u dolinu i čuo glas koji mu naređuje:

„Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio! Čas oživljenja će sigurno doći – od svakog ga tajim – kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen.“ Ta-Ha, 12-16.

Musa, a.s., se je ponovno preplašio u momentu kada je bacio svoj štap i on postao zmija. Milostivi mu tad naređuje da se ne boji, da ima hrabrosti da ga uzme, i kada ga je dodirnuo, štap se vratio u prvobitno stanje:  “‘Baci ga, o Musa!’ – reče On. I on štap baci, kad on – zmija koja mili. ‘Uzmi je i ne boj se’ – reče On – ‘Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije.’  Ta-Ha, 19-21.

Bitna pouka
Kada je Musau, a.s., naređeno da ide Faraonu u Egipat, on, samog sebe, nije smatrao dovoljno spremnim za tu misiju. Imao je govornu manu i bojao se da nije dovoljno dobar govornik. Tražio je izun od Allaha da povede s sobom svog brata Haruna, a.s., koji je bio vrstan govornik: “Gospodaru moj” – reče Musa – “učini prostranim prsa moja, i olakšaj zadatak moj; odriješi uzao sa jezika moga, da bi razumjeli govor moj i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime i učini drûgom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali, Ti, uistinu, znaš za nas.” Ta-Ha, 25-35.
Ovi časni ajeti nam nude bitnu pouku – da je svakome od nas povremeno potrebna  pomoć. Nismo uvijek dovoljno snažni da sve obavimo sami. Ponekad nam je potreban prijatelj, supružnik, osoba koja ima povjerenje u nas i naše sposobnosti i koja je spremna pomoći nas na tom putu. Ako imate nekog takvog u vašem životu, znajte da vam je ta osoba blagodat od Gospodara svjetova.
Kada su u pitanju bitne stvari u životu, niko od nas nije baš 100 posto spreman. Jedino što možemo da učinimo je da podignemo ruke u dovi, oslonimo se istinski na Tvorca i krenemo. Vrijeme ostvarenja naših snova je upravo sad: „I požurite ka oprostu Gospodara svoga i Džennetu prostranom kao nebesa i Zemlja, pripremljenom za one koji se Allaha boje.“ Ali-Imran, 133.
Ne zanemarujmo ni najmanje dobro djelo, nijedan projekat nije malen, ništa što započnemo nije sitno. Zar nam Poslanik, s.a.v.s., nije poručio da je čovjek u Džennet ušao jer je sklonio granu s puta kojim ljudi prolaze, i da je prostitutki Milostivi oprostio zbog napajanja žednog psa?
Ukoliko nas uznemire stvari oko nas – bilo u našoj sredini, u svijetu, u našim porodicama – i ukoliko pomislimo: „Ma, trebao bi neko nešto da uradi da se stanje popravi,“ znajte, braćo i sestre, da ste ta osoba VI. Vi vidite problem, imate sposobnosti koje vam je Milostivi poklonio (znajte da vam ih nije uzalud dao), On vas je učinio namjesnicima na Zemlji. Ta osoba si ti, brate i ti, sestro.

Prazan mozak i srce
Da, neko treba i mora prikupljati pomoć za našu izgladnjelu braću i sestre u Somaliji, Siriji, Jemenu i drugim mjestima.  Neko mora educirati ljude, pokrenuti tribine, pomagati jetime, predstavljati muslimane u medijima, pisati islamske članke…
Ako to nećeš ti to, brate, da radiš, pa ko će drugi? Koga mi to čekamo, na koga svaljujemo krivicu za vlastiti nerad i nemar? Je li ovo put ka Džennetu, bez ikakvog napora i truda? Da li se musliman smije zadovoljiti stavom: „Bitno je da je meni dobro, ostali nek se snalaze“? Ako nećemo ništa sad poduzeti, koje to drugo vrijeme čekamo? Koji dan je to? Dan čije Sunce još nije ni izašlo?
Vrijeme je sad, mjesto je ovo, osoba si ti. Ti si imenovan za tu misiju, zbog koje nas je Milostivi i postavio namjesnicima na Zemlji. Da budemo od pomoći drugima, i milostivi spram njih, i da njihova sreća i bol budu i naši. Nemojmo brinuti o tome da nemamo sve što nam treba. Citirat ću izreku jednog učenog: „Prazni džepovi nisu nikad nikog zaustavili u ostvarenju cilja. Čovjeka mogu na tom putu zaustaviti samo prazan mozak i srce.“
Ne obazirite se na one koji vas obeshrabruju, ne slušajte one koji vas ismijavaju, ili sumnjaju u vas i ono što radite. Zar nije Milostivi rekao Musau, a.s.,; „I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen.“

Mnogi od nas žele da budu bolji muslimani. Zamišljamo i maštamo o nekom vaktu u budućnosti kada ćemo konačno ostaviti loše navike iza sebe, biti skrušeni u namazu, naučiti više Kur’ana napamet, itd., itd. A to vrijeme nikako da dođe, dana za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom…a mi u istom, ili, ne dao Bog, u gorem stanju nego prije.

Iskoristimo ovaj trenutak sad, dok još imamo svoju mladost, zdravlje, imetak, vrijeme i život. Niko od nas nema garanciju da će dočekati još jedan sabah, ili zalazak Sunca.

Vrijeme je sad. Mjesto je ovdje. Osoba si ti, brate i sestro.

islamzivot